Elitocid je bio neophodna uvertira u smrt desetine hiljada nevinih sa ciljem njihovog trajnog nestajanja s područja koje je Beograd odlučio pripojiti sebi, teza je Dennisa Gratza, koji je na Univerzitetu u Hamburgu 2007. godine doktorirao upravo na ovu temu.

U iščekivanju sutrašnje drugostepene presude Ratku Mladiću, razgovarali smo s ovim advokatom i doktorom filozofskih nauka, kojeg javnost najbolje poznaje kao bivšeg predsjednika Naše stranke.

"Elitocid sam u svojoj doktorskoj disertaciji definirao kako bih opisao eliminaciju nesrpskih elita u napadnutim područjima u Bosni i Hercegovini, u periodu 1992.-1995. Radi se, dakle, o sistematskom i planiranom uništavanju rukovodećih slojeva lokalnih nesrpskih zajednica. Elitocid je u inicijalnoj fazi imao za cilj slamanje otpora Bošnjaka i Hrvata u napadnutim područjima; intenzitet uništavanja, dakle zatvaranja, mučenja i ciljanog likvidiranja ogromnog broja pripadnika lokalnih elita je bio takav da je prouzrokovao trajne genocidne posljedice", kaže nam on na početku.

Kad kažem trajne, onda mislim na posljedice zbog kojih i neki poslijeratni povratak preživjelih neće moći rezultirati regeneracijom zajednice koja je tu živjela prije rata, dodaje.

"Elitocidni aspekt uništavanja je u tom smislu bio tako dubinski i temeljit da je trajno uništio kapacitet te skupine da se opet politički, ekonomski i kulturno organizuje. Ovakav ishod se posebno može primijetiti u gradovima istočne Bosne, gdje povratnici žive u nekom aparthejdskom podsistemu građana drugog reda. U kontekstu onoga što se dešavalo u agresiji na BiH, posebno u periodu april - septembar 1992. godine u području Zapadne Bosne i Podrinja te 1995. godine u okviru finalnog uništavanja nesrpskog stanovništva u enklavama Istočne Bosne, nesumnjivo je elitocid bio jedna od ključnih faza vojno-političkog poduhvata tadašnjeg političkog rukovodstva u Beogradu i na Palama, a sa ciljem slamanja otpora Bošnjaka i njihovog trajnog 'uklanjanja' s područja u kojima su vijekovima živjeli", navodi on.

Gratz nastavlja kako je general Mladić od 12. maja 1992. pa sve do kraja 1996. godine bio komandant vrhovnog štaba VRS, u tom smislu je raspolagao ne samo taktičkim pregledom situacije bilo koje vojne operacije u bilo kojem trenutku na terenu, već je posjedovao i strateški uvid u svrhu i efekte djelovanja svih oružanih formacija bosanskih Srba.

"Način realizacije etničkog čišćenja, vrlo dobro istraženo i dokumentovao na primjeru Prijedora, ali i gradova istočne Bosne kao što su Zvornik, Višegrad i Foča, ukazuje na to da je organizacijom i provedbom koordiniranog djelovanja, najprije protiv rukovodećih slojeva, a zatim i protiv cjelokupnog nesrpskog lokalnog stanovništva, general Mladić odigrao ključnu ulogu u genocidnom poduhvatu u Bosni i Hercegovini. Elitocid je u tom smislu bila neophodna uvertira u smrt desetine hiljada nevinih sa ciljem njihovog trajnog nestajanja s područja koje je Beograd odlučio pripojiti sebi", kaže on.

On smatra da je haški tribunal pored svoje neosporne sudske funkcije imao veoma važnu ulogu na uredno dokumentovanje historijskih događaja.

"U međuvremenu je u cijelom slobodnom svijetu nesporno šta se i na koji način dogodilo na prostoru bivše Jugoslavije u periodu 1990.–2000. godine. Dokazivanje genocida u slučaju protiv generala Krstića i drugih u Srebrenici, ali i veliki broj drugih presuda dozvoljavaju uvid i prikaz jednog povezanog vojno-političkog, zločinačkog poduhvata na civilno stanovništvo sa ciljem trajne izmjene etničkog karaktera BiH. Budućnost BiH neće ovisiti o priznavanju ili nepriznavanju ovih činjenica. Ali će sigurno novim generacijama biti lakše živjeti ako se suoče s onim što su njihovi preci učinili jedni drugima", dodaje.

Kaže nam na kraju razgovora da očekuje da će se generalu Mladiću utvrditi krivična odgovornost i biti presuđeno za sve zločine počinjene od formacija VRS u periodu od 1992. do 1995. godine, između ostalog i za zločin genocida.

