Menu

Jednu ruku sindikatima vezali kapitalisti, drugu sami sebi Istaknuto

sindikati protest anadolija main 0Tamo gdje su prava radnika najočiglednije ugrožena sindikati obično niti ne postoje, ukazuju sociolozi i sindikalisti.

 

 

Piše:Mladen Obrenović

 

Kritičari djelovanja sindikata tvrde da se već godinama sindikalisti bave sami sobom, reagiraju kasno ili ne reagiraju nikako na ugrožena prava radnika i uglavnom šute na sve prisutnije izrabljivanje radnika, a sve kako se ne bi zamjerili političarima na vlasti. Postavljaju i pitanje gdje je nestala snaga sindikalnog pokreta, odnosno jesu li postali dio političkog sustava i sluge političara. Primjećuju i da se sindikaliste može vidjeti na čelu kolone samo na prosvjedima za Praznik rada. U nekim državama, poput Bosne i Hercegovine, ni tih prosvjeda nema.

 

No, sindikalna scena Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije – koje su predmet analize i razgovora s upućenijima u tu problematiku – nije tako crno-bijela, nego ima i puno nijansi. Sugovornici Al Jazeere će priznati da su sindikati dugo na meti kritika, ali i dodati da takva kritika i nije neopravdana, ali je „usredsređena na najslabiju među političkim i društvenim organizacijama".

 

„Moćne organizacije se retko kritikuju, a slabe su uvek na meti. Druga linija pristranog fokusiranja je gotovo isključiva usmerenost kritike na sindikalne rukovodioce. I u ovom slučaju kritika nije neopravdana, ali je jednostrana. Previđa se temeljni neposredni činilac sindikalne nemoći – sami radnici i njihov odnos prema sindikatima i sindikalnom organizovanju", ukazuje sociolog Srećko Mihailović, koordinator nevladine organizacije Centra za razvoj sindikalizma sa sjedištem u Beogradu.

 

Ide i korak dalje odgovarajući na kritiku sindikalnih kritičara, primjećujući kako se „sindikatima pripisuje kao temeljni cilj – borba protiv izrabljivanja radnika", pa je „neostvarivanje tog cilja za kritičare više nego dovoljan razlog za kritiku sindikata".

 

„Ako se sindikatima zadaje 'nemoguća misija', onda se automatski stiče polazište za kritiku sindikata. U svakom slučaju, kritika sindikata ima smisla samo u kontekstu ispitivanja odgovornosti samih radnika za sindikalnu nemoć, odnosno nemoć njihovih organizacija, a potom i odgovornost svih drugih društvenih aktera za neostvarivanje radničkih prava i za njihov podređeni društveni položaj", smatra Mihailović.


Zablude o sindikalnom pokretu

 

Da percepcija djelovanja sindikata u širokoj javnosti u pravilu pati od nekih zabluda smatra i sociolog Dragan Bagić, prodekan za znanost i međunarodnu suradnju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Po njemu, šira javnost očekuje da sindikati djeluju u korist prava ili interesa svih radnika, na makro razini, no to je „pogrešan pogled na ulogu sindikata u suvremenom kapitalističkom sustavu".

 

„Sindikati su primarno orijentirani na interese svojih članova, odnosno radnika u onim organizacijama i djelatnostima u kojima imaju značajan udio članstva. Suvremeni sindikati ne djeluju kao opći politički i interesni glasnogovornici radništva kao takvog. Takav pogled na sindikate dobrim dijelom je pod utjecajem socijalističke ideologije 19. stoljeća", napominje Bagić.

 

Po njegovom viđenju, većina sindikata je ipak relativno uspješna u zaštiti interesa radnika koje neposredno predstavlja i to samo kada zastupa njihove neposredne interese kod poslodavca. „Već i kada zastupa njihove interese pred državom, u smislu nekih javnih politika, njihov utjecaj je znatno manji", dodaje.


Turbulentni društveni procesi

 

Kritiku sindikatima da se bave sami sobom i izbjegavaju zamjeriti političarima na vlasti Mehmed Avdagić, predsjednik Samostalnog sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji, vodoprivredi, ugostiteljstvu, turizmu i trgovini, vidi kao „posljedicu turbulentnih društvenih procesa u aktuelnoj društvenoj tranziciji". I svjestan je „izražene tendencije da pod uticajem politike i poslodavaca dolazi do podjela u sindikatima, do njihovog 'drobljenja', do sve masovnije pojave tzv. „žutih sindikata" koje formiraju poslodavci i sl".

 

Za sve to okrivljuje „ambijent narastanja neoliberalnog kapitalizma u kojem je tržište rada prema visini plata veoma rigidno u korist kapitala, a na štetu radnika".

 

„Takav neoliberalni pristup tržište rada nastoji fleksibilirati i rad učiniti jeftinim. To pokazuju i sadržaji najnovijih zakona o radu koji se usvajaju u zemljama Zapadnog Balkana. Kao rezultat toga, danas imamo podijeljene i kao takve nemoćne sindikate, izraženo sivo tržište rada, neaktivne organizacije koje bi trebalo da se uključe u pritiske na državu i da time ispune njihova prava", konstatira Avdagić.


