Menu

Branko Tomić piše knjigu: Znate li ko je iz BiH prvi osvojio medalju na Olimpijadi? Istaknuto

branko-tomic3Projekat je došao spontano, a produkt je viška slobodnog vremena, te ljutnja zbog velikog broja grešaka o našim olimpijcima, čak i na zvaničnim stranicama.

 

Piše: Alen MEHANOVIĆ

 

Sportski novinar nije kategorija izvan općeg novinarstva, nego je on specijalist za jedno područje u koje su uključene kulturološke, ekonomske i pedagoške komponente. Onog trenutka kad novinar uđe u jednu redakciju, on postaje posrednikom između događaja i javnosti, a nije tu da bi ga neko gledao, slušao ili čitao. Novinar ima svoj zadatak i mora ga ispuniti.

 

Najmlađi urednik

 

U historiji regionalnog novinarstva bit će zapamćen kao najmlađi urednik redakcije, jedan od doajena sportskog novinarstva i učitelj mnogih generacija sportskih novinara. Dakako, riječ je o Branku Tomiću, koji se sasvim slučajno počeo baviti ovim poslom. Kako to obično u životu biva, slučajno počnete nešto raditi, a nakon 50 godina shvatite da ste čitav život u tome.

 

– U novinarstvo sam ušao sasvim slučajno, još kao osnovac. Moj školski rad izabran je za najbolji tekst i završio je u novini, pa je prvi list koji sam imao priliku držati u rukama bio onaj sa mojim tekstom. To me možda i sudbinski opredijelilo za ovaj posao, a ozbiljniji počeci vezani su za Vijesnikova izdanja. Radio sam u Sportskim novostima, koje su bile najutjecajniji sportski list u bivšoj državi, a od 1971. do 1993. godine bio sam u Oslobođenju. Tamo sam uređivao sportsku rubriku 12 godina, bio šef dopisničke službe, pomoćnik glavnog urednika, u ratu šef jedne smjene i urednik evropskog izdanja. U Švedskoj sam također radio u novinarstvu, tako da sam čitav radni vijek vezan za pisanje – rekao nam je Tomić, poentiravši kako sport nikad nije bio na cijeni ni u jednoj novini, ali je barem bio najčitaniji.

 

Koliko je velik korak napravio posredstvom svog posla najbolje pokazuje paralela koju je povukao. Naime, prenose sa Svjetskog prvenstva u fudbalu 1962. godine iz Čilea sa svojim sugrađanima slušao je u selu preko tranzistora, da bi 20 godina kasnije bio izvještač sa Mundijala iz Španije. Tomić je istakao kako je sport ostao njegova velika ljubav i nakon penzionisanja, te je dosta aktivan kada je pisanje u pitanju.

 

Knjige je publikovao i prije rata, najviše pamtimo dva izdanja uoči sarajevske Olimpijade, a i trenutni projekat vezan je za olimpijske igre. Projekat je došao spontano, a produkt je viška slobodnog vremena, te ljutnja zbog velikog broja grešaka o našim olimpijcima, čak i na zvaničnim stranicama. Ističe kako se dezinformacije u prošlim vremenima nisu tako lako mogle plasirati u javnost, a kako danas za takve propuste niko ne mari.

 

Tomić je, primjetivši da naše istočne i zapadne komšije imaju po nekoliko knjiga o svojim olimpijcima, odlučio napisati knjigu o onima iz Bosne i Hercegovine. Ustvrdio je kako mi nemamo ništa, kako ne znamo tačan broj učesnika, pa je prije dvije godine krenuo u realizaciju opsežnog projekta. Ustanovio je kriterijume prema kojima bi radio, a definirao je njih četiri, sve u saradnji s Olimpijskim komitetom BiH – olimpijci iz BiH od 1992. pa do danas, jugoslovenski reprezentativci koji su dolazili iz bh. klubova, jugoslovenski reprezentativci rođeni u BiH, te olimpijci drugih zemalja rođeni u našoj državi.

 

Neočekivana saznanja

 

Radeći na knjizi Tomić je otkrio nekoliko imena koje nikad niko nije spominjao. Došao je do saznanja kako iz 1924. postoji olimpijac iz Čapljine. Riječ je o Aleksandru Spahiću, koji se takmičio u petoboju, a nastupao je za Kraljevinu SHS. Nakon njega 1936. godine kuglu je bacao Aleksa Kovačević iz Nevesinja, Vjera Neferović iz Bosanske Gradiške bacala je disk, dok je sarajevska atletičarka Hofman Flora trčala na 100 metara. Bila je to prva jugoslovenska reprezentacija uopće, a zanimljivo je da je u Berlinu do bronzane medalje stigao čovjek sa ovih prostora. Odličjem se okitio Alois Pothajsky, rođeni Mostarac, koji je bio pukovnik austrijske vojske i direktor konjičke škole u Beču iz koje su čuveni lipicaneri.

