Adnan Pečković: Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se ^Istaknuto

Piše: Adnan Pečković

U jednom od svojih najčitanijih djela, "Stvaranje pristanka (Manufacturing consent)", Chomsky je pisao o uticaju medija na javno mijenje dajući nekoliko primjera, kao što je Vijetnamski rat, gdje su mediji manipulisali određenim činjenicama kako bi američka javnost pristala na ono što je njihova vlada kanila učiniti. Naravno, komunizam koji u to vrijeme bila dominantna ideologija u Vijetnamu, već je duži niz godina kroz medijsku propagandu, bio predstavljan kao neprijatelj broj 1, nešto čega se svaki amerkanac treba čuvati i protiv čega se treba boriti svim silama. Chomsky smatra da je glavna uloga medija danas da brani ekonomske, društvene i političke interese privilegovanih grupacija koje dominiraju društvima i državama.

Kako to izgleda kod nas?

Uloga i važnost medija u stvaranju političkog uticaja je višestruka. Najvažnije su dezinfomisanje javnosti i homogenizacija društva, a bitno je napomenuti da skoro da ne postoji razlika između privatnih i državnih medija. Kod nas se manipulacija u najvećem broju slučajeva ogleda u tome da se određena etnija predstavlja kao ugrožena, a sve u svrhu pojačavanja straha kod građana i njihovog okupljanja oko vođe, a sa druge strane, životno bitne stvari, nisu stavljene u fokus. Egzistencija i infrastruktura nije stavljena u fokus. Ako to stanje manipulacije potraje duži vremenski period, sve teže dolazi do otrežnjenja građana. Poluinformisani, zbunjeni i pod strahom građani će dati odobrenje da djeluje u njihovu odbranu svakome ko ih uvjeri da im može pomoći.

Kod nas u Bosni i Hercegovini primjera je na pretek. Nekolicina lidera najjačih političkih stranaka ili drugih vodećih ljudi nekih od javnih preduzeća je danas na optuženičkim klupama, većinom zbog nepotizma i nekog drugog oblika korupcije. Mediji, naravno, izvještavaju o tome, ali zašto se to ne predstavlja kao skandal u javnosti. Medijski izvještaji se skoro pa svi svode na rasprave o tome da li je on kriv ili nije, ali skoro pa nikada se to ne predstavlja kao skadalozno ponašanje, kada vam primjera radi premijer bude optužen za korupciju. Jasno je da postoji konsezus vladajućih grupacija da se u takvim slučajevima ne diže previše prašine, jer svi mogu završiti na istom mjestu. Na taj način se građani uče da je sasvim u redu da neko od visokih državnih funkcionera bude optužen za najgora djela, a da ne podnese ostavku ili slično.

Drugi segment društva koji je bitan koliko i mediji je obrazovanje. Segregacija u obrazovanju završila je proces homogenizacije društva po etničkom principu, a univerziteti kao kolijevke inovacija i znanja, stavljeni su pod političi uticaj i pitanje je da li ga se mogu osloboditi. Osim toga, sudeći po tome šta nadležni planiraju u smislu obrazovnih reformi, obrazovanje će se pretvoriti u produženu ruku kompanija kojima treba radna snaga. Što se tiče Društvenih nauka, one će pasti u veliku krizu. Jako je teško predpostaviti da će se u takvim školama promovisati životne vještine kao što su kritičko razmišljanje, empatija i druge. Još jedna od slabih tački obrazovanja su samo uposlenici u obrazovnom sistemu, kako prosvjetni radnici, tako i administracija. Njima se, naime, ne dozvoljava nikakva doza kreativnosti u smislu prepravki u kurikulumu koji je striktno propisan. Način predavanja je takođe strogo propisan i nema mjesta inovacijama i kreativnosti. Ako nema kreativnih prosvjetnih radnika, nema ni kreativne djece.

Na kraju, možemo zaključiti da su putem medija i obrazovnog sistema građani naučeni da se pokoravaju i ne talasaju, a na taj način, možda i nesvjesno učestvuju u štićenju interesa privilegovanih, a na svoju štetu.

http://adnanpeckovic.blogspot.ba/