Menu

Šiba Krvavac: Branio Sarajevo u stvarnosti i na filmu Istaknuto

siba anadolijaVeza između Šibe Krvavca i Sarajeva nije obična povezanost čovjeka i njegovog grada. To je prije neka živa i organska isprepletenost dviju sudbina koje su dijelile najmračnije trenutke historije kao vlastito životno iskustvo.

 

 

Piše:Jasmin Agić

Magija filmske umjetnosti privlačila je kreativne umove još od onog historijskog trenutka kad su braća Lumière prikazala na velikom platnu scenu ulaska voza u stanicu, a onda zapanjeno i oduševljeno gledala kako publika bezglavo skače sa svojih mjesta nastojeći pobjeći podivljaloj čeličnoj nemani. Taj neobični trenutak, u kojem su se, u sudaru međusobnog nerazumijevanja, susrele svakodnevna i filmska stvarnost, bio je rođenje umjetnosti koja će u potrazi za svojim izražajnim jezikom preći put od šturog naturalističkog oponašanja zbilje do razvijanja epskih filmskih poetika. I jedno nimalo beznačajno, naprotiv – veoma izuzetno mjesto u toj uzbudljivoj historiji stvaranja filmske umjetnosti zauzet će jedan rođeni Sarajlija, partizan, zatvorenik i kreativni genij filmskog pripovijedanja – Hajrudin Šiba Krvavac.

 

Uvriježeno je mišljenje da se o Šibi Krvavcu sve zna jer gotovo ne postoji odrasla osoba na prostoru nastalom raspadom socijalističke Jugoslavije koja nije gledala barem jedan od njegovih kultnih filmova, a u Bosni i Hercegovini i Sarajevu citiranje Šibinih filmskih rečenica dugo je bilo stvar svojevrsnog prepoznavanja; to je bio onaj suptilni, urbani i mistično kodificirani način isticanja kulturnog pedigrea kojim se legitimirao vlastiti pogled na život i društvo. Poznavati do u najsitniji detalj Šibino filmsko djelo značilo je, u neku ruku, i identitetsko legitimiranje. U vrijeme kad se sistem jugoslavenskog komunističkog simbolizma počeo raspadati iznutra spominjanje Šibinih filmova značilo je doslovno ustvrditi da su partizanska prošlost i tekovine NOB-a nešto u šta se vjeruje kao u religiju.

 

A ono što je u Šibinoj filmskoj biografiji bilo podrazumijevano jest njegova tajanstvena i tako vidljiva veza sa Sarajevom, njegovim rodnim gradom i pozornicom najspektakularnije filmske priče koju je napravio. I onda kad je kontekst jugoslavenske stvarnosti nestao, a NOB postao "neželjena" historija, generacijama mlađih filmskih romantičara veza jednog sineasta s jednim gradom postala je više stanovita vrsta udžbeničkog znanja, arheologija značenja u kojoj se traže reference i reminiscenscije, a propušta se vidjeti život i strast. Veza između Krvavca i Sarajeva nije obična povezanost čovjeka i njegovog grada. To je prije neka živa i organska isprepletenost dviju sudbina koje su dijelile najmračnije trenutke historije kao vlastito životno iskustvo.


Pripadnik NOB-a, ilegalac

 

Danas zvuči gotovo nevjerovatan, filmski i izmišljen podatak da je tokom Drugog svjetskog rata Krvavac bio aktivan učesnik NOB-a, dakle, partizan i borac na frontu, ali ne obični vojnik, ne kao Meša Selimović ili Skender Kulenović pripadnik partizanske brigade nego kao zamaskirani konspirator ilegalac koji je za pokret radio toliko nevjerovatne stvari da je obični ljudski um u stanju shvatiti ih kao istinu tek kada se pretoče u umjetnost. Krvavac je bio saradnik Vladimira Perića Valtera i, kao sposoban ilegalac, djelovao je u Sarajevu raznoseći tajne poruke i šifrirana pisma, a njegova ideološka odanost komunističkim idealima bila je toliko velika da će u poslijeratnim godinama njegovi stavovi odražavati zelotsku dogmatičnost. Uronjenost u politiku bila je toliko strastvena da će još relativno mladi, ali životnim iskustvom obremenjeni Šiba napraviti niz političkih pogrešaka, a svoju opčinjenost Staljinovim likom i naivno uvjerenje da je potrebno stvarati jednu jedinstvenu planetarnu socijalističku državu okajavat će robijanjem na Golom otoku.

