Gradonačelnik južnokorejskog grada Daegu Kwon Young-jin izvinio se građanima zbog nenabavke vakcina protiv koronavirusa.

Sud u Hagu, odnosno Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, danas je izrekao konačnu, pravosnažnu presudu balkanskom krvniku Ratku Mladiću. Osuđen je na doživotnu kaznu zatvora.

Ovaj ratni zločinac, koji je bio glavnokomandujući Vojske Republike Srpske, danas je u konačnoj presudi, poslije koje nema žalbe, proglašen krivim po 10 od ukupno 11 tačaka optužnice.

Ratko Mladić je kriv po tački 2: Kriv je zbog genocida u Srebrenici. Ratko Mladić je zajedno s drugima formulisao zajednički cilj da se bosanski muslimani u Srebrenici eliminišu ubijanjem muškaraca i dječaka i prisilnim odvođenjem žena, djece i dijela starijih muškaraca. U danima koji su uslijedili pogubljeno je više od 8.000 muškaraca i dječaka na različitim lokacijama, dok su žene, djeca i dio starijih muškaraca protjerani.

Kriv je po tački 3 za progone. Općine za koje se Ratko Mladić tereti za progon su Banja Luka, Bijeljina, Foča, Ilidža, Kalinovik, Ključ, Kotor Varoš, Novi Grad, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Trnovo i Vlasenica, kao i progon iz Srebrenice.

Cilj progona je trajno uklanjanje muslimana i Hrvata u periodu od 12. maja 1992. do 30. novembra 1995. godine, tvrde tužioci, navodeći da su gradovi i sela napadani s namjerom preuzimanja vlasti.

Kriv je po tačkama 4, 5 i 6 i to zbog istrebljenja i ubistava

Kriv je za zločine istrebljivanja i ubistava, koji su bili dio cilja sva tri udružena zločinačka poduhvata za koja je optužen Ratko Mladić - "uklanjanje nesrpskog stanovništva iz područja na koja su Srbi polagali pravo, širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva i provođenje kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja; eliminacija bosanskih muslimana iz Srebrenice, kao i prisilno odvođenje žena, djece i dijela starijih muškaraca".

Kriv je za tačke 7 i 8 koje podrazumijevaju deportacije i nehumana djela

Ova tačka optužnice uključuje hapšenje bez naloga, mučenje, ubijanje, silovanje, razaranje kuća, spomenika kulture i sakralnih objekata. Natjerali su muslimane i Hrvate na bijeg iz svojih domova i mjesta. Drugi su fizički protjerani, navode tužioci. Do kraja 1992. godine većina nesrpskog stanovištva prisilno je raseljena, deportacije i nehumana djela nastavljeni su sve do kraja rata 1995. godine.

Kriv je i za tačke 9 i 10 zbog terorisanja i protivpravnog napada na Sarajevo

Od aprila 1992. godine pa do kraja rata Sarajevo je granatirano i snajperisano. Hiljade civila svih uzrasta je ubijeno ovakvom kampanjom. Ratko Mladić je bio učesnik ovog udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem širenja terora među civilnim stanovništvom Sarajeva.

Kriv je i po tački 11 i to zbog uzimanja vojnika UN-a za taoce

Nakon što su 25. i 26. maja 1995. godine NATO snage izvršile zračne napade na vojne ciljeve VRS-a, sprske snage su zarobile više od dvije stotine pripadnika mirovnih snaga i vojnih posmatrača UN-a na različitim lokacijama, a neki od njih su maltretirani. U junu 1995. godine pripadnici mirovnih snaga i vojnih posmatrača su razmijenjeni u nekoliko navrata.

Mladić je oslobođen samo po tački 1, kao i u prvostepenoj presudi koja se odnosi na optužnicu za genocid u Prijedoru, Sanskom Mostu, Kotor Varoši, Ključu, Vlasenici i Foči.

