Zašto ljudi lažu? ^Istaknuto

 

Definicija laži

 

U Wikipediji definicija laži je slijedeća:

 

Laž je svjesno izrečena neistina ili obmana. Svatko slaže barem jednom u životu, tako tvrde psiholozi. Ponekad ljudi lažu bez određene namjere, pokušavajući se zaštititi od emocionalne boli. Općenito pravilo glasi: gdje je laž, tu je i strah, i to od prijekora, kazne, strah da smo učinili nešto loše i neprimjereno, da ćemo nekome učiniti nešto loše ili da će se nešto okrenuti protiv nas. Laž je povezana i s iluzijom, prijevarom i nesposobnošću podnošenja onoga što nam se događa u životu.

 

Na pitanje može li se laž od saveznika u društvenom životu pretvoriti u bolest, odgovor je potvrdan. Dva su čimbenika koja, posebno jave li se istodobno, ukazuju na to da je igra lažima vrlo opasna.

 

Prvi je učestalost kojom se njima koristi, rabeći laž kao stalnu tehniku u odnosima s drugima, nerijetko kao strategiju za postizanje ciljeva.

 

Moderni Pinokijo, da lašcima raste nos, bilo bi ih sasvim lako prepoznati.

 

Drugi čimbenik je potpuni izostanak osjećaja krivnje. Kad se premaši granica, stručnjaci govore o “perverznim osobnostima” – to su one koje neprestano prekoračuju granicu između dopuštenog i nedopuštenog, dobrog i lošeg.

 

Ovisno o razlozima i cilju razlikuje se više vrsta laži: narcisoidna, sklonost preuveličavanju vlastitih zasluga kako bi se pridobilo odobravanje drugih; histrionska, to je pretjerivanje koje služi da bi se zbog nekog emocionalnog manjka privuklo tuđu pažnju; bolesna, glumljenje bolesti ili čak samoranjavanje kako bi se potakla briga drugih. Kraj citata.

 

Poligrafi – nastanak modernih detektora za otkrivanje laži

 

INCo1 je napravio interesantan tekst koji nam može pojasniti kako je nastala moderna detekcija laži. Davne 1895. Cesare Lombroso – otac moderne kriminologije – je počeo koristiti znanstvene metode kako bi detektirao. Početkom XX. vijeka liječnik James MacKenzie je izumio napravu koja je dobila ime poligraf. S njim su se pratile kardiovaskularne funkcije i krvni tlak uz postavljanje niza pitanja i promatranja reakcije na odgovore. 1914. godine Vittorio Benussi je za poligrafsko ispitivanje počeo koristiti i pneumatsko mjerenje disanja. 1921. godine John Larson sa Sveučilišta Kalifornije je izumio prvi moderni detektor laži ili poligraf, koji se u policijskim istraživanjima počeo koristiti od 1924. godine.

 

Određeni psiholozi smatraju da su rezultati dobiveni poligrafom sporni te da se ne smiju prihvatiti sa 100% sigurnošću jer postoji određen dio populacije koji bez problema može nadmudriti poligrafsko ispitivanje. Kontroverza oko poligrafa se dodatno zaoštrila nakon brojnih primjera u kojima se vidjelo kako esencijalni psihopati s najvećom lakoćom pobjeđuju poligraf zahvaljujući činjenici da potpuno letargično reagiraju na škakljiva pitanja te da bez ikakve muke lažu, te da se ni jedna od motrenih fizičkih funkcija ne poremeti za vrijeme poligrafskog ispitivanja, osim ako se uzbude na nedjela koja su počinili točnije kada uslijedi dopaminska reakcija i „napad ponosa“ nad onim što su učinili (ubojstvo, silovanje, upropaštavanje cijelih obitelji, nacija).

 

Mozak lažova snimljen fMRI-jem ili magnetskom rezonancom.

 

Najmodernije tehnike snimanja mozga, kao što su fMRI (magnetska rezonanca) i EEG se već neko vrijeme koriste kao detektori laži, na gornjoj fotografiji vidite snimke mozga i aktivaciju centara u mozgu u trenutku laži. Ovakve tehnike se koriste u kriminalnim istragama od 2008. godine u SAD-u i Indiji iako se fMRI još uvijek smatra relativno prihvatljivom tehnikom, znanstvenik Steve Laken tvrdi da je to tako zbog činjenice da mozak iznimno brzo reagira na laž i još brže prijeđe na slijedeću misao što predstavlja izniman problem za očitavanje laži uz pomoć fMRI-ja.

