Menu

Autobiografija Muhameda Alija: Mržnja je pogrešna, čak i kad ti ne daju piti vodu jer nisi bijelac Istaknuto

ali-Copy-833x550Muhameda Alija većina prepoznaje kao najboljeg boksera svih vremena, no boks je bio tek dio njegove neprekidne borbe. Ali je bio borac i izvan ringa: za prava crnaca, za islam, za Ameriku, za ljude, za vlastiti život nakon što mu je dijagnosticirana teška bolest. Upravo taj drugi Muhamed Ali – musliman, crnac, otac, muž, sin – tema je autobiografije The Soul of Butterfly (Duša leptira). Knjiga je publicirana 2004. godine, a njeno drugo izdanje 2013. godine. Magazin Stav prvi u Bosni i Hercegovini objavljuje njene dijelove

 

 

Priredio i preveo: Ahmed ŠEČUNOVIĆ

 

Sjećam se, dok sam još bio dijete u Louisvilleu u Kentuckyju, majka je brata i mene budila ranim jutrom svake nedjelje. Ušla bi u našu sobu, poljubila nam čela i nježno šapnula: "Budite se, spavalice! budi se, Rudy, idemo zahvaliti Gospodu!"

 

Majka me često zvala i "GG" (Dži dži) jer su to bili prvi glasovi koje sam izgovorio. Nakon što sam osvojio Zlatne rukavice (Golden Gloves – GG), rekao sam joj kako sam od početka pokušavao reći upravo to – "Golden Gloves".

 

Mislio sam da moja majka ima mali ptičiji nos. Ne znam zbog čega sam tako zamišljao njen nos jer ptice uopće nemaju noseve, no otkako sam joj to spomenuo, svi smo je počeli zvati Mama Bird (Ptica Mama). Nakon što bi probudila mene i Rudyja, Ptica bi nam spremila ukusan doručak. Dok smo jeli, ona je peglala našu najljepšu odjeću. Potom bi nas okupala. Nakon spremanja, Rudy i ja sjedili bismo na verandi i igrali se klikerima sve dok se ne bismo zaputili ka nedjeljnoj poduci.

 

Sjećam se koliko sam se trudio da odjeća ostane čista. Znao sam da izgledam lijepo u mojoj tek ispeglanoj košulji i kravati na mašnu. Dok je Ptica hodala uz mog oca Cassiusa Claya zvanog Cash, posmatrao sam ih s ponosom razmišljajući o tome kako je ona lijepa i kako je on zgodan sa svojim gustim crnim brkovima. Cash mi je često govorio: "Dosta muškaraca mi zavidi jer ne mogu imati brkove duge i čvrste poput mojih."

 

Ono što mi je pričao uvijek sam nosio sa sobom. Mislim da su brkovi bili nešto čime se ponosio. Tako i ja, svakih malo, pustim brkove.

 

*

 

Rudy i ja smo se ponekad, nakon škole i urađene zadaće, igrali s djecom iz naselja. Često sam mu govorio da me gađa kamenjem da saznamo može li me pogoditi. Mislio je da sam lud, no bez obzira na to koliko je gađao, nikad me nije pogodio. Bio sam prebrz. Trčao sam lijevo, desno, saginjao se i izvrdavao, skakao kako bih izbjegao kamenje. Mnogo sam se zabavljao sa svojim bratom. Rijetko smo se tukli. Majka je često govorila da sam istupao pred nju kada god je pokušavala istući Rudyja i da sam govorio: "Nemoj tući moju bebu." Rudy i ja uvijek smo se dobro slagali. On je moj mlađi brat i ja ga volim.

 

*

 

Kada je moje najmlađe dijete Asad imao oko četiri godine, rekao je nešto što me rasplakalo. Naše kćerke Hana i Lejla ušle su u hotelsku sobu u Los Angelesu u kojoj smo odsjeli moja žena Lonnie i ja. Asad se s majkom igrao na krevetu. Bilo je ljeto. Cijelu sedmicu proveo je plivajući pa mu je koža pocrnila. Kada je Lejla ušla i ugledala ga, podigla ga je, zagrlila i poljubila. Nevino je dodala: "O Asad, pocrnio si danas!"

 

Asad je odgovorio: "Ja nisam crn, ja sam čist!"

