Zašto bi planinarenje trebalo uvesti kao predmet u osnovnim školama ^Istaknuto

 

Sjetite se neopisive tuge kada su nas glasovi majki, čim se upale prve svjetiljke na ulici, dozivale da pođemo kućama. Hej, kako su duge te noći bile! Ko će dočekati sljedeći dan, kad bismo se opet okupljali u zelenom dvorištu u suterenu zgrade. Indijanci, kauboji, takmičenje u preskakanju lastiža, razgovori. Drugarstvo i drugarske „svađe“. Bili smo djeca, nismo imali „pametne“ telefone i fejsbuk profile, i bili smo srećni.

 

U godinama koje su došle, vrtlog modernog doba usisao je sve ono što je do tada važilo za normalnu i poželjnu pojavu u društvu; izbio iz dječijih ruku praćke, lastiž, loptu, ugurao im androide u ruke i ubjedio da će se tamo još bolje „igrati“. Igre su se pretvorile u digitalno nasilje i neodgovorno ponašanje. Djeca su često sebična, razmažena i drugare biraju prema tome kakvu odjeću nose i koji model telefona posjeduju. A društvo i druženje izgubili su svoju izvornu vrijednost i značenje. Među stotinama i hiljadama „prijatelja“ na mreži, nikad nismo bili usamljeniji.

 

Ali, za našu djecu još uvijek nije kasno. Okrenite ih prirodi i planinama.

 

Na planinama su svi jednaki.

 

Ovdje nema mjesta statusnim simbolima. Nakon boravka u prirodi, prijateljstva se više neće mjeriti po tome ko kakav telefon ima ili po tome jesu li patike iznošene ili nove. Već po tome ko je pružio ruku kada je trebalo preći preko stijene, i po tome koliko je osmijeha i istovjetnog osjećaja sreće izazvao isti razlog – recimo, pogled sa vrha.

Drugarske „veze“ postaće neraskidive.

 

Sjetite se osjećaja privrženosti kada nam je prvi put u školskom dvorištu prišao drug i ponudio pola užine. A sada udvostručite taj osjećaj kod djece, kada, na putu kroz planinu dijele hranu, vodu, prolaze kroz isti napor i zajedno dolaze do cilja – vrha planine. Umjesto fudbalskog igrališta u gradu, gdje, ponekad, može doći i do svađe, ovdje su svi „pobijedili“ igrajući u istom timu.

 

Djeca će naučiti da se suočavaju sa preprekama u životu

 

Kada, sa rancem na leđima, na minusu, po snijegu, ledu i kiši, oni slome svoje psihičke barijere da bi uspješno savladali fizičke prepreke, isti „šablon“ će primjenjivati sutra u životu! Vremenom, kako budu odrastali i, srazmjerno, planinarski izazovi budu postajali veći i teži, tako će se i oni odvažnije hvatati u koštac sa izazovima u životu. Jednačina je prosta: ako su uspjeli doći do vrha u ekstremnim uslovima, uspjeće i u svojim ciljevima dole, u podnožju.

 

Postaće odgovorniji

 

Planinarenje zahteva disciplinu, kako tijela, tako i uma. Umjesto da vikendom spavaju do podneva, a zatim se iz ležećeg, premjeste u sjedeći položaj za računarom ili konzolom, oni će naučiti da ustaju rano, a prethodno sami spakuju svoj planinarski ranac i legnu na vrijeme. Poštovaće i tuđe vrijeme i zajednički dogovor.

 

Postaće zdraviji

 

Planinarenje je ubjedljivo najzdravija fizička aktivnost, a činjenica da se odvija u prirodi, na najljepšim mjestima koja možemo da zamislimo, još više daje na značaju istog. Pogledajte našu djecu danas. Evo, uostalom, malo tužne statistike: u Srbiji je 13,2% djece umjereno gojazno, a 7,5 % djece gojazno. Ovi klinci su potencijalni pacijenti na kardiologiji i endokrinologiji, zbog velikih rizika od dijabetesa i drugih hroničnih bolesti. Institut za javno zdravlje “Batut” je sproveo istraživanje koje je pokazalo da se po broju mališana sa viškom kilograma uklapamo u svjetski trend – epidemije gojaznosti. Planinarenje će učiniti da vaše dijete istroši od 350 do 800 kCal po satu, u zavisnosti od njegove težine I tempa kojim se kreće. A prosječna planinarska tura ne traje manje od 4 sata. Izračunajte sami.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Smanjit će se nasilje u školama

