Menu

Priča o majci Admiri iz Brčkog koja je izliječila svog sina Dominika Istaknuto

Dominik-sa-majkom-Admirom-Imsirovic-642x336Dominik je imao samo pet godina kada je njegova mama Admira primijetila da sa njenim sinom nešto nije u redu. Mali Dominik je otvarao usta, plazio jezik i nekontrolisano uzvikivao. Na početku je Admira mislila da su to samo loše navike i da će to proći.

 

Kada su ti nekotrolisani pokreti/takozvani tikovi, učestali, shvatila je da nešto nije u redu odnosno da njeno dijete nije kao druga djeca. Osobito onda kad su i drugi iz obitelji počeli zabrinuto skretati pozornost i zapitkivati šta se to sa Dominikom dešava. Počela je prava drama, stalne posjete doktorima.

 

Prije petnaest godina ni doktori nisu znali šta bi to moglo biti. Nisu mogli uspostaviti dijagnozu tako da je prošlo gotovo dvije godine dok se nije saznalo od čega dijete boluje.

 

Dijagnoza je bila užasna. Neizlječiva, rijetka bolest, Turet-Sindrom. To su nekontrolisani pokreti, uzvici i ponašanje koje oboljelu osobu stigmatizuje i osami. Oboljele osobe su većinom vrlo inteligentne, ali ne i u mogućnosti svoje pokrete držati pod potpunom kontrolom.

 

Mama Admira nije mogla da se pomiri sa tom dijagnozom. Pogotovo kada je Dominik napunio sedam godina i kada su joj u školi rekli da njeno dijete, iako jako inteligentno, nije za regularnu školu, nego je zbog čestog ometanja nastave, prijedlog učiteljice bio da pohađa specijalnu školu.

 

To za mamu Admiru nije dolazilo u obzir. Majka troje djece, sa punim radnim vremenom i usporedno, sa uspješnim pohađanjem Pravnog fakulteta, odlučila je, iaoko je bila pri kraju, napustiti sve i upisati medicinsku školu kako bi mogla raditi posao medicinske sestre. U Austriji gdje je i živjela, to, hvala Bogu, nije problem. Svako može bez obzira koliko godina ima, ići na daljnje obrazovanje ili na prekvalifikaciju. Nadala se da će, radeći taj posao, biti u blizini doktora, i saznati kako pomoći djetetu. Od jednog doktora je čula da bavljenje muzikom i sviranje klavira može da pomogne. Upisala je dijete u muzičku školu.

 

Dominik se pokazao talentiranim. Tikovi su se malo ublažili. Ali, ni to nije bilo dovoljno. Dominikova mama je i dalje tražila mogućnost kako pomoći svom djetetu. Primijetila je da Dominik voli da pleše i da, kad pleše, tikovi jednostavno nestanu. Jednom, vozeći se u tramvaju, našla je bačene novine i u njima oglas za upis u plesnu školu. Ali, ne bilo kakvu školu, nego za Baletsku akademiju, svjetski čuvenu Operu grada Beča.

 

Sjetila se da je Dominik, od svoje treće godine, imao tri želje za budućnost. Želio je da, kad odraste, bude predsjednik, naučnik ili profesionalni plesač. Od početka bolesti nije prihvatao riječ bogalj, znao je šta želi i nije shvatao što to drugi imaju problem sa nečim što treba da bude samo njegova briga.

 

Razmišljajući o njegovim željama, u majci Admiri se rodila ideja. Pomislila je da vrijedi pokušati. Uostalom, nije imala šta izgubiti.

 

Plesna terapija, svaki dan nekoliko časova, mislila je mama, ali naravno, tako nešto ni slučajno nije smjela reći Dominiku. Pod tim uslovom, on ne bi pristao.

 

Pomolila se Bogu, uzela Dominka za ruku i upisala ga u plesnu školu.

 

I desilo se čudo. Mali Dominik je zablistao. I tu se pokazao kao talentovan, kao niko prije, uspio je. Sa deset godina, što je već bila rijetkost (jer su na prijemni ispit dolazila djeca koja plešu od malih nogu) bez ikakvog iskustva, uspio je izboriti se za mjesto u baletskoj školi. Bolest su naravno morali prećutati. Inače, ne bi imao nikakve šanse ma kakav talent posjedovao.

 

Počelo se dešavati čudo za čudom. Dominik, umjesto ranijeg prijedloga, da pohađa „specijalnu skolu" završio je, zahvaljujući upornoj mami, redovnu školu sa najboljim ocjenama, a sa upisom na Baletsku akademiju, on je, u stvari, pohađao dvije škole istrovremeno.