 

To što je rekao natjeralo me da sjetim vremena kada sam bio njegovih godina i kako je svijet tada bio drugačiji. Asad je još bio nov u ovome svijetu. Još nije znao ništa o rasi. Njegove misli i srce bili su čisti. Počeo sam razmišljati o tome kako bi bilo lijepo da svi možemo zadržati nevinost dječaštva.

 

*

 

Bilo je izuzetno teško čuvati čistoću u vremenu u kojem sam odrastao, pedesetih i šezdesetih godina. U to sam vrijeme počeo prepoznavati nepravdu vezanu za segregaciju. Bilo je mnogo znakova na kojima je pisalo "Samo za bijelce" i "Zabranjen pristup crncima". Mogli smo piti vodu samo na česmama za crnce ili ići u toalet na kojem je pisalo "Za crnce". Brat i ja nismo ulazili u ozbiljne prepirke s bijelom djecom, ali su nas ipak znali nazivati "crnčugama" i govorile nam da napustimo određena naselja. Nismo iskusili onoliko nasilja koliko crnci u drugim dijelovima Juga, ali se segregacija osjećala i u Louisvilleu. Bilo je čudno živjeti u svijetu u kojem su crnce smatrali građanima niže klase, a oni su u isto vrijeme kod kuće odgajani da budu ponosni i samosvjesni.

 

*

 

Jedno od mojih prvih iskustava s predrasudama desilo se dok sam još bio jako mali, tako se toga i ne sjećam, ali mi je mati pričala. Ona i ja stajali smo na autobuskoj stanici. Bilo je izuzetno vruće. Ožednio sam pa me majka odvela do nekog restorana. Pitala je može li dobiti čašu vode za sina. Čovjek joj je odgovorio da ne može pomoći zalupivši nam vrata pred nosom. Mogu samo zamisliti bol koju je moja majka osjetila pokušavajući mi objasniti zašto nam taj čovjek nije dao vode. Pa čak i dugo poslije znala je reći: "Mržnja je pogrešna, bez obzira na to ko je mrzitelj. Ona je skroz naskroz pogrešna."

 

Još kao momak pročitao sam novinsku naslovnicu na kojoj je bila priča o dječaku Emmetu Tilu. Bio je crnac mojih godina. Nad njim su se iživljavali i linčovali ga tokom raspusta u Mississippiju zbog toga što je, navodno, zviznuo za bjelkinjom. U novinama je objavljena njegova slika u kovčegu, a opisan je brutalan način na koji je zlostavljan. Od toga mi je bilo muka, a i plašio sam se. Bio sam zbunjen i ispunjen tugom. Sve do tog dana nisam mogao pojmiti da ljudi mogu toliko mrziti.

 

*

 

Znao sam da moje srce može otvrdnuti u svijetu punom bola, zbunjenosti i nepravde. Osjećao sam da, ako želim preživjeti, to ne mogu postići ljutnjom i žestinom. Znao sam da ću morati voljeti čak i one koji ne mogu uzvratiti. Morat ću naučiti da praštam onima koji meni neće ili će moja duša izblijedjeti.

 

*

Ogledajući se u ogledalu, uvijek sam bio ponosan na ono što vidim. No, bilo je dosta crnaca koji nisu željeli biti crnci. Crni dječaci i djevojčice nisu se imali na koga ugledati. Mi nismo imali nikakvog heroja koji je izgledao kao i mi. Nije bilo nikoga s kim bismo se mogli identificirati i nismo znali u šta se uklapamo. Čak je i Isus na svim slikama bio bijel. Učili su me kako je on sin Božiji, pa sam se kao dijete pitao da li i Bog izgleda kao Isus. Uvijek je prikazivan kao bijelac duge plave kose i plavih očiju. Primjećivao sam da su i svi anđeli bijeli. Nikada nisam vidio sliku crnog anđela. Pa i na "Oproštajnoj večeri" su svi bijelci. Jednom sam pitao majku: "Šta se dešava s nama kada umremo? Možemo li i mi ići u raj?"

 

"Naravno, mi idemo u raj", odgovorila mi je.

 

Zatim sam opet zapitao: "Šta se desilo sa svim crnim anđelima ako nema nijedne njihove slike? O, znam! Pa ako su i bijeli anđeli u raju, crni anđeli im onda pripremaju med i mlijeko u kuhinji."

