Rohinje kao kolateralna šteta u strateškim planovima velikih sila ^Istaknuto

Piše: Osman SOFTIĆ

U Mijanmaru su u nedjelju, 8. novembra 2020. godine, održani drugi parlamentarni izbori nakon pada vojne hunte, jedne od najdugovječnijih vojnih diktatura u Aziji, ali i u svijetu općenito. Prvi demokratski izbori nakon pet decenija vlasti vojne hunte održani su 2015. godine. Mijanmarska demokracija dovela je na vlast političku partiju Nacionalna liga za demokratiju (NLD), koju predvodi Aung San Suu Kyi, dugogodišnja disidentkinja i nobelovka, te kćerka poznatog borca za nezavisnost Mijanmara Aung Suna. Njen otac vodio je borbu protiv britanskih kolonijalnih vlasti da bi za vrijeme Drugog svjetskog rata jedno vrijeme kolaborirao s okupatorskom imperijalnom vojskom Japana, ali je pred kraj rata prešao na stranu Engleza i predvodio pokret za nezavisnost. Upravo održani izbori predstavljaju tek svojevrstan referendum o ocjeni prethodne petogodišnje vladavine Aung San Suu Kyi, budući da se očekuje njena uvjerljiva pobjeda, iako ne s euforijom koja je vladala na proteklim izborima.

Pravo glasa u Mijanmaru ima 37 miliona građana koji su imali šansu da biraju predstavnike za oba doma parlamenta i regionalna zakonodavna tijela, uključujući i predstavnike nacionalnih manjina. Glasačko pravo i ovog puta uskraćeno je Rohinja muslimanima, čija je najveća koncentracija u državi Rakhine, gdje ih je više od 130.000 zatočeno u koncentracionim logorima, bez prava na kretanje a kamoli glasanje. Na prošlim je izborima NLD osvojio apsolutnu većinu glasova, ali, po ustavu Mijanmara, oružane snage imaju zagarantiranih 20 posto poslaničkih mjesta u parlamentu, tako da je vlada bila primorana usaglašavati svoje odluke i politike s još uvijek moćnom vojskom, koja je zvanično upravljala zemljom pet decenija, od proglašenja nezavisnosti od Velike Britanije 1948. do političke liberalizacije koja počinje 2007. godine.

GENOCID I NOBELOVKA

Protekli mandat prve civilne vlade Mijanmara u početku je karakteriziralo stanovito demokratsko otvaranje prema Zapadu i relaksacija odnosa s međunarodnom zajednicom, s obzirom na to da je Mijanmar decenijama bio pod međunarodnim sankcijama, koje su, uz odsustvo demokratskih sloboda i ravnopravnosti naroda, ekonomsku stagnaciju i gerilske ratove manjina protiv centralne vlade, ovu, u geopolitičkom smislu iznimno značajnu i resursima enormno bogatu zemlju, držali u konstantnoj izolaciji, siromaštvu, nerazvijenosti i izvan normalnih tokova u međunarodnim odnosima.

Dolaskom na vlast disidentkinje Suu Kyi, koja je važila kao svojevrsna ikona ljudskih prava i simbol otpora diktaturi, očekivalo se da će ljudska prava, demokratija i ekonomski prosperitet u Mijanmaru zamijeniti diktaturu, stagnaciju, nestabilnost, izolaciju i opskurni politički sistem povezan s kriminalom, korupcijom i represalijama. Oduševljenje je, nažalost, kratko trajalo. Najveće razočarenje demokratskog svijeta predstavljala je šutnja nobelovke Suu Kyi na očigledan genocid koji su nad Rohinja muslimanima u Mijanmaru počinili vojska, paravojne formacije i pripadnici budističke većine koja ih je dehumanizirala i podvrgnula ubistvima i progonima, a one koji su preživjeli genocid izolaciji i segregaciji.