Radnicima vezane ruke

 

Za takve procese u društvenoj tranziciji, primjećuje, „sindikati nisu bili spremni, zatečeni su, nespremno i neorganizovano su dočekali krizu koja je eskalirala u ekonomsku i transformisala se u krizu nezaposlenosti velikih razmjera – do ekonomskog kraha". Ukoliko se u takvim kriznim procesima ne poduzimaju adekvatne mjere, dodaje, dolazi do socijalne krize kakvoj svjedočimo na Zapadnom Balkanu.

 

„Sve to upućuje da je sindikalni pokret uopšte ugrožen pojavom neoliberalnog kapitalizma i procesima globalizacije, a aktivni su i procesi potiskivanja sindikata iz socijalnog dijaloga. Na sceni je desindikalizacija koju stimulišu razni centri društvene i globalne moći", smatra Avdagić.

 

I iskustva iz Srbije, kad je društveni položaj radnika u pitanju, govore da je, kao i u drugim kapitalističkim državama, „apsolutno dominantan položaj i uloga vlasnika kapitala, bez obzira da li su tu u pitanju domaći ili stranci ili sama država", primjećuje Mihailović. I po njemu, „izrabljivanje radnika je ekstremnije u zemljama u kojima caruje koncept neoliberalnog kapitalizma, a upravo u tim zemljama se najmanje i čuje reč sindikata i reč radnika".

 

„U takvim sistemima radnicima jesu vezane ruke, ali jednu ruku su im vezali vlasnici kapitala, a drugu su sami sebi vezali. Za trpno stanje radnika su jednom delom i oni sami odgovorni, i njihove organizacije", kritizira Mihailović.


Spušten prag socijalne osjetljivosti

 

Odgovarajući na pitanje koliko je (ne)djelovanje u važnim situacijama, posebno u onima u kojima su najočitije ugrožena prava radnika, zapravo posljedica promjena odnosa na društvenoj i političkoj sceni, odnosno činjenice da su sindikatima vrlo često ruke vezane, Avdagić kaže da su „političke tenzije i etnonacionalne divergencije spustile prag socijalne osjetljivosti radnih slojeva, supstituirajući ih tezama o nacionalnim ugroženostima, koja su iznad ugroženosti prava radnika".

 

Kad govori o iskustvima iz Bosne i Hercegovine, objašnjava da „promjena odnosa na društveno-političkoj sceni ima negativne posljedice po radnike i članove sindikata, jer zakonski akti koji bi trebali da omoguće sindikatu borbu za radnička prava upravo svojim odredbama oštricu te borbe otupljuju".

 

„Ako ovome dodamo pretpostavku sprege sudske vlasti sa politikom i poslodavcima, onda je jasno da je država duboko involvirana u procese koji otežavaju sindikalnu borbu i ostvarivanje prava radnika", upozorava Avdagić.


Kad nema sindikata, radnici bez zaštite

 

Priče radnika koji se žale na teške uvjete rada, niska primanja, neuplaćivanje doprinosa ili neisplatu dodataka na plaću uglavnom su vrlo slične na balkanskim prostorima. No, Bagić napominje da tamo gdje su prava radnika najočitije ugrožena sindikati obično niti ne postoje.

 

„I to je jedna od tih zabluda koju javnost često ima kada pita 'a gdje su sindikati' u slučajevima nekih teških kršenja prava radnika. Odgovor je tu jasan – tamo obično sindikata niti nema, pa te radnike nema tko štititi", kaže.

 

Govori i o drugoj zabludi po kojoj su sindikati nešto što djeluje „mimo", „neovisno" o radnicima, te ukazuje kako je neophodno da se radnici „ako žele zaštititi svoje interese, moraju sami organizirati i sami djelovati kroz sindikat, jer sindikat nije nešto izvan i mimo samih radnika".

 

„No, valja naglasiti i da postoji puno primjera, barem u Hrvatskoj, lošeg djelovanja sindikata u zaštiti neposrednih interesa radnika u konkretnim poduzećima. To loše djelovanje se u pravilu svodi na 'kasno paljenje'. Sindikati shvate da poduzeće ima problema kada je sve već gotovo, kad dođe do neisplate prve plaće. Tada kreću 'akcije iz očaja', koje ponekad znaju biti i radikalne, kao što su štrajkovi glađu, okupacije tvornica itd. Ali tada obično nema povratka natrag jer su poduzeća već toliko 'zaglibila' da ih je teško spasiti", objašnjava Bagić.

 

Prema njegovim riječima, „sindikati često nisu sposobni doista razumjeti logiku uspješnog poslovanja poduzeća u tržišnoj ekonomiji i pravilno procjenjivati dugoročnu uspješnost uprava ili vlasnika". „Stoga sindikalni čelnici često rezoniraju kratkoročno – dok se isplaćuje plaća redovito sve je dobro. Primjeri poput Uljanika u Hrvatskoj zorno pokazuju da je to pogrešna logika", zaključuje Bagić.

 

Izvor: Al Jazeera

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com