Brčanski “Pukovnik Doberman” ^Istaknuto

 

Piše: Adnan Murselović

 

"Da, tako je i počela priča. Taj naziv sam dobio po psima dobermanima koje sam prvi nabavio u Brčkom. Sjećam se svi su se okretali kada prođem sa dobermanom kroz grad. Mnogi su se bojali njihovog izgleda i kružila je priča kako ti psi nakon par godina ubiju gazdu. Da je to istina ne bi se gajila ta rasa. Pa, ljudi pripitome lava i tigra. Psi mogu biti loše odgojeni samo zahvaljujući vlasniku, a ne po njegovoj prirodi. Svi su tada govorili ubiće on Asima, međutim dobreman je uginuo od starosti, a ja sam još živ (smijeh)", kazao je Asim.

 

Svijet "životinjskog carstva"

 

Asim u svijet "životinjskog carstva" ušao je kao dijete iz osnovne škole. Taj svijet počinje kada mu je čovjek pokucao na vrata sa kanarincima.

 

"Jedne zime neko nam je pokucao na vrata i otac je otvorio i vidio momka koji prodaje ptice u kavezu. Ja sam tada bio četvrti ili peti razred osnovne škole. Tada mi je kupio par ptica i odatle je to sve krenulo. A, inače, kao dijete kupovao sam igračke sa likovima životinja, skupljao sličice životinjsko carstvo. Autići me nisu zanimali. Tada sam već otprilike i znao da ću ići za vetreinara što je tako i bilo. Kasnije sam počeo sve više nabavljati sebi ptice i proširivao taj svijet. Sjećam se imao sam dosta u kući kanarinaca, papagaja, a tek kasnije sam počeo da nabavljam prve pse. Sa psima je počelo kada sam sa komšijom Slobodanom i Suadom išao po izložbama pasa. Oni su bili poznati odgajivači u Brčkom i imao sam priliku sa njima da to sve obilazim. Tako sam i vidio dobermane, a u Bačkoj Topoli nabavio sam prvo štene. Sjećam se roditelji su odvojili tadašnju jednu platu kako bi mi kupili štene ženku dobermana. Dao sam joj ime "Aja" I to je bila 1983. godina. Tako počinje moja priča sa dobermanima. Bio sam samouk i nabavljao literaturu dresure pasa i tako učio, čitao i vježbao sa tim psom. Išlo mi je od ruke. Tek poslije ovog rata išao sam na pravo usavršavanje kinološkog radnika, sudije, dresera itd. Prije rata to nije bilo kod nas, odnosno bilo je, ali slabo zastupljeno. Većinom su bili lovački psi, dok je radna kinologija i službeni psi bila manje zastupljena, osim u policiji i vojsci", kazao je Asim.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

JNA i moj prvi izlazak...

 

Plava koverta za poziv služenje Jugoslovenske Narodne Armije /JNA/ stigla je i na kućnu adresu Asima Midžića koja se nalazi u samom centru grada Brčko. "Čaršijsko dijete" odmah je na startu pokazalo želju da bude dio vojske na državnoj granici sa psima. Međutim to je bila samo želja.

 

"Kad sam regrutovan za vojsku i dobio poziv tražio sam da idem na granicu da radim sa psima, jer sam već imao iskustvo, imao leglo dobermana, radio obuku privatno itd. Međutim, nisu mi dali i pošalju me u Beograd za telegrafistu. Prvi mjesec dana opstruisao sam što su me tu rasporedili I zbog toga poslali su me u zatvor, jer nisam to htio da radim. Tražio sam prekomandu na granicu, ali ostao sam u "Topčideru". Nevjerovatno, ali tu sam čak postao i oficir i bio sam najbolji u klasi. Tu sam stekao i mnoge prijatelje. Kada smo poslije tri mjeseca prvi put počeli izlaziti u grad, kao mlada vojska, prvi moj izlazak je bio u zoološki vrt. Čak sam tu i radio šest mjeseci kao volonter", kazao je Asim.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Motori i tragedija

 

Pored ljubavi prema životinjama "Pukovnik Doberman" je zavolio i motore. Kaže da su motori ušli u njegov život nakon završene osnovne škole kada su mu roditelji kupili "Tomos".

 

"Završio sam osmi razred sa odličnim i roditelji su mi kupili "Tomos". Kako sam se bavio prodajom legla dobermana počeo sam kupovati malo veće motore i pred sami rat kupio "Javu". Nikada neću zaboraviti i nesretni slučaj 13. januar, 1991. godine. Bila je suha zima kada sam izašao sa svojim motorom i sreo sam se sa kolegom rahmetli Azurom Berberovićem koji je vozio motor "Honda". Tada mi je rekao da ostavim svoj motor i da idemo sa njegovim. Pri povratku iz Pelagićeva imali smo saobraćajnu nesreću. On je poginuo, a ja sam bio polomljen i završio u bolnici. Godinu dana sam bio na štakama. Tako sam i ostao sa kraćom nogom. Međutim, opet sam ubrzo sjeo na motor. Kada sam izašao iz bolnice došli su školski drugovi do mene i ja sam ih zamolio da upale motor i da me stave na njega kako bih provozao jedan krug. Oni su se začudili, međutim nagovorio sam ih. To je nešto jednostavno jače u ljudima. Sada imam čoper i volim laganu vožnju i nemam strah. Uvijek sam i pametno vozio", kazao je Asim.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Brčanska čaršija osamdesetih i dolazak ludila

 

Nikada neće zaboraviti osamdesete godine i smirenost mladalačkog života u tom periodu. Kaže da je jugonostalgičar, ali da ne pati za tim vremenom.

