"Dok sam stojao na brčanskoj stanici, barem tako su je zvali, sva ona prašina sa oguljenog i ispucalog asfalta i betona pomiješana sa prašinom komunističkog, socijalističkog sistema, išla mi je u moje suzave oči. Osjećao sam se kao da sam na nekoj pustari, jer stanica je imala samo nastrešicu. Svaki put kada svrati neki autobus na tzv. brčansku autobusku stanicu nisam mogao dobro vidjeti gdje taj autobus ustvari ide. Pokušao sam se "osloniti" na čovjeka koji sjedi u toplom zaštićenom prostoru površine dva metra sa tri, međutim nisam ga mogao ništa razumjeti preko dotrajalog zvučnika. Sjeo sam na klupu i počeo se smijati, ali promrzlo i "okupan" prašinom".