Prije 28 godina, 30. aprila rano ujutru glavnom prijedorskom ulicom prolazilo je vozilo iz kojeg su putem megafona, građani upozoravani da budu mirni i da ne stvaraju paniku te da u 6 sati uključe Radio Prijedor.

Tačno u 6 sati spikerica Jadranka Vejo-Rečević čita zvanično saopćenje:

- Građani i građanke prijedorske općine, ostanite mirni u svojim domovima. Noćas je SDS preuzela vlast u našoj općini i ona garantuje ostalim narodima koji žive na ovim prostorima punu ravnopravnost i suživot. Nije se moglo više čekati, brojni problemi koji su vodili ovu općinu i sve narode koji ovdje žive u propast, natjerali su SDS da preuzme stvar u svoje ruke i u ovome historijskom trenutku ovu općinu priključe "Srpskoj Republici“ koja se ovih dana stvara. Na ovim prostorima oduvijek je živio srpski narod i mi na to imamo neotuđivo pravo.

Potom je emitovana himna Bože pravde.

Nakon "preuzimanja vlasti", Srbi su prekinuli sve komunikacije i Prijedor je ostao potpuno odsječen od svijeta.

U ovaj grad bilo je sve teže putovati, telefonske linije često su bile prekinute, uveden je policijski sat. Za posjete obližnjim selima bila je potrebna propusnica. Ukinute su sve autobuske veze. Većina stanovništva ostala je bez posla.

Ključna mjesta u policiji, u općinskoj upravi preuzeli su Srbi. Od Bošnjaka je oduzeto oružje koje su imali.

Prijedor će se ubrzo pretvoriti u jedan od najkrvavijih gradova u BiH, u kojem je, prema podacima Regionalnog saveza logoraša Banja Luka ubijeno 3.178 ljudi, uglavnom Bošnjaka te nešto manje Hrvata. Među ubijenima je bilo i 102 djece. Protjerano je više od 60.000 ljudi.

Lokalni mediji, poput Radio Prijedor i lista Kozarski vjesnik pridružili su se propagandi uperenoj protiv nesrpskog stanovništva. Vodili su medijsku hajku protiv bivših čelnika općine, Bošnjaka i Hrvata, često zloupotrebljavajući i falsificirajući detalje iz njihovog privatnog života. Uz to, ovi mediji su širili vijesti da se u okolini Prijedora nalaze dobro naoružane muslimanske jedinice koje spremaju genocid nad srpskim narodom.

Radio je također obavijestio da sve nesrpske kuće moraju objesiti bijelu krpu iznad svog doma kao znak vjernosti srpskim vlastima.

Slike logora Keraterm, Omarska i Trnopolje koji su se nalazili na teritoriji ove općine, a kroz koje je prošlo hiljade ljudi, zgrozile su svijet.

Ove logore službeno je 30. maja 1992. osnovao načelnik policije u Prijedoru Simo Drljača, koji je poginuo tokom pokušaja da ga se uhapsi nakon što je protiv njega Tribunal u Hagu podigao optužnicu.

U Prijedoru su počinjeni neki od najstrašnijih zločina nad Bošnjacima. Havi Tatarević iz sela Zecovi ubijeno je šest sinova i muž.

Punu 21 godinu, najveća masovna grobnica na Balkanu, jama Tomašica krila je mračnu tajnu o likvidacijama bošnjačkih i hrvatskih žrtava u Bosanskoj krajini. Iz Tomašice je ekshumirano više od 420 posmrtnih ostataka.

Na lokalitetu Korićanske stijene, na planini Vlašić, 21. avgusta 1992. godine strijeljano je više od 200 logoraša, Bošnjaka i Hrvata, koji su bili zatočeni i mučeni u prijedorskim logorima

Haški sud osudio je više pripadnika bivše VRS za zločine u Prijedoru, a neki od njih su osuđeni i pred Sudom BiH.
U predmetu protiv Milomira Stakića Pretresno vjeće Haškog tribunala je presudilo da je preuzimanje Prijedora predstavljalo nezakonit državni udar koji je mjesecima bio planiran i koordiniran, a čiji je krajnji cilj bio stvaranje srpske općine koja bi na kraju bila dio zamišljene čisto srpske države.

Preuzimanju srpske kontrole nad Prijedorom prethodio je sastanak predstavnika SDA, SDS-a i HDZ-a u noći 29. aprila u 22 sata. Na sastanku je postignut dogovor da u prijedorskoj policiji treba biti ravnomjerna nacionalna zastupljenost, međutim četiri sata kasnije, tačnije u 2.30 sati 30. aprila SDS je uz aktivnu pomoć JNA nasilno preuzeo svu vlast u gradu, a dogovor je izigran.

Ekonomske mjere koje su propisane u oba bosanskohercegovačka entiteta nisu dovoljne da pomognu privredi u cjelini, ocjenjuju u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) ekonomski analitičari Zoran Pavlović i Faruk Hadžić. Oni smatraju da propisane mjere prije svega ne mogu pomoći malim privatnim kompanijama koje će nakon pandemije najviše izgubiti. Problem će, kažu, biti i veliki broj otkaza, jer je najteže nadoknaditi radna mjesta.