Najveća je koncentracija Rohinja muslimana u državi Rakhine na jugozapadu zemlje, u kojoj oni žive više stoljeća, i to kao potomci drevnog muslimanskog kraljevstva Arakan. Međutim, budistička većina ih smatra Bengalima, tvrdeći da nemaju pravo na državljanstvo, tretirajući ih jednako onako kako se Hitlerov Treći rajh odnosio prema Jevrejima i Romima, te drugim nepoželjnim manjinama. Na učestale kritike demokratske međunarodne javnosti, organizacija za zaštitu ljudskih prava i prava manjina, proteste islamskih zemalja Su Kyi odgovarala je apologetski kako se radi o kompleksnom etničkom sukobu i kako je prioritet njene vlade uspostava vladavine prava i postizanje stabilnosti, a tek onda problematiziranje pitanja kršenja prava manjina, uključujući i Rohinja muslimane. Oportunističke floskule nobelovke Suu Kyi vješto su kalkulirane s ciljem pridobijanja podrške budističke nacionalističke većine Burmana, posebno budističke svećeničke klase, ali i vojske. Igrajući na kartu vjerskog budističkog fundamentalizma i nacionalizma, Suu Kyi nastojala je konsolidirati vlast NLD-a.

OPORTUNIZAM DEMOKRATSKOG ZAPADA

Zapadne sile, prije svega SAD i Velika Britanija, tolerirale su njeno ponašanje u želji da pridobiju vladu Mijanmara u zapadni tabor kao saveznika, anticipirajući potencijalni budući sukob s Kinom, s kojom Mijanmar graniči. Bivši američki predsjednik Barak Obama posjetio je Mijanmar i time najavio otopljavanje odnosa između Washingtona i Nay Pyi Tawa. Zapravo, Mijanmar se smatra jednim od najznačajnijih političkih uspjeha Obamine administracije, koja je uspjela osigurati prijenos vlasti s diktature vojske na izabranu demokratsku i civilnu vlast. Zapadni svijet predvođen Amerikom upravo je zbog toga zatvarao oči pred genocidom nad Rohinja muslimanima, rukovođen nadom da će Mijanmar uspjeti potpuno otrgnuti kako ispod čizme vojne hunte tako i iz zagrljaja Kine, i ovu zemlju učiniti svojim saveznikom u strateški važnom dijelu svijeta, na razmeđu između južne i jugoistočne Azije. Pridobije li Mijanmar na svoju stranu, kao saveznika, američka administracija bila bi odlično pozicionirana ne samo da motri već i da spriječi prodor Kine na Indijski okean, koji SAD smatra ključnim za kontrolu globalnih pomorskih puteva i za nastavak globalne američke hegemonije.

U proteklih nekoliko godina, nakon naglog ekonomskog i svakog drugo rasta Kine, te zaoštravanja odnosa između Washingtona i Pekinga, Indija je postala najdragocjeniji prijatelj globalne supersile na jugu Azije uprkos tradicionalnom savezu Indije s Rusijom. Interesi Washingtona i New Delhija preklapaju se i kada je riječ o Mijanmaru. Washingtonu je veći prioritet bio pomoći tranziciju Mijanmara iz vojne diktature u demokratiju nakon pet decenija vlasti vojne hunte od insistiranja na zaštiti ljudskih prava jednog muslimanskog naroda.

KINESKA EKONOMSKO-POLITIČKA OFANZIVA

Međutim, zapadna demokratska ofanziva na Mijanmar trajala je kratko. Zbog unutrašnje nestabilnosti i višedimenzionalnih sukoba centralne vlade i vojske s različitim etničkim manjinama u nekoliko pograničnih područja zemlje, kojih u Mijanmaru ima više od pedeset, izostale su velike zapadne investicije. S druge strane, unutrašnji sukobi vlasti i različitih gerilskih pokreta nisu smetali Pekingu da intenzivira investicionu ofanzivu, niti su spriječili velike kineske infrastrukturne projekte u Mijanmaru, koje Kina gradi kao dio globalne inicijative Pojas i Put (BRI). Štaviše, postoje ozbiljne indikacije da Peking tajno naoružava, finansira i obučava neke od gerilskih pokreta koji se bore za regionalnu i etničku autonomiju u Mijanmaru, upravo s ciljem da oslabi i destabilizira centralnu vladu i onemogući uspostavljanje strateških odnosa sa zapadnim silama kako bi Mijanmar zadržala kao ekskluzivno područje svog utjecaja.