 

Tomić je, uzevši u obzir gore spomenuta četiri kriterijuma, došao do brojke od 271 takmičara na ljetnim i zimskim olimpijskim igrama. Istakao je kako je teško dolazio do pojedinih ljudi, ali je na kraju sa većinom uspio ostvariti kontakt. Međutim, kako kaže, „đavo mu nije dao mira“, pa je ovoj brojci odlučio dodati i naše šahiste (29) i paraolimpijce (oko 25), a kada doda još neka imena, vjeruje kako će doći do više od 350 olimpijaca vezanih za BiH.

 

S obzirom na to da je svjedočio brojnim olimpijadama Tomić se prisjetio onih koje su mu najviše ostale u sjećanju. Prva sa koje je izvještavao bila je ona iz Montreala 1976, koja je za Jugoslaviju bila veoma uspješna. Bh. novinar zapamtio je i dosta angedota s ovog takmičenja, a za Faktor se prisjetio njih nekoliko.

 

– Igrom slučaja bio sam dežurni kada mi je javljeno da je Dražen Dalipagić dobio sina, a pamtim da je on tako hladno primio tu vijest. Potom sam u restoranu olimpijskog sela to saopćio Mirzi Delibašiću i Draganu Kićanoviću, koji su bili iznenađeni jer mi njihov kolega nije dao muštuluk. Onda su svim prisutnim u restoranu poslali piće i taj detalj nikad neću zaboraviti – prisjetio se Tomić.

 

Druga zanimljivost vezana je za hrvača Momira Petkovića i bojazan od emigriranja, na što su bili upozoravani i prije početka Igara.

 

– Plašili su nas kako možemo biti na udaru emigracije, ali nakon 10-15 dana ništa se nije desilo. Ipak, potom smo svjedočili nesvakidašnjoj situaciji. Petković je stigao do zlatne medalje i onda jednostavno nestao. Pronijela se vijest da je emigrirao, s obzirom na to da mu je majka živjela u Americi, što je izazvalo pravi skandal. Nastao je problem, jer gdje će osvajač zlatne medalje pobjeći iz države, a čak sam i selektora vidio uplakanog. Međutim, u neko doba tri Jugovića dovode Momira mrtvog pijanog, koji je negdje veselo proslavio medalju – ispričao nam je Tomić.

 

Presija na sportiste

 

Doajen sportskog novinarstva smatra kako je odnos prema olimpijcima danas neuporediv sa prošlim vremenima. Ističe kako je to trenutno ravno nuli, novinara nema na olimpijskom danu, što ga je veoma iznenadilo, s obzirom na to da olimpijci moraju biti ponos zemlje. Kazuje kako nema ništa jače i bolje od toga, pa čak ni onda kada ne osvojimo medalju. Razočaran je što na ispraćaju i dočeku nema naroda, a sportisti su to zaslužili, jer su već nešto uradili za svoju državu.

 

– Nervira me što se pravi presija na sportiste. Nedžad Fazlija je bio šesti, za jedan krug izmakla mu je medalja. Znaju li ljudi šta to znači? Na idućoj olimpijadi ostvari plasman među 50 najboljih na svijetu, a onda ovdje čitam komentare kako je promašio cijelu metu, da je zamalo ubio sebe… Pa milion ljudi se bavi streljaštvom, on bude pedeseti i nama je to loše. Nema skale na kojoj je BiH pedeseta u svijetu, kada govorimo o pozitivnim stvarima – zaključio je Tomić.

 

Sveobuhvatna publikacija

 

Knjiga o olimpijcima sa prostora Bosne i Hercegovine autora Branka Tomića trebala bi izaći do kraja godine. Ovo će biti jedina sveobuhvatna publikacija o olimpizmu u našoj državi, a sadržavat će brojne razgovore, biografije, fotografije… Autor knjige kazao nam je da će izdanje biti kvalitetno onoliko koliko sredstava bude prikupljeno. Dodao je kako je dobio apsolutno podršku OKBiH, prvenstveno generalnog sekretara Saida Fazlagića, te izrazio zadovoljstvo što je većina olimpijaca ovaj projekat dočekala s oduševljenjem, pogotovo oni stariji.

 

Tomić nam je kazao kako će knjiga otkriti mnogo nepoznatih stvari, a moći ćemo pročitati kako iz naše države dolaze najbolji svjetski vaterpolisti, plivači… što je za većinu prava nepoznanica.

 

Poruka sportistima u Riju

 

– Ove godine imamo najbrojniju delegaciju i želim da oni daju najbolje što mogu, ali teško je predvidjeti šta to znači u određenom trenutku. Bude li medalja, super, ne bude li, ne smijemo biti razočarani. Život ide dalje i doći će novi kandidati, koji su i nova prilika za uspjeh. Međutim, ako odnos prema sportu ostane ovakav, onda nam budućnost nije svijetla – rekao je Tomić.

Bivši novinar smatra kako se trebamo proći politike i ugledati na sportiste. Za primjer je naveo naše bob selekcije, u kojima u jednom timu sjede Bošnjaci, Srbi i Hrvati, i to tokom krvavog rata, potcrtavši da je to jedina prava slika Bosne i Hercegovine.

 

(Faktor.ba)

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com