Mladi preduzetnici bili su tema naših priča u Jajcu i Tesliću, a sada smo posjetili i mlade u Novom Travniku, koji su su nam otkrili zašto su se usudili ostati i graditi nešto, uprkos realnosti sistema u kojem žive. Zahvaljujući Institutu za razvoj mladih KULT i Opštini Novi Travnik, a uz podršku Ambasade Kraljevine Švedske u BiH, uspjeli su pokrenuti svoje biznise.

Naš put započeo je sa „Slatkim kutkom“. Riječ je o malom, skrivenom mjestu u srcu Novog Travnika, slastičarni koju su otvorile prijateljice i kume Irma Alihodžić i Ajna Lupčević. One su se za BUKU prisjetile svojih početaka, kada su, nakon dužeg perioda nezaposlenosti, odlučile da počnu raditi od kuće.

„Svaka od nas je pravila nekoliko vrsta suvih kolača i prodavali smo ih uz pomoć gradskih trgovaca. Vrlo brzo su počele narudžbe i interes ljudi, a onda smo učestvovale na Božićnom sajmu u Novom Travniku, gdje smo se dodatno promovisale. Ubrzo se pojavio i konkurs na koji smo se prijavile i, uprkos tome što se nismo nadale, prošle smo sa našom biznis idejom“, priča nam Ajna.

Dodaje da su zadovoljne poslom, obzirom da žive u malom gradu, u kojem, kako navode, sve propada. Ističu da je grad ujedno i na rubu depresije, kao i sama omladina.

„Kad smo rekle da ćemo otvoriti slastičarnu, ljudi su nam rekli da nema šanse da ćemo uspjeti. Bio je rizik, ali mi smo se usudile“, ističe Irma.

Obje su saglasne da bez podrške KULT-a nikada ne bi uspjele pokrenuti svoj biznis, jer su na ovaj način osigurale osnovna sredstva za doprinose i režije. Ipak, ono što je poražavajuće jeste odnos države prema malim preduzetnicima, na šta posebno skreću pažnju, dodajući da ih se po pitanju doprinosa ravna sa velikim preduzećima.

Teško je i zaposliti nove ljude, jer je "rizično uvoditi nekog novog u priču, ko bi radio samo za dnevnicu, a ne bi se istinski potrudio oko rasta prodaje". Zato njih dvije i funkcionišu kao tim, jer se maksimalno posvećuju poslu u kojem se nalaze.

O odlasku nisu razmišljale, jer su na svom primjeru dokazale da se i ovdje može uspjeti.

„Ovom gradu fali mnogo toga, ali nema onih koji to žele pokrenuti. Najlakše je kritikovati, ali malo je onih koji rade nešto po tom pitanju. Ali i država se mora više uključiti, jer umjesto da nam pomogne sa svih strana, čini se da nas samo tjera odavde. Ljudi bi se i usudili više da nije toliko sistemskih barijera.“

Uprkos svim poteškoćama, nastavljaju optimistično dalje, skromno poručujući da nemaju prevelike planove, jer se od svega samo najviše nadaju da će cijela priča opstati. Mladima savjetuju da se naoružaju strpljenjem, ali i da imaju tim ljudi sa sobom, jer je mnogo jednostavnije djelovati u grupi.

„Treba pokušati, jer mladi više nemaju šta izgubiti. Godina dana brzo prođe, a nakon te godine možeš uvijek reći 'idem dalje' ili 'staću ovdje'. Ali treba pokušati. I zaista cijeniti mlade koji su ostali ovdje da se trude i rade“, poručuju.

Slično iskustvo dijeli i Ivan Gučanin, koji je putem istog programa podrške otvorio stolarsku radnju „RG“. Uprkos tome što je ekonomista po struci, za BUKU priča kako je sam proces kvalifikacija i apliciranja bio dug i iscrpan. Njegova ideja je prošla, ali naglašava da nije bilo lako.

“Dobio sam 8000 KM, od čega treba naglasiti da su doprinosi zaista veliki na godišnjem nivou, a nabavka mašina me je koštala dodatnih nekoliko hiljada. Ipak, da nije bilo KULT-a, teško da bih i ovo realizovao, jer, što se u našem narodu kaže, svaka pomoć je dobrodošla, ali bilo bi još bolje da nevladin sektor može djelovati više mimo općine. U sistemu su nepotizam i korupcija.“

Dodaje kako svaki dan misli o odlasku, ali zbog svoje porodice odlučan je u ideji ostanka. Ipak, vrlo realno govori o problemima sa kojima se svakodnevno susreće, a jedan od njih je i nedostatak kadra.

