Tulija čovjek ptica, čovjek riba ^Istaknuto

 

 

Piše: Adnan Murselović

 

Kao mali provodio je vrijeme na Dunavu i Savi. Tada je počeo da osjeća ljubav prema vodi, a za ronjenje se zainteresovao kada je jedne prilike boraveći na obali Save ugledao ronioce u odijelima kako izlaze iz vode misleći da su vanzemaljci. Zaustavio ih je i pitao gdje može naučiti roniti. Pozvali su ga i tako je Tulija krenu u svoj "vodeni čarobni svijet".

 

 

Džeparac i vanzemaljci iz vode

 

"U Brezovom Polju sam kao dijete vadio pijesak sa dajđom Mustafom zarađujući džeparac. Tad sam imao samo 7 godina i najveći dio vremena provodio sam na Savi. Jednostavno život na vodi me vukao. Posebno me je zadivilo kada sam jednoga dana na Savi vidio ronioce. Mislio sam da su vanzemaljci koji izlaze iz vode sa nekom čudnom opremom. Njih sam pitao kako naučiti to sve i rekli su mi da ima škola za ronjenje i pozvali me. Tako je i počelo. Pokazao sam nadarenost i brzo došao do nivoa da sam mogu da ronim. Tako sam postepeno i napredovao. Profesionalnim ronjenjem počeo sam da se bavim prije dvadeset godina. Sada imam jedno veliko iskustvo, ali nažalost naš grad to ne cijeni. Da sam negdje vani ja bih bio bogat čovjek. Spašavanje i sve mi ide od ruke. Jednostavno upoznajem, volim vodu, učim i svaki dan proučavam. Godine prolaze, ali hvala Bogu u klubu "Nemo" imamo 15 sposobnih mladih ronilaca", kazao je Tulija.

 

Povratak iz dubine i suze pod vodom

 

Voda je rizična i svaki ronioc mora poznavati tehnike, kaže Tulija, a najopsnije su kompresije i povratak iz dubine.

 

"Voda je jako rizična. Svaki ronilac mora poznavati tehnike ronjenja, pravila. Najopasnije su kompresije i povratak iz dubine. U dubinu možeš da ideš lakše kao što je u nebo ići lakše. Moraš se znati vratiti nazad. Zatim jaki su pritsci. Na 10 metara imaš dva bara, kao na auto gumama, a pluća se skupljaju. Pri izronu od neki 20 metara pluća se počinju širiti i može doći do eksplozije. Zatim moraš da poznaješ kako masku stvaiti. Moraš imati i taj osjećaj kada je voda mutna, jer nemaš vidljivost. Ti u tim trenutcima ne znaš gdje si, možeš da se izgubiš, da se upleteš u mrežu, znači moraš biti priseban. Ja sam imao dosta rizika, ali nikada se nije desilo da sam pogriješio. Uvijek sam opušten što je najbitnije. Najgore mi je kada idem u potragu za nekim tijelom pogotovo ako je dijete u pitanju. Vjerujte da čak počnem da plačem pod vodom. Možda izgledam grub, ali osjećajan sam. Pomagao sam svugdje u ronjenju", kaže Tulija.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Riječne meduze

 

Sava je čista, kaže Tulija, a to potvrđuje životinjski vodeni svijet.

 

"Prije sedam dana ronio sam sa čovjekom iz Njemačke i vodio sam ga da mu pokažem avionske bombe koje su ostale iz 1941. godine. Nevjerovatno, ali vidjeli smo male riječne muduze. On se oduševio, jer poznaje šta su vode. Došao je do zaključka da je naša rijeka pitka voda. Takođe, skoro je sava cvjetala, nakon 40 godina. To je bilo ljepota pogledati. Školjke su se otvorile. Rakova ima veliki broj na dnu što znači da imamo jako čistu rijeku. ", kazao je Tulija.

 

Zaboravljeni

 

Grad još uvijek ne prepoznaje značajnost postojanja ronilačkog kluba "Nemo" koji broji 180 članova, kaže Tulija i u slučaju novih ekstremnih poplava neće moći pomoći adekvatno.

 

"Žalosno je što još uvijek grad ne prepoznaje pravu vrijednost ovog kluba i ne pruži pomoć. Skoro smo pomogli jednom čovjeku koji se mogao utopiti i spasili smo ga zahvaljujući što smo bili ovdje. U poplavama smo ostali bez dosta opreme i niko nam nije pomogao da to dobijemo, niti se sjetio neko da kaže da tim roniocima treba dati, jer oni će nam trebati. Sljedeća poplava ako se desi mi ne možemo pomoći, možemo pojedincu, ali to je pod našim rizikom", kazao je Tulija.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Škrge i perje

 

Bez obzira na sve Tulija ide naprijed i prepreke prelazi polako, ali sigurno.

 

"Koliko vremena provodim u vodi mislim da će mi škrge narasti, a možda dobijem i na rukama perje pa ću moći i letjeti, neće mi trebati ni avion (smijeh). Kažu kada čovjek umre da duša ide dalje i da postaješ nešto drugo. Razmišljam da li da budem ptica ili riba!? Možda delfin ili kit!? Ma, ne, ulovit će me neko od ovih "ljudotvorina" (smijeh)", kazao je Tulija kroz smijeh.