 

"Ja sam jugonostalgičar i drago mi je što sam zapamtio osnovnu i srednju školu i vojsku u bivšoj Jugoslaviji. Ali, pored toga ja ne patim za tim vremenom. Sistem života tada je bio opušten. Mi smo se družili na šetalištu pored Brke, zanatski, omladinski gdje je sada Islahijet. Sjećam se da od bivšeg kafe "Petica" kod Savske džamije, pa sve do "Ženskog mosta" ti nisi mogao sjesti na zid pored Brke na šetalištu. Sve je bilo puno. Poslije ovog rata ja to nisam više doživio. Sada je era interneta i po meni koliko je dobar internet toliko je i loš. Gledajući svog sina koji ima 23 godine odrastao je uz igrice, ne zna se baviti sportom, nisu se igrali ni žmire, lopte itd. Sada je sve u zatvorenom, telefoni, računari. Zato drago mi je što sam odrastao u onom periodu. Sada ako izađem negdje samo sjedim i pijem kafu i gledam svijet, a ne gledam u telefon kao mnogi. Imam kući svoje kućne ljubimce, golubove, ptice papagaje, pse i s njima provodim vrijeme. To mi je daleko lakše i bolje nego biti na Facebook kojeg koristim uglavnom poslovno. Sada nam nedostaje "prirodne" ljudske komunikacije", kazao je Asim.

 

Brčko vode ljudi iz ekonomske koristi

 

Kao i većina građana i "Pukovnik Doberman" je razočaran u ljude koji vode ovaj grad. Kaže grad je odavno ispolitizovan.

 

"Ljubavi prema gradu ima, ali kao i sve i ovaj grad je ispolitizovan. Vode ga ljudi više iz ekonomske koristi. Mene boli što Brčko nema pravo izletište Ficibajer, boli me što Distrikt ima toliki budžet, a da nije promijenio život građanima na bolje. Nisam političar, ali pratim nekada političare u Skupštini i te ljude kako nas lažu. Na kraju se smijem, jer ih znam i dobri smo. Žalosno što je tako i ja sam ne mogu to promijeniti. Dosta je pravih Brčaka otišlo. Njihova djeca su stekli sada tamo porodice. Još žalosnije je što nam sada odlazi ta "treća generacija", odnosno ljudi koji su na budžetu, oboje rade i imaju solidna primanja. Ti ljudi imaju neku novčanu sigurnost, ali opet odoše. Mi ne tražimo ovdje nešto da imamo skupa vozila, skupu odjeću, mi smo skromni. Ta politika je nas uništila. Ti političari starog kova neće da predaju svoje fotelje i plaše narod. Taman kad narod malo krene oni počnu nacionalno da djeluju, ugroženi itd. i normalno da nam normalni odoše, jer vide da i narednih dvadeset godina neće biti bolje. Ja volim ovaj grad i svoje građane. Imam dosta prijatelja različitih nacija i dobar sam sa svima i politika me jednostavno ne interesuje, niti želim da mi ona bude vodilja života", kazao je Asim.

 

Životinje ne lažu, a ljudi...

 

Kaže da životinje ne lažu i kada bi se ljudi barem 10% ugledali na životinje bili bi bolji.

 

"Životinje ne lažu. Čovjek je jedini sisar na planeti koji je razuman. Ima moć da odlučuje o svojim postupcima, a životinju moraš naučiti. Lav u Africi ubije antilopu pojede je da bi opstao i sedam dana ne ubija, a čovjek je ovdje ubijao samo radi imena. Čovjek je navodno svjesno i razumno biće i pored toga on je po meni najveća životinja. Sva sreća nisu svi isti. Kada bi se 10% ugledali na te životinje bili bi bolji. Poslije ovog rata ja živim od danas do sutra i ništa ne planiram, jer sam vidio šta je rat, kako sam preko noći sve izgubio i sreća ostao sam živ. Poslije rata sam shvatio da je na sceni novi način života koji je drugačiji. Ja sam rekao da sam jugonostalgičar, ali ne patim za tim. To je vrijeme prošlo, vrijeme u mojim sjećanjima i drago mi je što se toga sjećam i što je moja uspomena, a iskreno i ne pričam puno o tome. Sada uživam u ovom momentu, jer odkud znam šta će biti sada, sutra i ništa puno ne planiram. Ne bavim se tuđim životima i uživam u svom životu. Više volim da budem orao nego papagaj. Papagaj puno prtiča i nisko leti, a orao ne priča puno i može da dostigne nebeske visine i to mi je moto života. Da li će sada biti bolje? Ne vjerujem da će biti bolje. Ljudi su postali surovi i na sceni je interes i biznis", kazao je Asim.