Menu

Krešimir Mišak: Juga je nekima bila tvrd kolač, a raspala se po sistemu zavadi pa vladaj!

Kresimir MisakJugoslavija je imala specifičnu reputaciju u svijetu koja se ne može poreći

 

 

Krešimir Mišak je novinar, pisac i muzičar. Autor je legendarne emisije "Na rubu znanosti" koja se na HRT-u prikazuje od 2002. godine. Obradio je mnogo tema koje govore o stvarima koje se smatraju teorijama zavjere, onostranim, metafizičkim, parapsihološkim, mističnim, naučnofantastičnim. Emisije su mu poslužile i kao materijal za knjige koje je objavio, jer Mišak se bavi pisanjem SF priča i polemičkih knjiga. Njegove polemičke knjige "Sve piše u novinama, ponešto i ne", "Dečki, odjebite u skokovima" i "Duhovni ratnik i beskrajni kozmički orgazam" bave se temama koje je Krešimir kroz emisije sa svojim gostima pokušao da demistificira, te da odgovori na pitanja koje vjekovima škakljaju znatiželjni ljudski um. Ko vlada svijetom? Postoje li tajne vlade? Da li je ovaj svijet virtuelan? Postoje li vanzemaljska i natprirodna bića? Nepoznanice o antičkim i izgubljenim civilizacijama. Sve su to pitanja o kojima piše ovaj zanimljivi novinar. Mišak svoje knjige promoviše u gradovima regiona gdje govori o ovim temama, a 14. aprila nastupiće i u Banja Luci. Predavanje će se održati u klubu Illyricum. Povodom gostovanja u Banja Luci novinar BUKE je razgovarao sa Krešimirom, interesantnim sagovornikom sa kojim se teško odlučiti koju temu načeti, jer, bez pretjerivanja, radi se o neiscrpnom izvoru informacija.

 

Da li ste gostovali u Banja Luci i ranije?

 

U Banjaluci sam gostovao 4 ili 5 puta. U Vijećnici (Banskog dvora), u parku Mladen Stojanović, dva puta na forumima znanstvenika kao jedan od predavača, tako da me banjalučka publika imala priliku uživo i vidjeti i čuti.

 

Šta je povod vašeg dolaska u Banja Luku?

 

U principu povod je uvijek isti, a to su sadržaji nekih tema "Na rubu znanosti" koji se nalaze i u nekim mojim knjigama, pa sam u okviru promocija knjiga imao i predavanja. Tako da u ovom periodu početka proljeća, pa nekih narednih dva do tri mjeseca, skoro svakog vikenda imam nastupe u gradovima u regionu gdje me pozivaju entuzijasti i, da kažem, zaljubljenici u moj rad. Dakle, moji nastupi su promocije knjiga koje predstavljaju sintezu mišljanja o svijetu u rasponu od svijesti, arheologije, znanstvenog rada, i taj čudesni koloplet koji povezuje sve te čudne stvari. "Duhovni ratnik i beskrajni kozmički orgazam" i "Dečki, odjebite u skokovima" su knjige koje se bave tajnama povjesti čovječanstva i kako to neki nazivaju teorijama urote, a zapravo tu se radi o transhumanističkoj agendi koja je uplela svoje prste u sve to.

 

Vi koristite termin "teorija spontanog razvoja događaja", koji je kontra teoriji zavjere, ili urote. O čemu se tu radi?

 

Ja sam se u knjizi "Sve piše u novinama, ponešto i ne" iz 2008. godine, ustvari prvi put susreo sa tim pojmom. Kad malo dublje uđeš u tu oblast vidiš da se svugdje nalaze nekakve etikete koje služe da te skrenu iz zadatog smjera, pa te danas po svakom pitanju mogu nazvati kreacionistom, homofobom, rasistom, teoretičarom urote i kako već ne. I onda sam malo razmislio i rekao, ok, ako već postoji ta etiketa koje te svrstavaju u teoretičare urote, onda bi trebalo smislit neku etiketu i za one koji imaju "main stream" mišljenje etablirano u društvu i nauci, misleći da je to stvarnost, a zapravo nije. Taj model sam nazvao, više onako iz fore, teorija spontanog razvoja događaja zato što teorija urote ljude asocira na zaokulisne dogovore, da postoji neka namjera i plan koji se na neki organizirani način i ostvaruje. Međutim, ako to zanemarimo i uzmemo u ruke udžbenike ili novine gdje se sve tumači na način da se sve dešava slučajno, ili izazvano prethodnim događanjima, recimo kad smo mišljenja da je ekonomska kriza spontano došla zbog određenih društveno-političkih razloga. Dakle, u sagledavanju stvarnosti imamo dva koncepta, jedan je da se sve događa spontano, to jest prirodno, a drugi da je razvoj dirigiran u određenom smjeru. Taj jedan, koji je istinit, etiketira se kao teorija urote samo zato da bi ga se omalovažilo. A ovaj, koji je po meni netočan, propagira se kao istinit. Čini mi se da se danas takvo mišljenje sve više dovodi u pitanje i nalazi se u stanju izazova.