Zločinac Ratko Mladić ima 78 godina, a u narednim mjesecima bit će poznato u kojem zatvoru će provesti ostatak života, a do tada će ostati u pritvorskoj jedinici u Hagu.

Izvor: Klix

Sve češća tema u našem društvu je nasilje, s naglaskom na vršnjačko nasilje. Ono što jeste važno prvo definisati problem, a onda definisati ključne aktere preventivnog rada.

Kada definišemo nasilje najčešće kažemo da se može opisati kao ponašanje kojim nanosimo štetu drugoj osobi, putem izazivanja straha utječemo na mišljenje druge osobe. U konačnici je aktivnost kojom se putem dominacije nad drugom osobom pokušava dobiti moć putem nanošenja boli drugoj osobi.

Postoji nekoliko vrsta nasilja, ali je akcenat na vršnjačko nasilje, kao aktuelni problem našeg društva.
Porodica kao najvažniji segment društva, u kojem djeca uče po modelu roditelja i gdje se uče navike i vještine je prvi i osnovni stub gdje ima mnogo više prostora za preventivni rad, kako bismo imali manje pojava nasilja bilo koje vrste.

Vrlo često čujemo, vidimo ili svjedočimo nasilju, ali i naša izostala reakcija puno govori o samoj asimilaciji ove pojave u kulturu življenja. Odrastajući, djeca usvajaju obrasce ponašanja iz okruženja, ali i ono što vide, a ne ono što im govorimo.

U vremenu smo u kojem je upotreba tehnologija postala nešto što se utkalo u odgoj i kulturu, i čini se nemoguće, u razgovoru s roditeljima čuti da prilikom odgoja djece dijete ne raste u tablet, telefon, igrice (neprimjerene), ali i drugi dostupan sadržaj koji nije prilagođen uzrastu.
S druge strane imamo roditelje gdje se u brizi za egzistencijom, ali i zanemarujući važnost toga čemu dijete usmjerava pažnju vrlo malo ili nikako provjerava sadržaj kojem su djeca izložena. Laka dostupnost neprimjerenih sadržaja djeci, i istovremeno izlaganje istim dovodi do toga da djeci postaje prirodno nasilno okruženje, i onda ne čudi izostanak reakcije.

Slušamo, čitamo i gledamo svakodnevno apele roditelja djece koja su otišla od kuće, djece koja su popila smrtonosnu dozu medikamenata i tako okončali svoje probleme..Gdje su roditelji u životima njihove djece? Znaju li roditelji šta se dešava u životima njihove djece, ili samo komuniciraju putem javnih servisa kada najčešće bude kasno?

Pored drugih institucija koje bi trebale biti korektivni faktor u odgoju djece, kao što su obrazovne institucije, najveći zadatak je na roditeljima/starateljima da budu prisutni u životima svoje djece, razgovaraju, budu upućeni u njima aktuelna dešavanja, i budu podrška.

Ukoliko uvide da nisu u mogućnosti izaći samostalno iz problematične situacije, zašto bježati od stručnih lica(psihologa, psihoterapeuta) koja su nam više nego ikad i online dostupna, a sve u cilju lakšeg prevladavanja problema?
Vrlo često se svi radeći u odgojno-obrazovnim institucijama susrećemo sa raznim pojavama nasilja (u porodici, u školskom okruženju, nasilje na društvenim mrežama i dr.). Kada se problem identifikuje, i ako se utvrdi da je akter nemilog događaja ,,viđenije“ dijete, ili neko ko ima dovoljno jake veze da pozivom utaba sve važeće disciplinske pravilnike, nakon par poziva mjere se postepeno koriguju, dijete ispravi mjeru ali ne i postupke, i taj problem postaje društveni, a onda mjere važe samo za one koji nemaju nikog za pozvati telefonom.