„Za posao je potrebno sve više ljudi. Više nema ko izvesti te radove. Pitanje je i kvaliteta radnika. Rizik je i zaposliti mladu osobu i ulagati u nju, ako će i ona jednog dana otići. Na području od Kiseljaka do Jajca imate oko 120 stolara i svi su zaposleni, što dovoljno govori o tome kakvo je stanje na tržištu rada. U samom Sarajevu imate 5 drvnih centara.“

Uprkos tome što se ne reklamira, posla uvijek ima i potražnja je ogromna. Ali su velike i obaveze prema državi. Navodi kako su nameti ogromni i kako se ne radi na školovanju potrebnih zanata, kao što je upravo stolarski. Osim toga, upozorava i na čitav niz sistemskih propusta.
„Nema strategije ni planiranja. Vlasti se navodno bave pronatalitetnim politikama, a dječiji doplatak iznosi 14 maraka. Živimo na rubu egzistencije i srećni smo sa kusurom od plate koji iznosi okvirno 150 maraka. Ovdje čak nema ni jaslica, već moraš plaćati ženu koja će ti čuvati dijete, a tvoja finansijska moć je takva da možeš pružiti 200 do 300 KM, a to je za nju ništa, s obzirom na nivo odgovornosti koji preuzima za tvoje dijete. A ti s druge strane nemaš mogućnost da daš više, jer nemaš dovoljna primanja.“

Za kraj se pita vrijedi li uopšte investirati ovdje, jer "živimo u zatrovanom društvu, u kojem je čovjek prepušten sam sebi, a država ga ne podržava".

Svjestan je toga i Elvis Omeragić, koji je pokrenuo Preduzeće za usluge zavarivanja "SOR VAREX", u okviru kojeg zapošljava 9 ljudi i koji vjeruje u uspjeh, uprkos preprekama. On se za BUKU osvrnuo i na svoj period života u Njemačkoj, gdje je živio i radio tri i po godine.

„Bio sam u Njemačkoj, u firmi koja radi za Mercedes. Moj otac radi u toj firmi skoro 18 godina, tako da sam i ja, poslije iskustva ovdje, nakon što sam radio za nekoliko firmi u BiH, otišao tamo. Iako nikad nisam imao želju da odem odavde, otišao sam jer su uslovi bili odlični.“

Ipak, uprkos visokoj plati, savršenim uslovima rada, odlučio se za povratak nakon tri i po godine. Kada se vratio iz Njemačke i pričao o stanju u državi, niko mu nije vjerovao.

„U firmi u kojoj sam ja radio, bilo je savršeno, ali u drugima nije. Po pitanju drugih, većih firmi, plate šefovima iznose oko 1800 eura, a 1100 do 1200 je prosjek, što je zapravo ništa. To je premalo, obzirom na standard života u Štutgartu, gdje sam ja živio. Ne možete naći sobe i krevet ispod 500 eura. Tako da nije idealno, ni tamo, ni ovamo.“

Dodaje kako vjeruje da ljudi najviše odlaze radi djece, dok mladi najčešće žele otići, zaraditi i vratiti se. Njemu, pak, ide dobro, jer je, kako navodi, okružen ljudima koji dobro rade i kojima on prenosi svoje znanje. Od 18. godine bavi se ovim poslom, a iskustvo iz inostranstva iskoristio je kako bi maksimalno ulagao u današnji posao.

Bez obzira na to što želi ostati ovdje, za mlade nema posebno optimistične savjete, jer je svjestan stanja u državi.

„Stanje je preloše u našoj državi. Niko se ne zanima za mlade preduzetnike, a sve je pogodno za stare preduzetnike. Mi možemo dobiti male iznose novca, do 10 000 KM, ali za veće novce ne uzimaju nas u obzir. Ipak, ja nikada nisam želio otići odavde, ali niko ne bi volio da mora otići. A kakvo je stanje, svjesni smo da nije za ostati ovdje. Ali važno je i prilikom odlaska ne zalijetati se i ne očekivati da je negdje savršeno, jer nije.

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Srebrenici Damir Peštalić kazao je da su “zbog ovakvih i sličnih istupa koji se ponavljaju godinama upozoravali na sve veću popularnost veličanja zločinaca i vrijeđanja žrtava genocida”