 

Istraživanja o laži

 

U uvaženoj tiskovini Huffington Post nedavno je izašao tekst koji se bavi znanstvenim istraživanjima koji laž povezuju s naizgled nevažnim čimbenikom, a to je vrijeme i tajming. Znanstvenici sa Sveučilišta Amsterdam i Sveučilišta Ben Gurion su otkrili kako će ljudi koji su u stisci s vremenom najčešće pribjeći laži kako bi se izvukli iz nezgodne situacije.

Dr. Shaul Shalvi iz Sveučilišta u Amsterdamu je na to izjavio slijedeće:

 

„Ljudi uglavnom znaju kako je pogrešno pribjegavati laži, no njima najčešće treba više vremena da bi učinili pravu stvar.“

 

Brojni znanstvenici su pokazali koliki pozitivan učinak ima iskrenost u vezama i odnosima među ljudima, prema najnovijoj studiji koja je objavljena u žurnalu American Psychological Association (Američke Psihološke Udruge) iskrenost je povezana s boljim mentalnim i fizičkim zdravljem.

 

Prof. dr. Anita E. Kelly sa Sveučilišta Notre Dame je na slijedeći način objasnila rezultate istraživanja:

 

„Nedavni dokazi pokazuju kako prosječan Amerikanac laže barem 11 puta na tjedan, mi smo željeli otkriti koliko iskrenost utječe na zdravlje. Otkrili smo kako su sudionici eksperimenta koji su drastično smanjili laganje postali znatnije zdraviji od sudionika koji su nastavili lagati po starom.“

 

Očigledno je da stara narodna mudrost koja kaže da nas istina oslobađa i olakšava zaista ima određenu vrijednost koja se danas može potkrijepiti znanstveno verificiranim informacijama.

 

U tekstu koji je objavila web-stranica Psychology Today, obrađuju se različiti načini zašto ljudi lažu. 1988. godine Richard W. Byrne i Andrew Whiten su u knjizi Machiavellian Intelligence – Makjavelistička inteligencija, povezali evoluciju našeg mozga i uma s mogućnošću za varanje i laganje bez da se laž direktno otkrije u njihovim shemama. Mi bismo dodali kako je Makjavelizam, kao i utilitarizam dio psihopatskog izražaja te da je laganje i varanje primaran način djelovanja ne samo esencijalnih psihopata već i moderne patokracije – vladavine psihopata, baš onako kako je opisao Andrzej Lobaczevski u knjizi „Political Ponerology – A Science on the Nature of Evil Adjusted for Political Purposes“ ili Politička Ponerologija – Naučna studija o prirodi zla prilagođenog za političke svrhe.

 

Koliko smo puta mogli sresti ljude koji su se kleli da govore istinu, dok su u stvari lagali?

 

Biolog Robert Trivers smatra kako je samo-obmana to jest laganje sebe, evoluirala kao pomoć obmanjivanju i laganju drugih, u njegovoj knjizi pod nazivom: The Folly of Fools: The Logic of Deceit and Self-Deception in Human Life, možete naći brojne primjere evolucije laži i načinom na koji one progresijski zauzimaju važnost u ljudskom životu i društvu.

 

2007. godine je izašla knjiga u kojoj se navode brojna akademska istraživanja o nastajanju, uzrocima i uzorcima laži, njen naziv je: The Evolutionary Bases of Consumption.

 

2010. u znanstvenoj studiji koja je izašla u žurnalu Human Communication, a koju su napisali Kim B. Serota, Timothy R. Levine i Franklin J. Boster, još jednom se pokazuje kako su evolucijski razlozi stvaranja laži povezani s razvojem društva, što pak objašnjava zašto svakodnevno lažemo.

 

The New York Times se također pozabavio pitanjem: zašto ljudi lažu, u tekstu koji je izašao 2011. godine, John Horgan je naveo brojne primjere znanstvenih istraživanja koja su se bavila istom tematikom, no u najvećem dijelu teksta se bavio fenomenalnim istraživanjima Roberta Triversa.