 

Dakle, Vi spadate u grupu etiketiranih, tzv. teoretičara zavjere?

 

Ako uzmemo u obzir ove moje dvije zadnje knjige koje sam napisao to je nekakav logički slijed zaključaka za koji sam primjetio da se obično zbiva u mišljenju svih autora koji se bave ovom problematikom. Prva stepenica izvan "main stream" mišljenja bilo bi nekakav aktivistički antikorporatizam, tu još uvijek svijet izgleda normalno, gdje vlada profit. Korak iza toga bi bio kad se uoči da postoje tu nekakve "think tenk" organizacije, trustovi umova, umrežane skupine koje nameću svoje ideje i određuju što će se misliti, više nego li nego što će se raditi. Tu spadaju Bilderberzi, Trilateralna komisija, Rimski krug koji preko medija ubacuju kojekakve ideje. Naprimjer, Rimski krug je prodao priču o globalnom zatopljenju i slično. Na toj stanici neki zastanu, pa ostanu na tome da svijetom vladaju masoni, bankari, iluminati i slično, što je zapravo samo djelimično tačno, ali je daleko od istine. Onda postoji i sljedeći korak u mišljenju, fokusiran na prirodu stvarnosti, to jest pitanja na koji način mi percipiramo svijet. Što svijet uopće jest ako se odvija na onaj način kako se tačno opisuje u filmu Matrix. Znači nekakvi programi koji konstruiraju sliku, i čovjek odjednom uoči da se u svijetu dešavaju nekakvi sinhroniciteti. Uočiš da postoji cijelo polje parapsihologije koja proučava, ne valove između mozgova, nego fenomene nelokalnosti i spregnutosti ali na makro razini. Najednom uvidiš da postoji umreženost, mostogenetska polja, informacijska polja i slično. Danas su najveći umovi svijeta mišljenja da je vjerovatnoća od 90 posto da mi zapravo živimo u virtuelnoj stvarnosti, a to su mišljenje iznijeli i na svjetskoj naučnoj konferenciji. Dakle, ne radi se o teoretičarima urote nego fizičarima i filozofima jer danas smo toliko uznapredovali u polju virtualne stvarnosti da smo zaključili da ona radi po istom principu kao i prava stvarnost. Sad tu dolazimo do stvarnosti i metafizike. Prva polemička knjiga koju sam napisao bavila se primjenom recepata kojima je autor poput Dejvida Ajka jasno opisao način manipulativnog upravljanja svijetom. Tu se radilo o čitanju između redova i interpretaciji novina u kontekstu toga. Druga knjiga se isto tako bavi analizom novina i nekih novih ideja kao mogućnosti koje nisu vezane samo za negativne ishode. Naprimjer, tu sam se osvrnuo na temu konoplje, njenih prednosti i sličnih stvari. Treća knjiga se bavi transhumanizmom, pitanjem umjetne inteligencije i u središtu ima pitanje mističnog iskustva - to iskustvo je iskustvo nespregnute percepcije.

 

Da li je film Matrix metafora za stvarnost ili je naša stvarnost zaista nekakva matrica?

 

