Menu

Đurašković: Olimpijska bronza u Moskvi bila je zlatnog sjaja

zenska selekcija sfrj 2Proslavljena košarkašica osvojila je titulu prvaka i Kup Jugoslavije sa sarajevskom Bosnom, čiji je trener bio njen pokojni suprug Čedo.

 

 

Piše:Zlatan Rašidović

Nekada najbolja košarkašica Jugoslavije Vera Đurašković (69) izjavila je da uživa u putovanjima i druženjima sa dragim ljudima nadoknađujući tako danas propušteno u karijeri vrsne sportistkinje. Rođena Beograđanka živi na relaciji Beograd-Podgorica-Trebinje i povremeno prati zbivanja u ženskoj košarci.

 

Najveći dio klupske karijere Đurašković je igrala za sarajevsku Bosnu, sa kojom je osvojila titulu prvaka bivše države u sezoni 1973/74. i Kup Jugoslavije tri sezone kasnije. Bila je kapiten trofejne generacije košarkašica Bosne, za koju je upisala oko 600 nastupa, a trener te ekipe bio je njen pokojni suprug Čedo Đurašković. Proglašena je dva puta za najbolju sportistkinju Republike BiH, 1975. i 1977. godine. Okončala je klupsku karijeru u podgoričkoj Budućnosti, a osim Sarajeva, Beograda i Podgorice, dio života provela je u kanadskom gradu Calgaryju. U Kanadi je stekla novo iskustvo i bila uspješan trener Calgary Rollers Wheelchair Basketball Teama, koji se takmičio u tamošnjoj ligi košarke u kolicima.

 

Kruna reprezentativne karijere u kojoj je odigrala 117 utakmica, osvajanje je bronzane medalje sa Jugoslavijom na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi. Kaže da joj nedostaju medalje sa dva evropska prvenstva, na kojima nije nastupila. U intervjuu za Al Jazeeru Balkans Vera Đurašković govorila je o počecima karijere, svojim uspjesima u klupskoj i reprezentativnoj košarci, te aktuelnom trenutku ženske košarke u regiji.

 

• Kada i u kojem timu ste počeli igrati košarku?

 

- Bilo je to u pionirskoj selekciji Osnovne škole „Boriša Kovačević“, gdje sam trenirala košarku. Trener Tripko Adžić selektirao je ženski tim Bosne i od talentovanih igračica iz osnovnih škola. Zaigrala sam 1963. u Bosni, gdje je pravljena smjena generacija. Prvom timu Bosne priključene su igračice koje su osvojile prvo mjesto sa sarajevskom ekipom u tadašnjoj Republičkoj ligi Jagoda Tomanić, Jasna Medvešček Fahra Avdaković, Slavojka Taušan. Iz škole košarke priliku smo dobile Vera Gluščević, Tanja Mičija, Darinka Kovačević, Zlata Vučetić, Slava Starović i ja. Igrale smo kvalifikacije za ulazak u Prvu saveznu ligu 1966. u Beogradu, no nismo prošle u veći rang. Godinu dana kasnije izborile smo plasman u Prvu saveznu ligu na turniru u Zagrebu.

 

• Šta je obilježilo taj period ženske košarke?

 

- U Prvoj ligi igrao je i Željezničar, koji je bio jači od nas. Jedne sezone trebale smo ispasti, no sačuvale smo prvoligaški status zahvaljujući proširenju lige. Nakon smjene trenera kada je ekipu preuzeo Čedo Đurašković, stigle su nove igračice Gordana Janjić, Danijela Žižić, sestra košarkaša Rajka, Gordana Zekić i Mica Vučetić. Iz podmlatka Bosne priključile su se Branka Popović i Sonja Petrović. Tih godina nama je najvažnije bilo dobiti Željezničar zbog rivaliteta između dva sarajevska kluba. Tada je počeo naš uspon, a 1974. postale smo prvakinje Jugoslavije.

 

• Da li je sarajevska Bosna bila favorit za naslov prvaka?

 

- Nismo očekivale titulu na početku te sezone, a trener Čedo je rekao da trebamo ostvariti bolji plasman nego inače. Uglavnom smo bile u sredini tabele. Konkurenti su bili Crvena zvezda, Partizan, Vojvodina, bivša Trešnjevka, Jugoplastika. Osigurale smo prvo mjesto u zadnjem kolu pobijedivši Jugoplastiku u Splitu. Bila je ovo najuspješnija sezona Bosne, a kasnije smo osvojile Kup Jugoslavije.

 

Sastav se mijenjao, a od igranja su se oprostile Taušan i Gluščević. Poslije osvajanja Kupa ekipa je podmlađena, a 1978. rodila sam mlađeg sina Ognjena. Nisam dugo pauzirala u vrijeme porođaja. Sve vrijeme igranja košarke koju sam voljela iznad svega, radila sam, usklađivala porodične obaveze i završila Ekonomski fakultet. Sjećam se da je Bosna platila putovanje ženskom timu na utakmicu muške ekipe u Atini, koja se igrala prije čuvenog finala protiv Emersona u Grenobleu.