 

Horgan je također naveo primjere knjiga koji dodatno pojašnjavaju neprestanu potrebu ljudskog bića za laganjem, Dawkinosnovu „The Selfish Gene,“ Pinkerovu „How Minds Works.“ Svi oni su naveli Triversova istraživanja i poduprli su njegove zaključke.

 

Radije šarena laž nego li porazna istina

 

Trivers smatra kako zavaravanje sebe i drugih može donijeti različite socijalne, monetarne i druge olakšice i dobiti. Ovaj znanstvenik je također naveo primjer da laganje ponekad pomaže ljudima koji se ne mogu nositi s istinom, na primjer ako su im djeca alkoholičari ili drogeraši, naravno da zabijanje glave u pijesak ne rješava probleme, dapače samo ih uveličava, no ljudi će najčešće povjerovati u šarenu laž nego li se prikloniti poraznoj i nimalo lijepoj istini.

 

Na to je Trivers napisao slijedeće:

 

„Mi ćemo sakriti realnost od našeg svjesnog dijela uma, kako bi istinu što bolje skrili od vanjskih promatrača.“

 

Koliko je ovo opasno možemo vidjeti na brojnim primjerima od propalih brakova i obitelji do sloma burzi i globalnih ekonomskih kriza, još jedan pokazatelj kako su u laži kratke noge koliko god njihovi tvorci smatrali upravo suprotno.

 

Trivers je na koncu shvatio kako najveći lažljivci borave na visokom korporativnim, političkim i vojnim pozicijama, s čim je stvorio brojne neprijatelje, nakon što je počeo s izučavanjem patokracije, naglo mu je pala popularnost i njegova su djela, isto kao i djela Cleckeya, Harea i drugih bačena po strani.

 

Koliko dobro detektirate laži u sebi i u drugima?

 

U tekstu koji je objavila web-stranica Health News, otkriveno je kako laži, čak i one najmanje i najbezazlenije, imaju efekt bumeranga i inflacije, s čime se mi u potpunosti slažemo. No s druge strane opravdavaju laži s kojima njihov tvorac želi zaštitit sugovornika, od istine.

 

U istom tekstu navedena je studija u kojoj se pokazalo kako ljudi mogu detektirati laž samo u 50% slučajeva, dok ostatak laži ostane potpuno neprimjetan sve do trenutka kada se cijela laž ne „napuše“ toliko da „eksplodira“ ne samo u lice tvorca već i svih onih koji su povjerovali u takvu laž. Ovo je još jedan društveni fenomen koji možemo potvrditi na brojnim primjerima, od tajkuna i političara koji su opljačkali i osiromašili našu zemlju i zemlje u regiji, a koji su nam lagali kako to nije istina, sve dok naše države nisu došle do prosjačkog štapa.

 

Metafizička strana borbe s laži

 

Bez obzira slažete li se vi sa stanovištima znanstvenika kao što su Lobocevski, Trivers, Cleckey i Hare koji laž povezuju s psihopatijom i društvom koje su stvorili i koje vode psihopati, metafizičari koji podržavaju Gurdjieffovu školu i istraživanja P. D. Ouspenskyog na najbolji mogući način objašnjavaju koliko laganje sebe i drugih ima poražavajući efekt na eventualnu psihološku evoluciju ljudskog bića, ili njegov spiritualni razvoj.

 

Mi se u potpunosti slažemo s Gurdjieffom i Ouspenskyjem koji tvrde da ne možemo poznati druge i svijet oko sebe ako ne poznamo sebe i ako se neprestano lažemo. Oni su također naveli kako je laganje sebe jednako porazno kao i laganje drugih te da obije vrste laži imaju jednaku „težinu.“

 

U seriji tekstova pod nazivom „Najveća tajna“ smo se detaljno pozabavili istraživanjem ova dva metafizičara, na žalost o njima se danas jako malo zna.

 

Voljeli bi misliti kako je razlog za cenzuru istraživanja o laži u društvu potpuno bezazlen i plauzibilan, no bojimo se da patokracija nema namjeru otkriti „aseve u rukavu“ niti način na koji upravlja s nama, bez obzira je li to laž, obama, tehnologija, lijekovi i droge, EM zračenja, radijacija, ili bilo što drugo dok mi ostajemo potpuno letargični na stvarno stanje svega što nas okružuje.

 

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World