 

Prije podne, redovnu Gimnaziju, a poslije podne, pet sati dnevno, Plesnu akademiju čuvene Bečke opere. Svako drugo veče i tokom vikenda slijedili su česti nastupi na velikoj operskoj bini. Da ga ne bi izbacili, jer su bili jako strogi, morao je da krije svoje tikove.

 

Na jednoj strani koncentracija na učenje plesnih koraka, a uz to i koncentracija da mu neki tik ne izmakne i ipak ga osramoti.

 

Dva puta u godini su mali plesači morali pokazati svoj talenat pred komisijom. Svake godine je ta komisija odlučivala ko ide dalje, a ko mora da napusti školu.

 

Svake godine drhtanje i strah da u operi ne primijete tikove koje je Dominik sa velikim naporom i raznim trikovima svakodnevno krio.

 

Prvi Operski bal

 

Mama Admira je postepeno prestala da mu daje tablete koje mu je doktor propisao i počela Dominika tretirati sa prirodnim lijekovima. A on je davao sve od sebe da bude uspješan. Iako je slobodno vrijeme za njega bila rijetkost, blistao je na bini i sve je ubijedio da on zaista ima talenat. Vec sa 11 godina nastupio je prvi put na Operskom balu.

 

Tješeći svoju zabrinutu mamu, dao joj je obećanje da će uspjeti.

 

Rekao je: „Mama ne brini se, samo da još jednom uspijem plesati na Operskom balu i ja ću ozdraviti."

 

Sa Magičnog bala u original kostimu

 

Slijedila je odiseja straha, brige i napornog rada. Tikovi su plesom ipak postajali sve slabiji. Najveća olakšanja su dolazila kad je Dominik bio na ljetnjem raspustu u Bosni. Uživao je biti kod obitelji u Brčkom, Palanci i Brci. Tu je skupljao snage za daljnje uspjehe i borbu protiv tikova.

 

Dominik je sve više uspijevao držati ih pod kontrolom. Iako su doktori i dalje govorili da je nemoguće da Dominik ozdravi, mama Admira nije gubila nadu. Kradom, da Dominik ne vidi, plakala je i molila se Bogu.

 

A onda je došao i taj dan, šezdeseti čuveni „Opernball". Jubilarni!

 

Zajedno sa Baletskom kompanijom, već lijepo odrastao mladić, Dominik, uspio je 2016. godine biti izabran za nastup, a to se dešavalo samo najboljima u Baletskoj akademiji.

 

Plesač za kog još niko nije znao da ima bolest – Turet- sindrom.

 

Izaći pred publiku je veliki izazov i za zdrave, a pogotovo za nekoga ko svakog trenutka mora paziti da mu neki nekontrolisani pokret ne pokvari gracioznost i koncentraciju koju zahtijeva balet.

 

On, osamnestogodišnjak, koji nije prestao vjerovati u sebe, plesao je za bolje sutra.

 

I uspio je! Za ne povjerovati! Ponovo se desilo čudo!

 

Od tog dana su tikovi nestali. Jednostavno nestali! Za Dominika i njegove roditelje je taj bal bio kao u bajci. Ne samo jubilarni za Operu nego i za Dominikovu bolest koja je magično nestala.

Dominik je uspješno završio i diplomirao u obje škole i već je godinu i po sasvim zdrav.

 

Doktori i mnogi drugi jos uvijek ne mogu da povjeruju.

 

On momentalno pleše u Baletskoj kompaniji grada St. Pöltena i uskoro ide na novogodišnju turneju za Kanadu.

 

Čitavu jako dirljivu i nevjerovatnu priču, modernu, ali istinitu bajku, šta se sve događalo, sa čim i kako se Dominik borio je njegova mama, a naša Brčanka, napisala i obradila u knjizi „TIK – Kako je moj sin sa baletom izliječio turet-sindrom" (TICK– Wie mein Sohn mit Ballett das Tourette Syndrom überwand).

 

Cilj te knjige je ne samo ispičati doživljenjo nego svojim iskustvom, dati nadu, utješiti i pomoći svim roditeljima koja imaju djecu sa tikovima.

 

Knjiga „TICK" je dobila (javno na TV-u Pusl4) najbolje ocjene poznate austrijske kritičarke Rotraud Schöberl, a mnogi intervjui u Austriji (ORF, OKTO TV, 3Sat), Njemačkoj (RTL, PRO7, Welt im Wandel TV) i Švicarskoj gradskoj televiziji, Youtube-u, te u najmanje trideset poznatih novina, su dokaz da je priča nesumnjivo, jedinstvena.

 

Čak su se i prve filmske kuće već javile.

 

Foto: Privatna arhiva

/Radio Brcko/

 

deom1deom2deom3deom4deom5

Copyright (c) 2006-2016 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com