Menu

Fra Mirko Majdandžić: Kako slaviti rođenje Onog koga smo ubili u srcima Istaknuto

fra mirko majdandzicSa župnikom franjevačke župe u Varešu smo razgovarali o Božiću, vjeri, domovini, Bosni i Hercegovini...

 


Piše:Ibrahim Sofić

 

U vrijeme rata u Sarajevu smo iščekivali Božić, svi, jer je Božić nada u bolje sutra, da bi ovih dvadesetak godina lagano, potiho, ali ustrajno Boga ubijali jer smo ubijali ljubav jednih prema drugima, a svi smo djeca Božja, govori za Al Jazeeru fra Mirko Majdandžić, te nastavlja sa pitanjem: Kako možemo slaviti Božić, očekivati rođenje Onoga koga smo ubili u svojim životima?

 

Sa župnikom župe u Varešu i pripadnikom franjevačkog reda koji je među najvećim prijateljima Bosne i Hercegovine smo razgovarali o Božiću, jednom od najvećih katoličkih praznika, ali i generalno životu u ovoj balkanskoj državi.

 

Majdandžić je imao dosta posla proteklih dana u sklopu priprema za blagdan.

 

„Božić je blizu i pripreme su raznolike, od izvanjskih (kićenje božićnog drveta, jaslica, nakita, spremanja hranje i pravljenja kolača) do unutarnjih priprema (priprava, spremanje i 'čišćenje' duše i srca da dočekama Isusovo rođenje). Sve aktivnosti idu dobro. Mnogi župljani su spremni pomoći i uraditi dosta ovih poslova", ističe on za naš portal.

 

„Jedna od važnih priprema je i obilazak starijih i nemoćnih koji ne mogu dolaziti u crkvu i njima, također, omogućiti ispovijed i 'čišćenje' duše. Ima ih priličan broj. U našoj župi u Varešu imamo oko 1.000 domaćinstava, sa oko 2.000 vjernika. Preko 400 domaćinstava su samci (i stariji). Oni uz Božić očekuju i nadaju se da će im doći i njihovi najbliži, da im ublaže tu njihovu samoću."


Majka i maćeha

 

Naš sagovornik je rat u BiH proveo u Sarajevu, a često ističe kako se mnogi bh. građani prema domovini odnose kao prema maćehi...

 

„Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini je nešto kao tihi, potajni, nezavršeni rat. Doduše ne oružjem, nego nepovjerenjem i sijanjem mržnje. Nepovjerenje se kod običog čovjeka još može i razumjeti; doživio je raznih nevolja, pa i od onih od koji su trebali braniti slabije, ugrožene, koji su trebali biti na strani mira. Ali se ne može opravdati nedovoljna angažiranost osoba, izabranih predstavnika, čija je dužnost stvarati bolje ozračje za život i tražiti putove izmirenja. I taj odnos prema domovini nije kao prema majci. Sebičnost je pokretač, a ne želja učiniti ove prostore ugodnima i privlačnima za življenje", govori naš sagovornik.

 

Podsjetili smo ga na jedan raniji intervju kada nam je rekao kako je u ratu čovjek imao nadu da će sva ta tragedija proći, da bi sada bio bez te nade.

 

„Problem stanovnika ove države Bosne i Hercegovine jest u tom 'životu bez nade'. Nigdje se ne nazire promjena na bolje, na vidiku nema 'providna dana'. Gotovo četvrtinu jednog ljudskog života mi smo potrošili u ovakvom stanju bez perspektive. I koliko će još trajati? To nitko od nas ne zna, a ljudi ne mogu više čekati: ostavljaju sve i odlaze. Nisu to čak ni bolji prostori za život, ali jesu prostori gdje se može planirati."


Deklaracije ne donose rješenja

 

Kako se ovakvo stanje može promijenti?

 

„Možda je jedno od rješenja: živjeti demokraciju i nju utkati u svakodnevni život, a ne samo govoriti o njoj. U razgovoru smo svi za demokraciju, ali nje nema u svakodnevnom životu. Zar bi čovjek ostavio sve i otišao u nepoznato započeti iznova?", rekao je fra Mirko.

 

Kaže kako nikakve deklaracije ne donose rješenja, pa niti Deklaracija Hrvatskog sabora o stanju Hrvata u Bosni i Hercegovini koje smo se morali dotaći prilikom ovog razgovora.