Prednost Pekinga u odnosu na Washington za vlasti Mijanmara u tome je što Peking ne mari za ljudskim pravima ili unutrašnjim političkim uređenjem pod uvjetom da ostvaruje svoje geopolitičke ciljeve. Ma koliko to izgledalo paradoksalno, za Kinu je Mijanmar, koji još uvijek karakterizira nestabilnost, etnički oružani sukobi i ekonomska stagnacija, zapravo najpoželjnija klima koja Pekingu pruža široki manevarski prostor za djelovanje.

Čak je i nobelovka Suu Kyi prevrnula ćurak i okrenula se ka Kini. Ona je u nekoliko navrata posjetila Peking, gdje je na najvišem nivou dogovorila formiranje ekskluzivne ekonomske zone kao ključne karike kineske BRI inicijative, kojom se želi povezati Kina s globalnim i evropskim tržištima. Osim ekonomske saradnje, vojna saradnja Mijanmara i Kine sve se više produbljuje. U početku je strah Mijanmara od dominacije velikog i moćnog susjeda Kine motivirao Suu Kyi da uspostavi bliske odnose sa SAD-om, kao osiguranje da ne padne pod potpunu kinesku kontrolu. Kina je bila šokirana približavanjem Mijanmara SAD-u početkom decenije. Peking je stoga iskoristio boravak Donalda Trumpa u Bijeloj kući – kojeg baš i nije zanimao odnos s Mijanmarom, pogotovo mu nisu bila prioritet ljudska prava – kako bi konsolidirala svoju poziciju i duboko zagazila u politiku i ekonomiju Mijanmara.

Za razliku od Obame, Trump se osjećao komotnije u društvu generala Tajlanda ili filipinskog autokrate Dutertea, dok za susret sa Su Kyi nije bio posebno zainteresiran. Liberalnom Washingtonu, pak, itekako je bilo stalo da ojača demokratiju u Mijanmaru, upravo stoga jer se ova zemlja nalazi na granici s Kinom. Stoga je Suu Kyi u Washingtonu ranije bila smatrana demokratskom ikonom.

Činjenica da je predsjedavala zemljom tokom jednog od najvećih genocida u Aziji za Washington nije predstavljalo prepreku u pokušaju ostvarivanja viših ciljeva u geopolitičkom nadmudrivanju s Kinom. To što je Amerika, makar i na trenutak, uspjela da Mijanmar izvuče iz zagrljaja Kine američki ekspert za Kinu Yun Sun iz Stimson centra u Washingtonu uporedio je s pečenom patkom koja je otprhnula kroz prozor. Navodno su politički stratezi u Pekingu na ovaj način opisali naglo približavanje Mijanmara i SAD-a.

Zbog enormne korupcije i etničkih sukoba koji perpetualno generiraju nestabilnost, obećavane zapadne investicije nisu stigle u Mijanmar, a kompromitiranoj liderici, pogotovo zbog šutnje spram genocida nad Rohinjama, ozbiljno je narušen demokratski kredibilitet i međunarodna reputacija. Za Peking je to itekako pozitivan ishod, jer je omogućio povratak Mijanmara u političku i ekonomsku orbitu Kine.