 

*

Za Noć vještica jedna crna djevojčica šetala se susjedstvom odjevena u kostim superheroja, ali njeno lice bilo je obojeno u bijelo. Kada sam je upitao zašto je to učinila, odgovorila je kako joj je sestra rekla da ne postoji crni superheroj. I bila je u pravu. Kada god bih upalio televizor, svi su bili bijeli. Superman je bijelac, Djeda Mraz je bijelac. Čak su i Tarzana, kralja džungle u Africi, prikazali bijelcem.

 

*

 

Sve što je stvoreno ima svoju svrhu. Sunce, oblaci, kiša, drveće... Životinje imaju svrhu, pa i najmanji insekti, a i ribe u moru nisu bez svrhe. Bez obzira na to bili veliki ili mali, rođeni smo da izvršimo određeni zadatak. Znanje o svrsi omogućava svakoj duši da se upotpuni. Osoba sa znanjem o svrsi svoga života moćnija je od deset hiljada ljudi bez toga znanja.

 

*

 

Veoma je bitno za svakoga od nas da shvatimo razlog zbog kojeg nas je Bog spustio na zemlju. Značaj života jeste u ispunjavanju zadatka koji nam je dat. Bez rada na tom zadatku, život je beznačajan. Temeljna je ljudska potreba i čežnja uraditi nešto prije smrti. Upravljajući se prema ovom cilju, u čovjeku se bude nada i energija. Zbog toga je neophodno da svaki od nas što ranije nauči zbog čega je stvoren kako bi mogao voditi zadovoljavajući i produktivan život.

 

*

 

Tvoj zadatak može biti veći od moga ili od zadatka neke druge osobe, no to ne čini moju svrhu manje bitnom. Bog ne opterećuje čovjeka onim što ne može podnijeti niti će čovjeku dati svrhu koja nema nikakvog značaja.

 

Svaki put kada sam pomislio da sam ispunio životnu svrhu, otkrilo mi se kako je to bio samo još jedan stepenik na mom putovanju. Smatrao sam da je moja svrha da budem heroj koji će crnačkoj djeci pokazati da je crno – lijepo. Mislio sam da je moja svrha i to da pokažem bijelcima kako ne mogu tretirati crnce kao ljude niže klase. Naposljetku sam naučio kako su sva ova dostignuća bitna, ali ono što je bitnije jeste hipoteka koju sam time dobio kako bih mogao izvršiti svoju pravu misiju, a to je da ohrabrujem ljude da poštuju jedan drugoga i da žive u miru. Još uvijek otkrivam svrhu koju mi je Bog odredio.

 

Šampion nad šampionima

 

Muhamed Ali rodio se kao Marcellus Cassius Clay Jr. 17. januara 1942. godine. Bivši je prvak teške kategorije i jedna od najvećih sportskih ličnosti dvadesetog stoljeća. Osvajač je olimpijske medalje (Rim, 1960) i prvi bokser koji je osvajao titulu prvaka teške kategorije tri puta. U karijeri koja je trajala 21 godinu pobijedio je u 56 mečeva, od čega u 37 knock outom. Izgubio je samo pet puta. Često je govorio o problemima rasizma, ali i o religiji i politici, zbog čega je tokom cijele karijere smatran kontroverznom ličnošću. Njegove dosjetke počesto su bile brze kao kretanje u ringu.

Braneći svoja vjerska uvjerenja, Ali je odbio regrutaciju tokom Vijetnamskog rata, zbog čega mu je oduzeta šampionska titula, a boksanje zabranjeno na tri godine i to u najboljoj boksačkoj dobi. Nakon što mu je vraćena licenca, ponovo je ušao u ring i povratio titulu. Parkinsonova bolest uveliko je oštetila njegove motoričke sposobnosti i govor, ali i dalje je aktivan kao humanitarac i ambasador dobre volje. Za ljubitelje boksa, nezaboravni su Alijevi mečevi sa Sonnyjem Listonom, Joeom Fraizerom i Georgom Foremanom.