 

„Mnogo važnije od bilo koje deklaracije za Hrvate u BiH jest njihov odnos s Bošnjacima u Federaciji (Republiku Srpsku su Srbi prisvojili sebi). Pametni potezi bošnjačkih političara napravit će više relaksacije naših međusobnih odnosa, nego deset deklaracija. Potezi iz kojih se može čitati želja za partnerskim odnosima, želja da se svi osjećamo 'kao kod kuće', želja za disanje punim plućima, želja za zajedništvom i jednakim šansama mnogo bi toga pokrenulo u pozitivnom pravcu i dala novu nadu, novu šansu", govori ovaj franjevac, pa nastavlja:

 

„Mi smo zauzeli 'busije' i čuvamo ljubomorno svoje prostore za sebe, do isključivosti onog drugoga. I tu nema razlike između Hrvata i Bošnjaka, već desetljećima: Ono što su jedni tražili za sebe u Bugojnu nisu davali drugima u Stocu i obrnuto. I to na svim područjima (od škole do sporta) i na svim razinama (od mjesne zajednice do Federacije)."


Ponoćke u ratnoj Dobrinji

 

Dodaje kako takvo stanje ne mijenjaju deklaracije, niti to bilo ko može drugi uraditi osim Hrvata i Bošnjaka koji vole Bosnu i Hercegovinu.

 

„Ne jedno selo, ne jednu općinu (većinski moju), ne jedan kanton (moj), ne pokrajinu, gdje bih mogao smjestiti 'svoje', nego Bosnu i Hercegovinu, gdje onaj drugi nije tuđi, nego je i on moj. Pokušajmo nabrojiti takve političare, vjerske predstavnike, prosvjetne radnike, angažirane pojedince s bilo kojeg područja života! Koliko ste ih pronašli? E, to je razlog odlaska s ovih područja, a ne novac ili radno mjesto."

 

Vratili smo se Božiću, ratnom Sarajevu i slavlju pod opsadom. Može li se to uporediti sa današnjim stanjem?

 

„U vrijeme rata u Sarajevu smo iščekivali Božić, svi. Jer Božić je Nada u bolje sutra. I nadali smo se, zajedno. Kroz sve ratne godine imao sam ponoćku u Dobrinji, gotovo na ratnoj liniji. I molili smo za sutra, za bolje, za život, jedni za druge. A danas? Ovih dvadesetak godina lagano smo, potiho, ali ustrajno Boga ubijali, jer smo ubijali ljubav jednih prema drugima, a svi smo djeca Božja (ili nekoga drugoga). I kako možemo slaviti Božić, očekivati rođenje Onoga, koga smo ubili u svojim životima? I zato je gotovo nemoguće uspoređivati očekivanje Božića tada i danas", odgovara Majdandžić.


Dar jedni drugima

 

Kaže kako ne zna zašto nas je Bog „na ovim prostorima dao jednim drugima, kao dar jedne drugima" jer je sigurno mogao drugačije.

 

„S tim darivanjem, dao je i odgovornost jednih za druge. Možda je to i naša patnja, naš križ, naš usud, naša sudbina, ali je definitivno to naš život. I na ovoj razini je ogromna odgovornost (i šansa) vjerskih službenika. Pomagati ljudima shvatiti da smo dar jedni za druge, da smo na putu prema Stvoritelju. Koliko još imam vremena putovati? Izuzetno malo da bih to vrijeme potrošio na osvajanje prostora, koji ću sigurno ostaviti i napustiti, kada me On pozove."

 

„Hoće li poziv biti u raj ili pakao, u dženet ili džehenem, uvelike će ovisti kako sam potrošio darovano vrijeme, da se darujem drugome, koji je opet dar meni darovan. Nije ovo zavrzlama, nije ovo komplicirano mudrovanje! Ovdje je samo jedno pitanje na koje treba dati odgovor: Voliš li? Voliš li sebe? Biraj za sebe najbolje: put u vječnost, a to je put ljubavi. A ona – ljubav je jedna: i prema Bogu, i prema sebi, i prema drugome, i prema domovini Bosni i Hercegovini, i prema .....!!!"

 

Na kraju smo našeg sagovornika upitali za božićnu poruku.

 

„I završna poruka: zaljubi se, počni voljeti! Bez ljubavi nema Božića (to je čista ljubav), a bez Božića nema vječnosti, nema ostvarenog smisla života, nema smisla postojanja", odgovara župnik franjevačke župe u Varešu.

 

Izvor: Al Jazeera

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com