Dok god ne budemo kao društvo spremni svi osuditi čin koji je za osudu i prestati gledati o kome se radi, onda će biti pomaka.
Živimo u vremenu u kojem se obrazovanje stiče prečicama, ispiti završavaju pozivima, uspjesi djece namicanjem ocjena da bi se uspjeh čim prije slikao za društvene mreže i okolinu zadivio i prikrio sav neuspjeh njih kao roditelja; ukoliko želimo da nam djeca ne izrastu u provokatore, manipulatore, nasilnike, valja prihvatiti da su djeca materijal od kojeg se stvaraju produkti isključivo svojih roditelja, koji zahtijevaju svakodnevni nadzor.

mr. sc. Edina Osmić-Šadić
dipl.pedagog.-psiholog, psihoterapeut pod supervizijom

Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (MMKS) će danas izreći konačnu presudu Ratku Mladiću, koji je prije skoro četiri godine prvostepeno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici i drugih ratnih zločina tokom rata u BiH.

Elitocid je bio neophodna uvertira u smrt desetine hiljada nevinih sa ciljem njihovog trajnog nestajanja s područja koje je Beograd odlučio pripojiti sebi, teza je Dennisa Gratza, koji je na Univerzitetu u Hamburgu 2007. godine doktorirao upravo na ovu temu.

U iščekivanju sutrašnje drugostepene presude Ratku Mladiću, razgovarali smo s ovim advokatom i doktorom filozofskih nauka, kojeg javnost najbolje poznaje kao bivšeg predsjednika Naše stranke.

"Elitocid sam u svojoj doktorskoj disertaciji definirao kako bih opisao eliminaciju nesrpskih elita u napadnutim područjima u Bosni i Hercegovini, u periodu 1992.-1995. Radi se, dakle, o sistematskom i planiranom uništavanju rukovodećih slojeva lokalnih nesrpskih zajednica. Elitocid je u inicijalnoj fazi imao za cilj slamanje otpora Bošnjaka i Hrvata u napadnutim područjima; intenzitet uništavanja, dakle zatvaranja, mučenja i ciljanog likvidiranja ogromnog broja pripadnika lokalnih elita je bio takav da je prouzrokovao trajne genocidne posljedice", kaže nam on na početku.

Kad kažem trajne, onda mislim na posljedice zbog kojih i neki poslijeratni povratak preživjelih neće moći rezultirati regeneracijom zajednice koja je tu živjela prije rata, dodaje.

"Elitocidni aspekt uništavanja je u tom smislu bio tako dubinski i temeljit da je trajno uništio kapacitet te skupine da se opet politički, ekonomski i kulturno organizuje. Ovakav ishod se posebno može primijetiti u gradovima istočne Bosne, gdje povratnici žive u nekom aparthejdskom podsistemu građana drugog reda. U kontekstu onoga što se dešavalo u agresiji na BiH, posebno u periodu april - septembar 1992. godine u području Zapadne Bosne i Podrinja te 1995. godine u okviru finalnog uništavanja nesrpskog stanovništva u enklavama Istočne Bosne, nesumnjivo je elitocid bio jedna od ključnih faza vojno-političkog poduhvata tadašnjeg političkog rukovodstva u Beogradu i na Palama, a sa ciljem slamanja otpora Bošnjaka i njihovog trajnog 'uklanjanja' s područja u kojima su vijekovima živjeli", navodi on.

Gratz nastavlja kako je general Mladić od 12. maja 1992. pa sve do kraja 1996. godine bio komandant vrhovnog štaba VRS, u tom smislu je raspolagao ne samo taktičkim pregledom situacije bilo koje vojne operacije u bilo kojem trenutku na terenu, već je posjedovao i strateški uvid u svrhu i efekte djelovanja svih oružanih formacija bosanskih Srba.

"Način realizacije etničkog čišćenja, vrlo dobro istraženo i dokumentovao na primjeru Prijedora, ali i gradova istočne Bosne kao što su Zvornik, Višegrad i Foča, ukazuje na to da je organizacijom i provedbom koordiniranog djelovanja, najprije protiv rukovodećih slojeva, a zatim i protiv cjelokupnog nesrpskog lokalnog stanovništva, general Mladić odigrao ključnu ulogu u genocidnom poduhvatu u Bosni i Hercegovini. Elitocid je u tom smislu bila neophodna uvertira u smrt desetine hiljada nevinih sa ciljem njihovog trajnog nestajanja s područja koje je Beograd odlučio pripojiti sebi", kaže on.