To nije nikakva metafora. Zapravo način na koji ide znanost pokazuje da čovjek svojoj voljom može da oblikuje stvarnost. Postoje razni instrumenti kojima se mogu pokazati neki parametri, naprimjer rada mozga u toku kada čovjek spava, gdje mozak djeluje i doživljava sve potpuno stvarno. Zapravo temeljni princip našeg mozga jeste što je on u nekakvoj crnoj rupi i ne vidi ništa ono takozvano vani (izvan sebe). To što mi doživljavamo svake sekunde mora bit virtuelna stvarnost jer to nije direktno iskustvo nego način kako su kodirane i dekodirane informacije kroz naša osjetila, preko hemijskih reakcija i, može se reći, elektronskih prenosa informacija. Puno je teže pitanje kada se pokuša odredit šta je prava stvarnost, koja je toliko perceptivno uvjetovana, da mi rijetko kad o tome razmišljamo. Ali evo, zamislimo kako svijet percipira jedna muha, koja ima drugačije oči i drugačiji način života, kako izgleda ova stvarnost jednoj kravi, ili jednoj biljci. To su potpuno različite slike svijeta i ne vidim problem u prihvatanju ideja o prividnoj stvarnosti, jer, reklo bi se, da ova naša takozvana stvarnost i jeste prividna. Neki stari narodi to su zvali iluzija. Mi danas možemo putem tehnologije kazat: naš splet meridijana je matična ploča, mozak je procezor i tako dalje. Imamo grafičke kartice, imamo imput podataka. Kao što i internet ne postoji nigdje nego na našem ekranu kada se pokaže, na sličan način funkcionira i naša percepcija stvarnosti. Budizam je na tome izgradio cijelo svoje razmišljanje. O pitanju karakteristika dosega uma. To je ključno pitanje, ali na zapadu je ispalo kao da je um nekakav epifenomen materije, da postoji u mozgu kao nekakav mehanizam, i to su sasvim suprostavljena gledišta. Naprimjer, da nekome na istoku pričate o virtuelnoj stvarnosti, svaki istočnjački mudrac će se složiti da se radi o tome. To što je nekome nešto čudno više je zbog navike razmišljanja.

 

Dakle, radi se o kolektivnoj virtuelnoj svijesti.

 

Isto kao što kolektivno igramo i virtuelne igre. Svi smo u istom virtuelnom prostoru.

 

Znači kao i u Martixu, na neki način svi smo priključeni na istu tu matricu.

 

Pa kako drugačije. Gledaj, u principu ta teza otvara cijeli metafizički domino. Sve nas to vraća na pitanje: da li stvaram ili vidim? To je pitanje svih pitanja. Sve ovo drugo su samo podskupovi.

 

Vi se bavite i muzikom, svirate u rokenrol bendu Hakuna Matata. Da li ste se ikada zapitali da li je i u kolikoj mjeri r'n'r zloupotrebljen od strane korporacija?

 

Ja sam o tome dosta razmišljao, jer sam skupljač ploča i bavim se glazbom i kao svirač i konzument. S vremenom uočiš da je povijet civilizacije povijest urote. Naravno da čovjek uvidi da se muzika žestoko koristila za neke stvari manipulacije. Ključno je pitanje štima. Danas smo svi naštimani na 440 umjesto na 432 herca, što bi bilo kozmički mnogo ugođenije. Ali to je druga priča. Ona druga je vezana za muziku i njeno korištenje u nametanju kulturnih obrazaca i mi svi koji slušamo ploče možemo reči da smo žrtve američkog kulturnog imperijalizma. Ali u svemu tome imaš i lošu i dobri stranu. S jedne strane glazba je rađena na način na koji ona ne radi na razvoju duha, a s druge strane neki ljudi jako kreativni poput Hendrixa, Lenona i sličnih, uzimali su te iste kanale i snimali ploče i muziku koja je u sebi imala poruku što bi čovjeka inspiriralo na neki dublji način. Korporacije su odavno uzele glazbu pod svoje. To se događa od samog početka rok muzike, kad je Elvis Prisli daleke 1954. godine sa još dvojicom svojih kolega muzičara Skotijom Murom i Bilom Blejkom smislio cijeli novi žanr koji prije nije postojao. On je postao nekakava zvijezda u prve dvije godine i onda ga je 1956. kupila korporacija RCA koja je bila u vlasništvu tvrtke General Electric, Markonijeve (pronalazača bežičnog prenosa zvuka) tvrtke koja je surađivala sa američkom armijom. Ova tvrtka je radila razna istraživanja vezana za djelovanje muzike na mase, razvoj nosača zvuka i proizvodnju fonografa. Sve se to s rokenrol glazbom pretvorilo u fabriku stvaranja novca i izmišljanju novih trendova, na šta se nadovezalo stvaranje novih korporacija vezanih za modu za mlade. Tu dolazi do manipulacije emocijama kroz glazbu, koju bi naši preci možda nazvali i infantilnom, ali opet, i unutar takve glazbe kada se nje uhvate majstori ispadne nešto sasvim drugo.

 

U svojim emisijama bavili ste se i pitanjem izgubljenih civilizacija. Kakvo je vaše mišljenje o bosanskim piramidama u Visokom?

