Brčanski pisac Suvad Alagić: Nemoguće je danas u finansijskom smislu živjeti samo od pisanja ^Istaknuto

Nekoliko godina djetinjstva proveo si u Koraju. Kroz tvoje pisanje može se primjetiti veza tog malog seoskog mjesta koje se nalazi ne tako daleko od Brčkog.

Ja sam rođen u Brčkom, ali vidite, imate jedno nataloženo iskustvo od 50 godina života, a s druge strane imate jednu potrebu da se vratite temama, stavovima, opredjeljenjima i događanjima koja su na neki način obilježila vaš protekli život od 50 godina. Ovo govorim kroz prizmu pisca, kroz fikciju, umjetničku imaginaciju pisanja literature uz povremeno korištenje nekih fragmenata iz stvarnosti koji služe kao povod da se ispriča jedna priča, esej, pjesma ili jedan roman. Naravno, mi svi se okrećemo djetinjstvu i naši stavovi o životu, o sebi, drugim ljudima, o stvarnosti koja nam se većinom daje nametnuta, oblikujemo svojim individualnim i kolektivnim djelovanjem, dakle ti naši stavovi se formiraju između treće i pete godine života gdje kasnije mi postajemo stariji, učeniji, postajemo bolji ili lošiji. Ja sam od te treće do devete godine živio u Koraju i uz Brčko, Koraj nije nezaobilazan u smislu mog opredjeljivanja ka temama koje me inspirišu, a koje kasnije plasiram kao pisac.

Iza sebe imaš preko dvadeset naslova objavljenih u nekoliko zemalja. Jedna od inovacija koja je došla u tvoj svijet književnosti je i objavljivanje dva naslova u elektronskom izdanju. Putuješ koracima savremene civilizacije.

Da. Iza mene je dvadeset i nešto naslova i nekako u regionalnom kontekstu može se reći da sam se odvojio od lokalnih okvira. Dvdeset naslova proze i poezije, objavljivanje u nekoliko zemalja, prevođenje na nekoliko svjetskih jezika i uz novinarstvo to mi je bila glavna i osnovna profesija, motivacija i stvaralaštvo. Unazad godinu dana uz pomoć Žarka Milenić stupio sam u vezi sa “Medi Art” elektronska proza Novi Sad koji su umreženi sa “Amazonom” iz Sjedinjenih Američkih Država i tad je sve počelo. Objavljen mi je roman “Isidora i Sergej” u elektronskoj formi i to je nešto novo za ove prostore, ali već isprobano u svijetu. Odmičemo se od tvrdog poveza iz niza razloga i dolazimo u područje elektronske proze. Takođe, prije desetak dana u elektronskoj formi objavljena mi je i priča “Tajna očeve kuće”. Uskoro čitatelji mogu očekivati i moju treću knjigu. Ali, bez obzira na sve to pisati bez ljubavi nikada nećete dobiti povjerenje čitatelja. Tako da sve moje knjige su kombinacija ljubavi prema pisanju i cilj mi je bio da se tvrdi povez ili elektronska knjiga nađe kod čitatelja. Ako napišete knjigu koju niko ne čita, na koju se niko ne osvrće, onda radili ste uzaludan posao.

Može li se reći da se polako gubi osjećaj držanja knjige u ruci i nestanak tvrdog poveza?

Ovo podnevlje je sklono idealiziranju. Ja nisam odvojen od naroda, niti od podnevlja, međutim ja sam imao tu sreću da imam za izdavača čovjeka Iliju Matića iz Hrvatske koji ima bogato njemačko iskustvo. On je meni tada prije deset godina govorio o elektronskoj prozi i elektronskim knjigama što je ovdje bila potpuno novost. Gubitak osjećaja kada čovjek drži knjigu u ruci možda možemo porediti sa LP pločama. Oni će ostati kao uspomena u arhivi, zbirci i za podsjećanje, e tako se dešava i sa književnošću. Danas većina biblioteka u Hrvatskoj prelazi na elektronske forme gdje osim što možete kupiti knjigu vi se možete i učlaniti u elektronsku biblioteku. Civilizacija ide naprijed, ali mislim da tvrdi povez neće nikada izumrijeti kao i književnost. Knjiga ako hoće da preživi treba da uđe u informatičke inovacije, a ne obrnuto.

Kakvo je trenutno stanje književnosti u BiH, ali i u Brčko distriktu BiH?

Brčko, Sarajevo, Beograd, Zagreb potpuno je isto, jer je ista pozicija pisca i oni čak najčitaniji ne mogu živjeti od pisanja. U zadnjih pedesetak godina u svijetu je jako malo pisaca koji žive od toga. Često se bave novinarstvom ili nekom drugom srodnom profesijom i sl. i samo od pisanja ne možete živjeti. Pozicija pisca u regionu, ali i u svijetu je individualna. Onoliko koliko se vi svojim stvaralaštvom izborite za izdavačku kuću, za čitatelje, izborite za pažnju medija toliko ste uspješni, prihvaćeni, produktivni i traženi. Ukoliko ne možete da se ubacite u taj milje vi kao pisac onda ne postojite.