On smatra da je haški tribunal pored svoje neosporne sudske funkcije imao veoma važnu ulogu na uredno dokumentovanje historijskih događaja.

"U međuvremenu je u cijelom slobodnom svijetu nesporno šta se i na koji način dogodilo na prostoru bivše Jugoslavije u periodu 1990.–2000. godine. Dokazivanje genocida u slučaju protiv generala Krstića i drugih u Srebrenici, ali i veliki broj drugih presuda dozvoljavaju uvid i prikaz jednog povezanog vojno-političkog, zločinačkog poduhvata na civilno stanovništvo sa ciljem trajne izmjene etničkog karaktera BiH. Budućnost BiH neće ovisiti o priznavanju ili nepriznavanju ovih činjenica. Ali će sigurno novim generacijama biti lakše živjeti ako se suoče s onim što su njihovi preci učinili jedni drugima", dodaje.

Kaže nam na kraju razgovora da očekuje da će se generalu Mladiću utvrditi krivična odgovornost i biti presuđeno za sve zločine počinjene od formacija VRS u periodu od 1992. do 1995. godine, između ostalog i za zločin genocida.

"Dobit će doživotni zatvor", kazao je na kraju Dennis Gratz.

Izvor: Klix

U skladu sa Rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda usvojenom 2018. godine, 7. juni je proglašen Svjetskim danom sigurnosti hrane. Cilj Svjetskog dana sigurnosti hrane je privlačenje pažnje javnosti i poticanje mjera prevencije, otkrivanja i upravljanja epidemijama uzrokovanim hranom, te davanje podrške sigurnom snabdjevanju hranom, zdravlju ljudi, ekonomskom napretku, poljoprivredi, pristupu tržištu, turizmu i održivom razvoju.Tema ovogodišnjeg dana sigurnosti hrane, „Sigurna hrana danas za zdravo sutra“, ukazuje na trenutnu i dugoročnu korist proizvodnje i konzumacije sigurne hrane za ljude, planet i ekonomiju. Prepoznavanje sistemske povezanosti između zdravlja ljudi, životinja, bilja, okoliša i ekonomije pomoći će zadovoljavanju naših budućih potreba za hranom.

Bolesti prenosive hranom pogađaju pojedince u svim dobnim grupama, a posebno djecu mlađu od pet godina koja žive u zemljama sa niskim prihodima. Kako bi se smanjilo opterećenje koje uzrokuju bolesti prenosive hranom, Svjetska zdravstvena skupština (WHA) je 2020. godine donijela odluku o jačanju napora na unaprjeđenju sigurnosti hrane. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO), u saradnji sa državama članicama i drugim relevantnim organizacijama, zajedno obilježavaju Svjetski dan sigurnosti hrane.

Povodom Svjetskog dana sigurnosti hrane u Bijeljini će 07. juna 2021. godine biti održana sjednica Upravnog odbora Agencije za sigurnost hrane Bosne i Hercegovine na kojoj će predstavnici nadležnih institucija Bosne i Hercegovine, entiteta i Brčko distrikta BiH razmatrati trenutno stanje i aktivnosti koje se preduzimaju sa ciljem unaprjeđenja sistema sigurnosti hrane u Bosni i Hercegovini.

Iako su za sigurnost hrane, shodno Zakonu o hrani, primarno odgovorni subjekti u poslovanju sa hranom, nadležne institucije i potrošači takođe imaju veoma značajnu ulogu u lancu „od polja do stola“, a sve kako bi se omogućilo da hrana koju namjeravamo konzumirati bude sigurna. Sigurnost hrane je zajednički posao!