 

Kad sam prvu put čuo za te piramide bilo mi je smiješno. Međutim, kad sam obišao to područje svi ti tuneli koje sam vidio i snimke na kojima se jasno vide spiralne strukture unutra dovele su me do toga da ozbiljnije sagledam tu priču. Te piramide pripadaju jednom megalitskom kontekstu koje uračunava i kamene kugle, te mnogobrojne kamene zidove, koji su vezani za jedno razdoblje povjesti o kojem mi nemamo pojma ko ih je gradio. Radi se o blokovima koji se uklapaju sa više kutova. To može da bude staro ko zna koliko, jer mi smo iz povijesti izbrisali kataklizmu koja se desila, pa učimo o ledenim dobima. Do 19. stoljeća geolozi su jasno vidjeli tragove kataklizme koja je pogodila svijet. Dakle, u tom kontekstu te piramide imaju svoje mjesto, ali mi premalo znamo o tom svijetu koji je iza sebe ostavio nekakve čudne geometrijske građevine i oblike koji su nečemu koristili. U svakom slučaju ja mislim da su te piramide autentični fenomen, a ostalo je sve u nekoj sferi nagađanja. Ko ih je izgradio, kada i zašto, o tome baš ne bih mogao da govorim.

 

Prije smo se dotakeli tih takozvanih teorija zavjera i mogućih vladara iz sjene. Ko zapravo, po vama, vlada svijetom i da li u ovom korporativno uređenom svijetu države imaju smisao svog postojanja?

 

Niti jedna stvar se ne može gledati izvan procesa. Te stvari su u stalnoj promjeni. Prije par stotina godina nisi imao države. Imao si neke neodređene teritorije, plemena. Pa si onda imao sve te namještene revolucije od one u Francuskoj, Garibaldija u Italiji, do prisajedinjenja njemačkih i drugih plemena gdje su odjednom počele nastajat nacije. To smo u školi učili kao buđenje nacija, kao da su spavale pa se probudile, a ustvari su tada stvorene. Tako da su poslije izvjesnog vremena države okrupnile, pa su imale i međusobne ratove. Onda su uvidjele da to nije dobro pa su se spojile u blokove. Onda su ti blokovi bili odbrambene ili ekonomske naravi. Tako je i nastala Evropska ekonomska zajednica. E sada u toj razini integracije države su postale smetnja tako da u ovom trenutku povijesti ja bih više zagovarao put prema dolje, to jest decentrlizaciji, a ne prema centralizaciji. To bi značilo da države ostanu. Međutim, trendovi su da se radi na jedinstvenoj Evropskoj državi koja će se spojit sa Američkom, a ja ne vidim tu ništa pozitivno i ne smatram da će se tako spriječiti svijetski ratovi. Isto tako države imaju jako lošu reputaciju, jer su dovoljno dugo funkcionirale da se moglo vidjet dokle može da dođe korupcija, negativna selekcija, nepotizam i slično, nema se tu šta mnogo lijepog za reći. Postoji jedan sajt "Zvono istine" koje se bavi ovom temom. Oni su mišljenja da država nije ništa drugo do mentalni konstrukt. Država postoji jer ljudi vjeruju da postoji. Ipak, to je priča u kojoj ti uvijek moraš birat između dva manja zla. Ja sam sto puta čuo priču prije nego je Hrvatska ušla u EU kako je tamo sve bajno i krasno. Mi smo zapravo ulaskom u EU dobili tisuću pravila za svako moguće područje, a nismo dobili pravednu državu, jer je ta unija simbol neizabrane vlade koja potpuno netransparentno troši ogroman novac finansirajući korporacije i slično. Mislim da veća centralizacija stvara samo veći razmak između ljudi, pojedinca, i centara moći.

 

Ako nam je svima bio cilj da uđemo u EU zašto nismo ušli u nju kao Jugoslavija sa 22 miliona stanovnika, a ne kao rasparčane osiromašene banana državice? Kome je to bilo u interesu? Sve to ima miris nekakve zavjere, koja je došla od strane svjetskih moćnika?

 

Jugoslavija je imala specifičnu reputaciju u svijetu koja se ne može poreći. Kroz trgovinske veze s Bliskim istokom, tu je bio Blok nesvrstanih, kroz politiku samoupravnog socijalizma koji je bio jedinstveni eksperiment tog vremena. Nigdje na svijetu ga nije bilo osim u Jugoslaviji i on je sedamdesetih godina potaknuo razvoj Evropske ljevice, jer se ona do tad uvijek poistovjećivala sa SSSR-om. Takva Jugoslavija je za neke stvari možda i bila tvrd kolač. MMF nije imao pristupa u jednom takvom sistemu, bio je nepoželjan, dešavalo se da je bio čak i protjerivan. Dakle, u slučaju raspada takve države radi se o sistemu zavadi pa vladaj, jer mnogo je lakše manipulirati dijelovima nego cjelinom.

 

http://www.6yka.com/

Razgovarao Ernest Bučinski

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com