 

Prije nego što nekoga izazoveš, prvo se nauči marisati

 

Muhameda Alija većina prepoznaje kao najboljeg boksera svih vremena, no boks je bio tek dio njegove neprekidne borbe. Ali je bio borac i izvan ringa: za prava crnaca, za islam, za Ameriku, za ljude, za vlastiti život nakon što mu je dijagnosticirana teška bolest. Upravo taj drugi Muhamed Ali – musliman, crnac, otac, muž, sin – tema je autobiografije The Soul of Butterfly (Duša leptira). Knjiga je publicirana 2004. godine, a njeno drugo izdanje 2013. godine.

 

Uvijek sam bio radoznao. Čak sam i kao dijete razmišljao o stvarima koje druga djeca nisu primjećivala. Majka je govorila da je moj um kao martovski vjetar, puše na sve strane. Često sam pogledao na nebesa i razmišljao o Stvoritelju. Kako sam rastao, više sam razmišljao o odnosu između čovjeka i Boga. Na neka od pitanja o ovoj vezi imao sam odgovore, a neki su odgovori samo proizveli više pitanja.

 

Osjećao sam kako sam tu da činim velike stvari, da imam posebno mjesto na svijetu. Nešto u mom srcu tjeralo me da u to vjerujem. Kako su godine prolazile, taj je osjećaj jačao. Kada sam imao devet godina, budio bih se u pola noći i izlazio iz kuće da čekam anđela ili otkrovenje od Boga. Sjeo bih na verandu, zagledao se u zvijezde i čekao poruku. Nikada ništa nisam čuo, no isto tako nikada nisam izgubio vjeru da će se to desiti jer je osjećaj u mom srcu bio snažan. To nisam znao tada, ali u godinama koje su dolazile desilo se nešto što me usmjerilo na stazu otkrivanja svrhe moga života. To će me voditi kroz moje putovanje.

 

*

 

U zimu 1954. godine dobio sam za Božić crveno-bijeli Schwinnov bicikl. Jednog sam se dana s prijateljem vozio po Louisvilleovom Home Showu na Columbia Auditoriumu. Upravo je tada bio otvoren godišnji bazar za crnce, pa smo dan proveli probavajući besplatnu hranu, kokice i slatkiše. Kada je došlo vrijeme da se vratimo kući, otkrio sam da mi je nestao bicikl.

 

Bio sam toliko ljut da sam tražio policajca da mu prijavim krađu. Neko me uputio ka teretani koju je vodio lokalni policajac Joe Martin, a u slobodno je vrijeme omladinu podučavao boksu. Rekao sam mu da ću prebiti onoga ko je ukrao moj bicikl. Bio sam uplakan i vjerovatno nedovoljno uvjerljiv. Sjećam se kad mi je rekao: "Bolje ti je da se, prije nego što nekoga izazoveš na bitku, prvo naučiš marisati."

 

*

 

Kada sam počeo boksati, prva mi je želja bila da roditeljima jednog dana kupim kuću i veliki lijepi automobil. Shvatio sam da ću, ako postanem profesionalac i nastupim u mečevima subotom uvečer, moći zaraditi čak četiri hiljade dolara za samo jednu noć. Moji su snovi rasli. Dok sam bio na časovima u školi, zamišljao sam kako na razglasu govore: "Cassius Clay, svjetski šampion u teškoj kategoriji!" A nekada bih nacrtao jaknu na papiru i na njoj napisao: "Cassius Clay, dobitnik Zlatnih rukavica", ili "Cassius Clay, svjetski šampion u teškoj kategoriji."

 

*

 

Sve su se kockice počelo slagati kada sam shvatio da je boks način da uspijem u životu. Ljudi su prepoznavali moj talent, no niko izvan Louisvillea nije znao za mene. Da bih to promijenio, imao sam još dvije prepreke koje sam morao prebroditi. Prva od njih bio je Corky Baker. On je bez ikakve sumnje bio "kralj ulica". Gubio sam s njim u skoro svakom sukobu. Za mene je to zaista postalo tragično. Pored sveg treninga i bokserskih vještina koje sam naučio, znao sam da nikada neću uspjeti u boksu ako ne zaustavim maltretiranja Corkyja Bakera. Držao je krunu koja je od mene mogla učiniti najsamouvjerenijeg borca. Osjećao sam da ću, ako uspijem prebiti Corkyja, moći prebiti cijeli svijet.