 

Pustili su me u nebo

 

Tulija se letenjem bavi deset godina, a ljubav prema tome pojvila se kada je htio iz zmaja na motor skočiti u Savu sa visine 70 metara.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

"Letenjem se bavim deset godina, sedam godina letim avionom, a u zadnje tri godine letim u zmaju. Završio sam dio obuke i na helikopterima. Moj susret sa nebom počeo je kada mi se pojavila želja da skočim iz motronog zmaja u Savu. Otišo sam u Čović Polje na aerodrom gdje sam pitao da me provozaju, ali i da iz motornog zmaja skočim u Savu sa visine od 70 metara. Međutim, to je bilo rizično, pa sam odustao. Tada kada su me provozali dobio sam želje za letenjem i bio je fenomenalan osjećaj. Istog trena sam se zaljubio. Skupio sam nešto novca otišao u "Orao" školu za pilote u Beograd za ultra lake letjelice, zmajeve... Tu sam prošao obuku gdje su se ljudi iznenadili mojim sposobnostima i talentom tako da sam za kratko vrijeme dobio dozvolu da mogu da letim. Počeo sam prvo na paraglajderima. To sam kasnije imao namjeru da kupim, međutim Cviko iz Čović Polja, naš duhovni vođa, je rekao da se okanim "krpe" i da pređem na avione. Za četiri sata sam naučio uz pomoć pilota Brčaka Ljubiše zvanog Brada. Samostalno sam uzletio u nebo i to je bio prvi moj let. Pustili su me u nebo i od toga dana letim u avionima", kazao je Tulija.

 

Kad sam uzletio vrisnuo sam...

 

Osjećaj kada letiš je neopisiv, kaže Tulija.

 

"Kada sam poravnao avion u nebu, dobio brzinu i visinu dobio sam neopisiv osjećaj. I sada se naježim. Tada sam vrisnu u avionu mislim da su me i na zemlji svi čuli (smijeh). Hej, ja letim, ja sam u svijetu ptica i sad sam ptica. To je veliki osjećaj. Spustio sam se na zemlju i od tog trena više nisam sišao s neba. Svaki dan, svako veče, po noći po danu, ja sam na nebu", kaže Tulija.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Piloti sa naših područja i "Hajde da se volimo"

 

Čović Polje je u bivšoj Jugoslaviji bilo poznato po letenju i tu su i poznata imena sa ovih prostora, kaže Tulija.

 

"Ima nas još. Trenutno sad leti Marko, Ljubiša zv. Brada, Pero, Đuka i ja i to je sve. Što se tiče Brčaka Ljubiša zvani Brada je prvi krenuo sa letenjem prije mene na četiri godine. Prije rata je Čović Polje bilo poznato po letenju. Cviko je glumio u filmu Breninom "Hajde da se volimo" kada je letio kroz kanjoj "Tare". Po Hrvatskoj, Srbiji, BiH, čak i američkim novinama njegove slike su se pojavljivale. On, Gricko, Milan pokojni iz Čović Polja to su prvi piloti s naših prostora koji su letjeli i koji su čak pravili samostalne avione", kaže Tulija.

 

Kad zariba motor, sletiš i popiješ kafu...

 

Susretao se sa raznim problemima u zraku i kaže da je spuštanje najrizičnije.

 

"Imao sam par padova gdje zariba motor i jednostavno spustim se čovjeku u dvorište. Neki dan mi je otišao motor, okrenuo sam se i spustio. Prvi put mi se desilo kada sam išao u Vražiće na otvorenje džamije i imali smo zakačenu reklamu. Napravili smo par krugova i motor je u povratku "zatajio" iznad Ograđenovca. Imali smo visinu i brzinu i sa prijateljem spustili smo se u Bukvik čovjeku na njivu. Popili smo kod njega kafu. Drugi motor su nam donijeli postavili, digao avion u nebo i vratio se. Svaki pilot kad leti ima u glavi pistu rezervnu. Najrizničije je spuštanje. U nebo se možeš dići i onaj koji nikada nije sjeo, ali prilikom spuštanja moraš imati osjećaj. Imaš ti ljudi koji misle da mogu sve, ali u suštini ne mogu ništa. Zato je potrebno testiranje osoba. Moraš biti iskusan da prepoznaš može li to taj čovjek", kazao je Tulija.

 

Kad letiš iznad Bosne i onih lijepih planina, rijeka...

 

Tulija kaže da je Bosna toliko lijepa da mi i ne znamo šta imamo.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

"Naša Bosna je toliko lijepa da mi ne znamo šta imamo. Ja sam u srcu Bosanac, a po zanimanju Jugosloven (smijeh) i sutra kad bih negdje morao nužno da odemo otišao bih opet sličnoj toj Bosni, ali nema Bosne ovakve na svijetu. Hrvatska je lijepa, Srbija, ali vjerujte mi Bosna je Bosna. Kad letiš iznad onih planina, šuma, proplanaka, potoka, livada, pa iznad onog Jajca kada preletiš to je nemoguće opisati. To samo možeš u srcu osjetiti. Srbijom kada letim sve neke ravnice, lijepa je Šumadija, ali Bosna je Bosna i neka priča ko šta hoće. Pa, kad letiš iznad Brčkog po mraku to je kao "Las Vegas". Neopisivo. Mi smo sirotinja, ali smo prelijepi i Bosna je čudo", kazao je Tulija.