"Dobit će doživotni zatvor", kazao je na kraju Dennis Gratz.

Izvor: Klix

Sve češća tema u našem društvu je nasilje, s naglaskom na vršnjačko nasilje. Ono što jeste važno prvo definisati problem, a onda definisati ključne aktere preventivnog rada.

Kada definišemo nasilje najčešće kažemo da se može opisati kao ponašanje kojim nanosimo štetu drugoj osobi, putem izazivanja straha utječemo na mišljenje druge osobe. U konačnici je aktivnost kojom se putem dominacije nad drugom osobom pokušava dobiti moć putem nanošenja boli drugoj osobi.

Postoji nekoliko vrsta nasilja, ali je akcenat na vršnjačko nasilje, kao aktuelni problem našeg društva.
Porodica kao najvažniji segment društva, u kojem djeca uče po modelu roditelja i gdje se uče navike i vještine je prvi i osnovni stub gdje ima mnogo više prostora za preventivni rad, kako bismo imali manje pojava nasilja bilo koje vrste.

Vrlo često čujemo, vidimo ili svjedočimo nasilju, ali i naša izostala reakcija puno govori o samoj asimilaciji ove pojave u kulturu življenja. Odrastajući, djeca usvajaju obrasce ponašanja iz okruženja, ali i ono što vide, a ne ono što im govorimo.

U vremenu smo u kojem je upotreba tehnologija postala nešto što se utkalo u odgoj i kulturu, i čini se nemoguće, u razgovoru s roditeljima čuti da prilikom odgoja djece dijete ne raste u tablet, telefon, igrice (neprimjerene), ali i drugi dostupan sadržaj koji nije prilagođen uzrastu.
S druge strane imamo roditelje gdje se u brizi za egzistencijom, ali i zanemarujući važnost toga čemu dijete usmjerava pažnju vrlo malo ili nikako provjerava sadržaj kojem su djeca izložena. Laka dostupnost neprimjerenih sadržaja djeci, i istovremeno izlaganje istim dovodi do toga da djeci postaje prirodno nasilno okruženje, i onda ne čudi izostanak reakcije.

Slušamo, čitamo i gledamo svakodnevno apele roditelja djece koja su otišla od kuće, djece koja su popila smrtonosnu dozu medikamenata i tako okončali svoje probleme..Gdje su roditelji u životima njihove djece? Znaju li roditelji šta se dešava u životima njihove djece, ili samo komuniciraju putem javnih servisa kada najčešće bude kasno?

Pored drugih institucija koje bi trebale biti korektivni faktor u odgoju djece, kao što su obrazovne institucije, najveći zadatak je na roditeljima/starateljima da budu prisutni u životima svoje djece, razgovaraju, budu upućeni u njima aktuelna dešavanja, i budu podrška.

Ukoliko uvide da nisu u mogućnosti izaći samostalno iz problematične situacije, zašto bježati od stručnih lica(psihologa, psihoterapeuta) koja su nam više nego ikad i online dostupna, a sve u cilju lakšeg prevladavanja problema?
Vrlo često se svi radeći u odgojno-obrazovnim institucijama susrećemo sa raznim pojavama nasilja (u porodici, u školskom okruženju, nasilje na društvenim mrežama i dr.). Kada se problem identifikuje, i ako se utvrdi da je akter nemilog događaja ,,viđenije“ dijete, ili neko ko ima dovoljno jake veze da pozivom utaba sve važeće disciplinske pravilnike, nakon par poziva mjere se postepeno koriguju, dijete ispravi mjeru ali ne i postupke, i taj problem postaje društveni, a onda mjere važe samo za one koji nemaju nikog za pozvati telefonom.

Dok god ne budemo kao društvo spremni svi osuditi čin koji je za osudu i prestati gledati o kome se radi, onda će biti pomaka.
Živimo u vremenu u kojem se obrazovanje stiče prečicama, ispiti završavaju pozivima, uspjesi djece namicanjem ocjena da bi se uspjeh čim prije slikao za društvene mreže i okolinu zadivio i prikrio sav neuspjeh njih kao roditelja; ukoliko želimo da nam djeca ne izrastu u provokatore, manipulatore, nasilnike, valja prihvatiti da su djeca materijal od kojeg se stvaraju produkti isključivo svojih roditelja, koji zahtijevaju svakodnevni nadzor.

mr. sc. Edina Osmić-Šadić
dipl.pedagog.-psiholog, psihoterapeut pod supervizijom