Kako RS “ukida” povratnike: Ni mira ni posla za Bošnjake i Hrvate ^Istaknuto

Piše: Nedžad JAMAKOVIĆ

Često od predstavnika političkih stranaka iz Republike Srpske možemo čuti kako neko želi ukinuti ovaj bh. entitet i to je priča koja je već godinama dominantna, iako realnih pokazatelja i dokaza za takve tvrdnje, bar u formalnom smislu, baš i nema. U isto vrijeme, svih ovih godina Bošnjaci i Hrvati u RS-u građani su drugog reda, što dobro pokazuju podaci na koje ovih dana posebno ukazuje potpredsjednik RS-a Ramiz Salkić.

Ti podaci govore da je, naprimjer, u policiji RS-a zanemariv broj Bošnjaka i Hrvata, a ista takva situacija je i u drugim institucijama u RS-u, gdje nesrbi teško dolaze do posla. Salkić pri susretima s lokalnim zvaničnicima u mjestima u koja su se vratili Bošnjaci i Hrvati dobija obećanja da će se ta praksa promijeniti u korist povratnika, no sve se završi na tome.

Sasvim je jasno da je krajnji cilj takve politike ukinuti svaku mogućnost održivog povratka u RS, jer oni koji se nakon svih ratnih strahota odluče na takav potez najčešće nemaju nikakvu perspektivu u egzistencijalnom smislu, jer teško dolaze do posla. U proteklom periodu bili smo svjedoci i peripetija i muka bošnjačkih povratnika u manjem bh. entitetu, gdje im se osporava(la) mogućnost da njihova djeca uče bosanski jezik.

Uz sve to, iz godine u godinu se dešavaju različiti incidenti poput oštećenja džamija, ali i napadi na bošnjačke povratnike. Po okončanju policijske istrage, krivcima, ako se otkrije njihov identitet, obično se izriču zanemarive prekršajne sankcije. U drugim, težim slučajevima, nerijetko se „ispostavi“ da su počinitelji osobe s mentalnim poteškoćama ili neuračunljivi.

Uznemiravanje bošnjačkih povratnika u RS-u ne dešava se, međutim, samo u režiji „neuračunljivih pojedinaca“, već i u režiji entitetskih institucija, koje, naprimjer, pod krinkom borbe protiv terorizma pretresaju bošnjačke kuće i hapse domaćine, pa ih ubrzo puštaju na slobodu.

Sve ove činjenice i pokazatelji u velikoj mjeri obeshrabruju ljude, kojima povratak u RS nije jedina opcija, da se vrate na svoja ognjišta. To su dosad učinili uglavnom stariji ljudi koji nisu imali drugu alternativu. No, ni njima vlasti u RS-u nisu dale mira.

To se moglo vidjeti na primjeru nane Munize Oprašić iz Višegrada, koja po nalogu tamošnjeg suda mora isplatiti hiljade maraka naknade „podstanarima“ za koje nije ni znala, odnosno srpskoj porodici koja je za vrijeme rata koristila njenu kuću i, kao, uložila određeni novac u taj objekat.

Bolje nije prošla ni nana Fata Orlović u čijem je dvorištu bespravno izgrađena crkva. Vlasti u RS-u, da to hoće, mogle bi rješavati ozbiljne probleme koji zaista postoje, te omogućiti ovim ljudima da neometano i bez straha žive na svojoj imovini. Međutim, sve ukazuje na to da oni imaju drukčije namjere, dok iz godine u godinu ponavljaju retoriku zastrašivanja o nekakvim i nečijim nastojanjima za ukidanje RS-a.

(Faktor.ba)