 

O tim olovnim golootočkim vremenima nikad nije pričao, baš kao što je uporno, do kraja života, izbjegavao govoriti o sporovima, svađama i ideološkim razmimoilaženjima unutar KP-a, uvijek odabirući da se sjeća doživljaja iz ratne borbe, koju je, svojom sposobnošću da gradi uvjerljivu filmsku naraciju, glorificirao do te mjere da je uspomena na stvarne događaje izblijedjela pred nezaustavljivom navalom kreativnog sjećanja. Šiba svoju filmsku karijeru počinje kao i mnogi drugi sineasti njegove generacije: kao amater, početnik, šegrt umjetnosti koji je bio fatalno zaljubljen u čaroliju filmskog pripovijedanja. Prvih godina snima dokumentarne filmove i reportaže, a u filmsku branšu stigao je kao svršeni student Novinarsko-diplomatske akademije u Beogradu, i to s jasnim zadatkom – da znanja stečena na školovanju udruži sa životnim iskustvom u stvaranju umjetničko-propagandnih filmova.

 

No, brzo se pokazalo da ljubav prema umjetnosti i talent za filmsko pripovijedanje niko neće biti u stanju držati pod strogom partijskom kontrolom, a nakon što u omnibusu Vrtlog Šiba prikaže i svoj kratkometražni film Otac filmskom svijetu Jugoslavije postaje jasno da je mladi sarajevski filmaš umjetnik sa zrelim poimanjem svijeta jer je način na koji je antički tragičnu situaciju predstavio u kratkoj vremenskoj formi nedvosmisleno pokazao da Šiba vlada zanatskim vještinama snimanja filmova i posjeduje nevjerovatno istančan osjećaj za predstavljenje ljudskih sudbina.

 

Međutim, tek će niz dugometražnih filmova s ratnom tematikom osvjedočiti Šibu kao velikog majstora filmske umjetnosti, a to gargantuansko predstavljanje filmskom svijetu otpočet će akcijskom ratnom dramom Diverzanti, u kojoj je udario temelje svojoj filmskoj poetici. Kad se govori o filmovima Šibe Krvavca, njegova filmska poetika najčešće se dovodi u tijesnu vezu sa zakonitostima po kojima se uspostavlja filmska naracija u američkim vesternima. Plan filmske priče i filmski jezik, zasnovan na čestim promjenama planova, gotovo su identični onima u vesternima. Čak i vizualizacija fabule kod Šibe nalikuje predstavljanju kakvo su koristili holivudski režiseri. Prostorni i vremenski hronotopi nalikuju onim iz vestern-priča, pa bilo da je riječ o predočavanju skučenih i suženih eksterijera, u kojima se napetost u fabuliranju pojačava isticanjem osjećaja klaustrofobičnosti, ili o prikazu širokih panoramskih kadrova, koji sugeriraju simboličku vjeru u sposobnost osvajanja značenjskog prostora priče, Šibini filmovi upečatljivim eklekticizmom predstavljaju originalan umjetnički fenomen.


Most, vrhunac filmske poetike

 

Iako je Valter brani Sarajevo njegov najslavniji i film s najvećim brojem gledalaca i najživljim kulturnim referencama, po mom mišljenju, to nije i najuspjeliji Šibin film. Daleko od toga da Valter ne predstavlja dragulj bosanskohercegovačke i jugoslavenske kinematografije, ali njegova zastrašujuća popularnost, čini mi se, u drugi plan potisnula je Most, film koji najupečatljivije govori o tome koliko je Šiba bio majstor istančanosti, jer je to film u kojem se herojski sunovrat glavnih protagonista uzdiže do razmjera antičkog heroizma. Objedinjujući u tom ratnom spektaklu nekoliko žanrovski veoma raznorodnih elemenata, Šiba je ogoljavanjem priča do njene fabularne osnove uspio proizvesti sugestivnost istinske patetike. Shvatajući da bi ideološka propagandistika proizvela kontraefekt, Šiba je svoju priču utemeljio na prikazivanju sudbine likova fokusiranih na obavljanje samo jednog konkretnog zadatka. I dok priča prati nastojanje grupe da uništi važnu okupatorsku putnu komunikaciju, na svjetlo dana izlaze sve protivrječnosti njihovih motiva i uloga, ali ipak uspješno objedinjenih u ostvarenju humanog i patriotskog cilja. I zato svi žrtvuju ono do čega im je najviše stalo: Tihi besprijekorni ugled partizanskog borca, inženjer svoje najgrandioznije djelo, Zavatoni očinsku ljubav, a Bambina život u herojskoj smrti.