 

Možda “hrabra” tvrdnja, ali vjerujem, tačna. Planinarenje je aktivnost koja u određenoj mjeri eliminiše potrebu da budemo moćniji u odnosu na drugoga I da ga savladamo. Ako se uopšte može odrediti cilj planinarenja – to čak nije, nužno, ni stići na vrh planine, već uživati u predijelima koji nas okružuju, tako što usput savladavamo prirodne prepreke, ali I sopstvene slabosti. Kada djeca zajedno rade na savladavanju sopstvenih slabosti, ujedno će jačati I drugarstvo.

 

Naučit će da donose prave odluke u pravom trenutku

 

Vratimo se na pretpostavku da cilj planinarenja nije uvijek stići na vrh planine. Planina ima posljednju riječ, I njeni se zakoni moraju poštovati. Nekada će loši vremenski uslovi odvratiti ekipu malih planinara u svojoj namjeri da dođu na vrh, a oni će naučiti da to nije poraz, već naprotiv – sposobnost da se donese ispravna odluka koja neće ugroziti njihovo zdravlje, a kada budu stasali I za neke “ozbiljnije” uspone, I život.

 

Postati će sistematični I istrajniji u kućnim I školskim obavezama

 

Zar nije tako? Uz svog iskusnog vodiča, vremenom će se I sami izveštiti oko organizovanja akcija i prethodne pripreme. Kako sam odlazak na planinu zahtjeva raspitivanje o terenu koji namjeravamo da posjetimo, planiranje alternativnih ruta, načina hidratacije ukoliko nema izvora pijaće vode, pakovanje opreme koje ponekad predstavlja umjetnost I mnogo drugih stvari; kada bude došao red da se uradi domaći ili pospreme igračke, uradiće to sa disciplinom koju su stekli zahvaljujući planinarenju.

 

Postati će snalažljiviji

 

Naučiće da pale vatru, pročišćavaju vodu sa izvora sumnjivog kvaliteta, naučit će da se orijentišu u prirodi. Treba li govoriti o njihovoj svijesti o očuvanju planina I cjelokupne životne sredine, koja će se podići na viši nivo? Učit će o prirodi I od prirode.

I što je najvažnije…

Postaće bolji ljudi.

 

Kada se nađemo u prirodi, u ovom slučaju – na planini koja ima zadnju riječ, tek tada shvatimo koliko smo mali. Kad se čovjek vrati prirodi, on se rukuje sam sa sobom. Osjećanje duhovnog zadovoljstva koje prevazilazi potrebu za materijalnim, promijenit će vašu djecu iz korijena. Dole, u gradu, viđala sam “važne” ljude u foteljama, čiji je ego veći od samih planina. No, izgleda da ego ne opstaje na visinama preko 500 mnv. Direktor u fotelji ili radnik na kiosku – na planinama smo svi isti I radost zbog ponovnog susreta na tim divnim mjestima je obostrana I iskrena.

 

I za kraj, jedan od mojih omiljenih citata iz Ničeovog dijela “Tako je govorio Zaratustra”:

 

„O, nebo nada mnom! O, čisto, duboko nebo! Ti ponoru svjetlosti! Gledajuć’ u te, drhtim božanskim željama. Da se bacim u tvoje visine – to je moja dubina! Da se sakrijem u tvojoj čistoti – to je moja nevinost! I kad lutam sam, za čim moja duša gladuje noću i na stazama nesigurnim? I kad se uspinjem na planine, koga uvijek tražim na planinama, ako ne tebe? I sve lutanje moje i planinarenje, sve je to samo neophodnost i nezgrapno sredstvo: sva moja volja želi jedino da leti, da leti u tebe!“

 

Izvor lungful.net