 

• Kako se dalje odvijala vaša karijera?

 

- Za mene je vrlo bitna 1979, kada sam se nakon pola sezone pauze vratila košarci. U 30. godini sam kao najstarija igračica odradila pripreme sa reprezentacijom Jugoslavije, koju je predvodio pokojni selektor Milan Ciga Vasojević. Postala sam najbolji strijelac selekcije koja se prvi put u istoriji na kvalifikacionom turniru u Varni plasirala na Ljetne olimpijske igre u Moskvi. Ujedno sam bila druga najefikasnija košarkašica na ovom turniru.

 

• Na koji način je Jugoslavija stigla do bronze na Olimpijadi 1980?

 

- Niko se nije nadao da će ženska reprezentacija osvojiti medalju, do koje smo došli i sticajem povoljnih okolnosti. Na kvalifikacionom turniru izgubile smo od Amerikanki sa pola koša razlike, a igrale smo i protiv Kanađanki. Zapadne zemlje su kasnije bojkotovale moskovske igre, a mi smo već u Varni pokazale da se možemo nositi sa najjačima.

 

Predvođena Semjonovom, selekcija Sovjetskog Saveza bila je neprikosnovena i osvojila je zlatnu medalju. U polufinalu smo tijesno izgubile od Bugarske, koju smo ranije dobile u grupnoj fazi Olimpijade u Moskvi. Sve smo bile uzbuđene, razmišljajući o tome da možemo igrati finale, a prošle smo na olimpijski turnir kroz kvalifikacije.

 

• U borbi za treće mjesto SFRJ je savladala Mađarsku sa 68:65. Šta je bilo presudno za uspjeh selekcije bivše države?

 

- Imale smo jak tim, sve smo dale maksimum i pokazale timski duh. Možda i bojkot zapadnih zemalja ima ili nema veze sa osvajanjem bronzane medalje, ali je ona za nas predstavljala veliku pobjedu. Bronza je iznenađenje na neki način, jer smo sa skepsom otšle u Moskvu, mada smo odigrale dobro kvalifikacije.

 

Nije samo sreća razlog uspjeha, nego timski rad, upornost igračica i to što se poklopilo da smo dale maksimum kada smo igrale utakmice Olimpijade, na kojoj smo izgubile od Sovjetskog Saveza i Bugarske.

 

• Koje emocije ste doživjeli po osvajanju prve olimpijske medalje za žensku košarku u Jugoslaviji?

 

- Osjećaj je bio fenomenalan, pogotovo meni kao igračici sa 30 godina, u kojima se polako odlazi u drugi plan. Mogla sam sve to podnijeti, vjerujući u sebe i dobivši samopouzdanje na kvalifikacijama u Varni. Bile smo amaterke sa profesionalnim obavezama. Dok nismo sjele u avion za povratak kući, bila je nevjerica da smo se okitile medaljom. Vratile smo se kao pobjednice. Svaka medalja za nas imala je značaj kao da je zlatna. Uslijedila su brojna priznanja i povratak svakodnevnici.

 

• Čega se još sjećate iz reprezentativne karijere?

 

- Sa 27 godina odigrala sam kvalifikacije za Evropsko prvenstvo, ali sam se pred put na njega povrijedila i ostala kod kuće. Osvajala sam zlata i srebra na Balkanijadama, no nemam medalju sa evropskih prvenstava. Nakon povratka sa Igara u Moskvi, republička SOFK-a BiH uplatila je šest godina radnog staža za Delibašića, Varajića, Radovanovića i mene kao nagradu za postignuto u košarci. Tada nisam shvatala važnost tog gesta koji će u kasnijim godinama predstavljati veliku stvar za nas.

 

Poslije Olimpijade u Moskvi, željela sam igrati na prvenstvu Evrope, čiji je domaćin bila Jugoslavija. Tražila sam od selektora Vasojevića da budem pošteđena prvog dijela priprema u trajanju od 15 dana, što bih kasnije nadoknadila. Poželjela sam porodicu, no Vasojević me nije pozvao u tim. Iz Košarkaškog saveza Jugoslavije organizovali su oproštaj za mene u Banjoj Luci. On je protekao izvanredno, iako nisam igrala na EP-u, čiji je domaćin bila i Banja Luka.

 

• Kako dolazi do prelaska u Budućnost, gdje ćete okončati bavljenje košarkom?