 

*

 

Počeo sam okolo pričati da bih prebio Corkyja kad bismo se našli u ringu. Nakon što je za to saznao, stao me tražiti. Rekao je da će mi kosti polomiti kada me nađe. Moji prijatelji Vili i Roni bili su prisutni kada smo se Corky i ja sreli. Htio je da se odmah borimo, tu na ulici, ali ja sam znao da za mene ne bi bilo dobro upustiti se u borbu bez pravila i sudije.

 

Izazvao sam ga na boks-meč u teretani Columbia u TV emisiji "Šampioni budućnosti". Nasmijao se i rekao da je boksanje za mlakonje i da to nije prava borba. Nakon što su mu se svi počeli smijati u lice i nazivati ga kukavicom, brzo je promijenio mišljenje i pristao.

 

*

 

Čim je zazvonilo za početak prve runde, počeo sam se brzo kretati bacajući udarce, a zatim se sklanjati izvan njegovog dosega. Corky se njihao. Udarao je jako, ali njegovi udarci nisu pogađali. Ja sam se nastavio kretati jer sam znao da ću biti gotov ako me pogodi. Ubrzo se umorio.

 

Kada je zazvonilo za drugu rundu, počeo me ganjati po ringu, ali me nije mogao uhvatiti. Izbjegavao sam njegove udarce, bio sam brži i pametniji.

 

Prije nego što je druga runda završila, rekao je: "Ovo nije pošteno", pa istrčao iz ringa i teretane. Stekao sam zasluženo poštovanje drugova, a i titulu. Zatvorio sam mu oko i raskrvario nos. Ono što je još važnije, suočio sam se sa svojim strahom i dobio na samopoštovanju i samopouzdanju koje mi je bilo potrebno za nastavak bavljenja boksom.

 

*

 

Sanjao sam da šetam Broadwayom, glavnom ulicom u Louisvilleu, i da se preda mnom najednom pojavljuje kamion u pokretu. Trčim prema njemu mašući rukama i počinjem letjeti, a zatim za dlaku izbjegnem sudar. Ljudi okolo stoje, navijaju i mašu mi. I ja njima mašem i nastavljam letjeti. Često sam sanjao taj san.

 

*

 

Želio sam biti poseban prvak u boksu, šampion za sve ljude u svijetu. Nebitno koliko visoko se popeo na ljestvici uspjeha, nikada na ljude nisam mislio gledati s pozicije nekoga ko je bolji od drugih. Nisam htio zaboraviti onog dječaka kakav sam nekada bio.

 

Imao sam zlatnu viziju, no prije nego što bi se ona ostvarila, morao sam pobijediti na Olimpijadi.

 

*

 

Stigavši u olimpijsko selo, počeo sam hodati okolo i upoznavati ljude. Sa svima sam se rukovao. Čak sam i zapamtio većinu imena. Moj mi je prijatelj rekao da bih sigurno pobijedio ako bih se kandidirao za načelnika olimpijskog sela. Svi smo se dobro provodili. Nedugo zatim, osvojio sam medalju.

 

*

 

Kada su mi stavili zlatnu olimpijsku medalju oko vrata, s jedne strane stajao je Poljak koji je osvojio srebrenu, a s druge dvojica boksera koji su dijelili bronzanu. Vihorila se američka zastava. Odjekivali su zvuci nacionalne himne. Osjećao sam se kao da sam pobijedio takozvane neprijatelje Amerike. Stajao sam ponosan na svoju državu, kao da sam pobijedio cijeli svijet za Sjedinjene Američke Države.

 

*

 

Prolazeći s roditeljima i bratom ulicama Louisvillea, svjedočio sam dočeku heroja. Skupine crnaca i bijelaca stajale su na trotoarima. Policija nas je pratila cijelim putem. Bili su tu i moji prijatelji iz razreda. Gradonačelnik mi je rekao da je zlatna medalja važna za cijeli grad. Sve je bilo tako dobro. Tih se dana nisam odvajao od medalje. Nosio sam je gdje god bih pošao. Jeo sam s njom, kupao se i spavao. Nisam je skidao čak ni kad bi oštri materijal u snu ostavljao rezove na mojim leđima. Ništa me od nje nije moglo razdvojiti, pa čak ni kada se pozlata počela ljuštiti. No, pitao sam se zašto najbogatija zemlja na svijetu nije svome šampionu dala medalju koja je od pravog zlata.