Izborom Joea Bidena za predsjednika SAD-a, strateški sukob Amerike s Kinom vjerovatno će se nastaviti sličnim intenzitetom, iako će po svom stilu biti uvijen u civiliziranije diplomatske manire u domenu komunikacije. Kina i dalje ostaje jedini stvarni rival Amerike za globalnu dominaciju. To znači da će se rivalstvo Pekinga i Washingtona nastaviti u domenu ekonomije, politike, nauke, tehnologije, ideologije, ali i geografsko-teritorijalne kontrole. U takvoj konstelaciji odnosa, Mijanmar za kinesku strategiju predstavlja najviši prioritet i nezamjenjiv plijen, koji će Kina nastojati očuvati svim sredstvima, tretirajući ga jednako kako je nekoć britanska imperija tretirala Burmu, smatrajući je draguljem krune britanske imperije u Aziji.

ČIJI ĆE BITI BENGALSKI ZALJEV

Osim graničnih područja Mijanmara s kineskom provincijom Yunan, gdje žive manjine bliske Kinezima, za Peking je od posebnog značaja upravo država Rakhine, na obalama Bengalskog zaljeva, jer je to početna tačka na kojoj Kina gradi energetske plinovode i naftovode kroz Mijanmar ka sjeveru u dužini od 2.380 km, sve do provincije Yunan na jugu Kine.

Mijanmar je za Kinu podjednako važan kao i Pakistan, u čiji je projekt CPEC uložila više od 60 milijardi dolara. Rakhine je područje koje bi trebalo biti glavni tranzitni prostor kroz koji će prolaziti energenti, minerali i rude iz Afrike i s Bliskog istoka za potrebe kineske ekonomije. Mijanmarski lučki grad Sittwe, nedaleko od Kolkate, najvećeg grada na istoku Indije, podjednako je za Kinu važan kao i pakistanska luka Gwadar. Zbog toga je Arakan od esencijalnog značaja za ekonomski razvoj Kine. Preko ove luke Kina ostvaruje utjecaj u Bengalskom zaljevu i šire u jugoistočnoj Aziji. Na ovaj način Kina uspostavlja kontrolu nad ključnim strateškim tačkama u Bengalskom zaljevu. Upravo u kontekstu ovog geopolitičkog nadmetanja treba posmatrati i sukob u ovom dijelu Mijanmara, koji nije ograničen samo na genocid nad Rohinjama.

Ova muslimanska manjina najveća je kolateralna žrtva beskompromisne borbe za kontrolu Bengalskog zaljeva između Kine, Indije i SAD-a, s jedne, i unutrašnjih previranja i sukoba u Mijanmaru, s druge strane. Antiislamski sentiment prisutan je na svim stranama ove kompleksne geopolitičke borbe. Vladajući NLD i vojska pokušavaju kapitalizirati na rastućem militantnom budističkom sentimentu, koji je u ovoj zemlji poprimio zabrinjavajuće, čak i genocidne, razmjere, kanališući mržnju budista prema islamu upravo ka najvidljivijem muslimanskom simboličkom prisustvu, a to su Rohinja muslimani.

Sukob dobija još kompleksniju dimenziju s obzirom na to da se i odmetničke grupe u državi Rakhine, koje čine većinski budisti, također bore za autonomiju od centralne vlade Mijanmara, ali su antagonistički opredijeljeni prema Rohinjama, smatrajući ih rivalima u provinciji koju drže svojim ekskluzivnim posjedom. S druge strane, Indija je posebno zabrinuta zbog kineskog prisustva u Mijanmaru, te zbog toga jača veze sa SAD-om, ali pokušava graditi i vlastite razvojne projekte u saradnji s vladom Mijanmara. Washington, s druge strane, pozicionira se u Bengalskom zaljevu, koji želi ojačati kao drugu najznačajniju tačku ili platformu za suzbijanje prodora Kine, a za svoju bazu odabrao je luku Chitaggong na jugu Bangladeša. Mijanmar stoga postaje glavno poprište borbe za geopolitičku nadmoć između najvećih svjetskih sila, a najveća su kolateralna šteta ove borbe Rohinja muslimani, koji su pretrpjeli genocid i čija je sudbina i dalje neizvjesna.

https://stav.ba