 

- Po oproštaju od reprezentacije, namjeravala sam prestati potpuno sa igranjem. Došlo je do zasićenja. Suprug je preuzeo Budućnost i preselili smo se u Titograd. Budućnost je igrala Republičku ligu i dobila sam poziv da igram. Pošto je košarka moja velika ljubav, posvetila sam se maksimalno obavezama u novom klubu, jer sam naučila da uvijek pružam 100 posto mogućnosti kada nešto radim. Poslije tri godine ušli smo u Prvu saveznu ligu putem kvalifikacija organizovanih u dvije regionalne lige. Do kraja karijere sam igrala u Budućnosti, koja je bila u sredini ili donjem dijelu tabele, ali nije ispala iz lige.

 

KSJ i Budućnost upriličili su oproštajnu utakmicu za mene u podgoričkoj dvorani Morača, pred oko 5.000 gledalaca. Neću to zaboraviti, dok sam živa. Bila sam obradovana što sam na taj način dobila počat kao ličnost, a nekadašnji vrhunski sportisti bili su pravi uzori mladima.

 

• Da li ste kasnije bili angažovani u košarci?

 

- Dvije-tri godine trenirala sam pionirke Budućnosti, a neke od njih će postati i reprezentativke Crne Gore. Moj angažman je bio takav da zadržim vezu sa košarkom. Vratila sam se 1991. u Sarajevo, a 1992. otišla u Beograd i kratak period radila kao trener drugoligaša Montavije.

 

Pripremala sam se za put u Kanadu, gdje sam radila potpuno drugi posao. Imala sam preporuku Bore Stankovića da mogu tražiti posao u Kanadskoj univerzitetskoj košarci. Dobila sam poziv Košarkaškog kluba u kolicima iz Calgaryja da igram za njega, koji nisam mogla prihvatiti, a potom su mi ponudili da budem trener. Nisam znala ništa o ovoj košarci, niti kako se voze kolica, prave pokreti, šta je faul. Savladala sam nova znanja, uz treniranje ekipe. Primjenjivala sam iskustva iz igračke karijere, a sa mnom su radili treneri za taktiku. Bila sam peterostruki uzastopni prvak Kanade od 1996. do 2001. Zbog velikog uspjeha izabrana sam za trenera godine ovog invalidskog sporta u Kanadi, koja je puno ulagala u njega. Satisfakcija je bila činjenica da su četiri igračice koje sam trenirala predstavljale okosnicu reprezentacije Kanade na Paraolimpijskim igrama, te da sam se dokazala u nečem novom. Obavljala sam funkciju delegata na utakmicama.

 

Prije 30-ak godina, mnogi su bili oduševljeni NBA ligom. Bila sam impresionirana gledajući uživo utakmicu najjače svjetske košarkaške lige u Torontnu. Ona je odigrana u sjajnoj atmosferi pred opuštenom publikom koja se relaksirala gledajući košarku.

 

• Jeli očekivano što Srbija bilježi najbolje rezultate od ženskih selekcija iz regije?

 

- Srbija ima najveći izbor igračica. Klubovi rade planski, a košarkašice prelaze iz jednog u drugi, te najbolje potom idu u inostranstvo. To nije slučaj sa ostalim zemljama. U Crnoj Gori, Budućnost dovodi igračice iz Nikšića, Cetinja, Bijelog Polja i ovaj tim je baza za reprezentaciju. Gledala sam jednu utakmicu Bosne i Hercegovine. Drago mi je kada vidim fotografije koje Nataša Bašović objavi na Facebooku. One potvrđuju da se u BiH radi sa mladim igračicama.

 

• Koliko mogu Srbija, Crna Gore i Slovenija na ovogodišnjem EP-u, a ko su favoriti?

 

- Ne pratim trenutno detaljno košarku. Prema kontinuitetu dobrih rezultata proteklih godina Srbija bi trebala uraditi najviše, mada je i kod nje određena smjena generacija. Crna Gora podmlađuje ekipu. Ženska košarka nije više na nivou kao nekada. Za reprezentacije igraju Amerikanke i ko bude imao veći izbor kvalitetnih igračica, najbliži je visokom plasmanu. Što se tiče favorita, ne mogu bilo šta prognozirati.

 

• Koja je razlika između ženske košarke nekad i sada?

 

- Jedina razlika je fizička priprema. Sada se igra svodi više na brzinu i snagu, te skok. Manje pažnje se posvećuje odbrani, a prije su i koš-poenteri morali igrati odgovorno u odbrani. Možda je u moje igračko doba bilo ljepših akcija, no sada ide sve naprijed, pa i košarka.

 

• Šta radite ovih dana?

 

- Putujem i čitam (osmijeh, op.a). Dobitnik sam nacionalnog priznanja putem kojeg sam ostvarila penziju. Ovo pravo ostvarili su u regiji samo vrhunski sportisti iz Srbije i Crne Gore. Prošle godine prisustvovala sam 50-godišnjici mature Treće gimnazije u Sarajevu. Imam vremena da se puno družim sa prijateljicama, što nije bio slučaj kada sam igrala košarku i radila.

Izvor: Al Jazeera

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com