Pa, od čega se danas najbolje živi?

Generalno redukcionizam je zahvatio kulturu na planetarnom nivou od Holivuda, kulture uopšte, od nekih mega koncerata s 300 hiljada ljudi sad se prave koncerti sa jako talentovanim muzičarima u prostorima od 100 do 300 ljudi tako da to nije moglo zaobići ni pisca. Međutim, pisac je vrlo žilava, nuništiva duhovno materijalna pojava i on će evolvuirati. Nemoguće je danas u finansijskom smislu isključivo živjeti od pisanja. Morate imati stalan izvor prihoda. Ako uspijete u sebi da imate tri ili četiri lika, odnosno da možete istovremeno biti i suprug, otac, radnik, novinar, pisac itd. vi ste uspjeli. Takođe, potrebno je pratiti globalne tokove i da se pisac ne pozicionira samo u jednom liku.

Danas izgleda "sve koči sve". Često su ljudi na pogrešnim mjestima i donose bitne odluke za mnoge građane.

Dobrog pisca, umjetnika nikada ništa zakočiti ne može. Šekspira su čitali pod svijećama. Ovo što se nama čini da političari koče književnost to pričaju bezuspješni nerealizirani pisci. Neće vlade lokalne ili države praviti tržište za knjigu. Opstaju samo oni koji se dobro organiziraju. Ali, žalosna je i činjenica da su pisci danas između sebe loše organizirani. Zapad je to već uredio, pa zašto onda izmišljati toplu vodu. Ovdje treba uzeti dobra iskustva sa zapada. Znamo da je na ovim prostorima rat učinio svoje, tranzicija i sl. i moralo je ostaviti traga. Puno se smanjuju sredstva za mnoge stvari, ali najlakše je naći opravdanje da nema sredstava i zato kao ne može da uspije kao pisac. Ja odgovorno tvrdim da puno više sada ima sredstava u BiH za pisca. Poenta je u tome što pisac mora mnogo više da “povuče” i da radi na sebi, nego recimo prije pedeset ili sto godina. Pisanje je individualan čin i dobro je kada društvo pomogne. Muzičar koji je bio talentovan za bluz, a nije se uklopio u trendove koji vladaju u regionu i ostao praznih đepova ne možemo kriviti državu za to. Teme koje ja pišem u literaturi nisu samo moje, nego često i izdavač nameće teme.

Dugo godina si u novinarstvu.

Trideset godina se bavim novinarstvom, a aktivno 24 godine. 1986. objavljujem u Oslobođenju, Graditelju, a takođe 1986. godine izašla mi je i prva knjiga. 1996. godine bio sam urednik pres centra, pa glavni odgovorni urednik na TV Maoča /Brčko 1993./2001. A, takođe dugo godina radim na “Radio Brčkom”.

Novinari imaju utjecaja na kreiranje javnog mišljenja, ali čini mi se da su postali sve, a najamanje od samog značenja riječi novinar.

Mislim da je došlo vrijeme da progovori struka i mislim da dolazi vrijeme prirodno društvene selekcije. Ne možeš ti raditi nešto samo zato što pripadaš nekoj političkoj stranci i kao bićeš stručnjak. Ne, bićeš stručnjak zato što znaš. Žalosno je što kod nas svaki drugi čovjek misli da može biti gradonačelnik, ministar i sl. Međunarodna zajednica kroz vodeće zajednice uložila je mnogo u edukaciju novinara u BiH. Međutim, bojim se da su novinari uslijed lošeg materijalnog statusa, ipak i svojom voljom pod političkim utjecajem, pa čak i više nego što su stranke tražili. Mi nemamo uređeno medijsko tržište u BiH. Novinari trebaju da oblikuju javno mnijenje i mi smo daleko od toga. Bojim se da novinari kao i pisci nisu iskoristili priliku koja im je pružena od međunarodne zajednice. Nismo dobro organizirani kao novinari i bolje komuniciramo sa političkim subjektima nego međusobno što je žalosno i tragično. Dolaze evropske vrijednosti u BiH i onaj koji se bude mogao uklopiti u te vrijednosti opstat će. Svako onaj koji ne bude mogao da prati taj ritam bojim se da neće postati kalem nego će uvehnuti. Mi smo se pogubili kao društvo. Svijet se bavi ekologijom, istraživanjem svemira, projektima itd., a mi još uvijek zaostajemo i nemamo asfaltiranih ulica itd. Međutim, veliki sam optimista i morali smo ovo proći plemensko političko vrijeme i dolazi vrijeme evropskih standarda. Stranke će ostati na političkoj sceni, ali iza njih će biti država, pravna država, sekularna država i politikom će se baviti oni koji to znaju i umiju. Ovdje velikom broju političara plate dođu za džeparac, a bave se sasvim nekim drugim stvarima.

Znači, idemo dalje.

Treba puno samoodricanja, strpljenja, rada na sebi i nema odustajanja. Ukoliko želite da napravite nešto od sebe vi čitav život morate posvetiti tome.