 

Partizanska eskadrila, hronološki snimljena kao posljednje veliko Šibino ostvarenje, ne donosi ništa novo u poimanju i predstavljanju filmske priče i to je savršeno dobar partizanski film u kojem je Šiba maestralno pokazao koliko dojmljiva može biti njegova filmska poetika. U jednoj otkačenijoj interpretaciji taj film mogao bi biti korišten kao udžbenik Šibine filmske poetike u kojoj je dinamika fabularnih zbivanja veoma ležerno i prirodno sjedinjena s autorovom potrebom da ispisuje glorificirajuće postamente ideologiji komunističkog poimanja historije Drugog svjetskog rata. U tom filmu partizani su heroji u onom klasičnom epskom modeliranju stvari, a horizont gledaočevog očekivanja uvijek biva ispunjen podrazumijevanim i razumljivim simbolima. Granice između dobra i zla jasne su i precizno definirane, a ideološka stvarnost filmske naracije odgovara svjetonazoru društva i epohe.


Valter ponovo brani Sarajevo

 

Govoriti i pisati o Šibi Krvavcu, a ne upuštati se u hermeneutička razmišljanja o Valteru bilo bi ne samo nepristojno nego bi i taj narativ učinilo nedorečenim i nepotpunim. Koji su motivi bili presudni da se Šiba odluči umjetnički baviti vlastitom ratnom prošlošću i nakon hiljada riječi izgovorenih kao objašnjenje ostaje tajna. No, kojim se god razlozima vodio, ako je to uopće i bitno u stvaranju narativa o režiserovom umjetničkom životu, činjenica je da je Šiba napravio filmsko remek-djelo. Valter brani Sarajevo vjerovatno je najpopularniji partizanski film ikad snimljen, i to ne zbog pomalo bizarnog podatka da je u Kini već desetljećima najgledaniji film uopće nego više zbog svoje ikoničke vrijednosti i kultnog mjesta u jugoslavenskoj i bosanskohercegovačkoj kinematografiji.

 

Valter svojim filmskim izrazom, načinom predstavljanja priče, pa i samim odabirom teme u žanru partizanskog filma djeluje kao decentrirano mjesto jer je Šibi pošlo za rukom da trivijalizacijom velikog i grandioznog partizanskog narativa napravi film jedinstvenog kinematografskog prosedea i taj bi se film mogao u okvirima žanra posmatrati na jednak način kako se u žanru kriminalističkog filma gleda na Tarantinov Pakleni šund. Razbijajući ustaljenu fabularnu i simboličku matricu partizanskog filma i lišavajući predstavljanje priče potrebe za heroizacijom epskih razmjera, Šiba je lucidnim slaganjem akcijskih filmskih elemenata pokazao kako partizanski film može biti istovremeno i zanimljiv i poetski snažan.

 

Mnogo je govoreno o Šibinoj posesivnoj vezanosti za Sarajevo, a ljubav koju je otvoreno pokazivao svom gradu najjasnije je ispoljio u mjesecima agresije na Bosnu i Hercegovinu i u prvim danima opsade Sarajeva. Iako je mogao napustiti "grad u plamenu", Šiba je još jednom odlučio ostati u Sarajevu. Samo, ovog puta nije bilo više one žilave mladosti i veliki režiser, slomljen slikama stvarnosti, koje su razarale njegov voljeni grad, umire u julu 1992. Da, u tom paklu opsade Sarajeva umire čovjek koji je svoj rodni grad branio u stvarnosti i na filmu.

 

Izvor: Al Jazeera

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com