 

*

 

U prvim danim nakon povratka s Olimpijskih igara činilo se da će medalja ispuniti ono što sam očekivao. Ubrzo je uslijedio hladan tuš.

 

Bio sam siguran da će mi dopustiti da ulazim u restorane u centru grada. U to vrijeme, skoro svi restorani, hoteli i kina u Louisvilleu, ali i na cijelom Jugu, bili su ili zatvoreni za crnce ili su za njih imali različite odjele. Mislio sam da će moja medalja to promijeniti.

 

Jednog sam se dana na biciklu provozao sa svojim prijateljem Ronijem centrom Louisvillea. Počela je kiša. Ostavili smo bicikla i ušli u mali restoran. Sjeli smo i naručili dva čizburgera i dva šejka od vanilije.

 

Bio sam stvarno ponosan, sjedeći tu sa zlatnom medaljom oko vrata (nosio sam je svuda tih dana). Konobarica nas je samo pogledala i rekla: "Ne služimo crnce."

 

Ljubazno sam joj odgovorio: "Pa, ni mi ne jedemo crnce."

 

Rekao sam joj da sam ja Cassius Clay, olimpijski šampion. Roni je pokazao na moju zlatnu medalju.

 

Konobarica me ponovo pogledala i otišla porazgovarati s vlasnikom. Vidjeli smo ih da se došaptavaju i prema nama pogledaju. Bili smo sigurni da će nam sada, kada znaju ko sam, dopustiti da jedemo. No, kada se konobarica vratila, rekla je da joj je žao, ali da moramo napustiti restoran.

 

Dok smo išli prema vratima, srce mi je ludo tuklo. Želio sam da moja medalja nešto znači – gradonačelnik je rekao da je izuzetno važna za Louisville. Trebala je značiti slobodu i jednakost. Želio sam im reći da se trebaju sramiti. Htio sam im reći da bi ovo trebala biti zemlja slobodnih ljudi. Izašao sam iz restorana i nisam rekao ništa, ali sam u mislima imao rečenicu: "Želim samo da Amerika bude Amerika."

 

*

 

Poslije sam shvatio da je to što me nisu uslužili tog dana u restoranu dio plana koji je Bog imao za mene. Prije nego što sam iz restorana izbačen, razmišljao sam o tome šta mi medalja može značiti. Ali što sam više razmišljao, bilo mi je jasnije da ona ništa neće značiti ako ne budi označavala jednakost za sve.

 

Ono što mi je ostalo najupečatljivije iz 1960. godine jeste trenutak kada sam s vrata skinuo svoju zlatnu medalju. Od tog trena nikada više nisam pridavao veliku važnost materijalnim stvarima. Ono što je stvarno bitno jeste to kako sami sebe doživljavamo. Da sam se držao te medalje, izgubio bih svoj ponos.

 

Svih ovih godina govorio sam ljudima da sam je izgubio. Niko je nikad nije pronašao. To je zato što sam je "namjerno izgubio". Svijet treba znati istinu – ta je medalja negdje u mulju rijeke Ohio.

 

Jedna od pjesama Muhameda Alija

 

Probudio sam se ovog jutra osjećajući se dobro i crno.

Ustao sam iz mog crnog kreveta,

odjenuo svoju crnu odjeću,

pustio svoje najbolje crnačke ploče

i popio malo crne kafe.

Zatim sam obuo svoje crne cipele i

izašao kroz crna vrata...

I, Bože, vani je padao bijeli snijeg!

Predsjednički govor Muhameda Alija

 

Zamišljao sam sebe za radnim stolom u Ovalnom uredu Bijele kuće. Znao sam da predsjednik mora biti bijel, tako da sam sebe zamišljao kao bijelca koji je spreman biti pravedan prema crncima u Americi. Upravo je bilo vrijeme da dam izjavu za novinare. Evo šta sam im rekao:

 

Dame i gospodo,

 

Samo pravi čovjek može priznati da nije u pravu ili da je kriv.

 

Mi, bijeli Amerikanci, krivi smo za mnoge zločine u historiji. Najgori zločin koji su naši preci počinili jeste dovođenje robova iz Afrike.

 

Vratit ću se na to za nekoliko trenutaka, ali da prvo najavim kako ću već sutra prekinuti rat u Vijetnamu.

 

Prekinite sukobe jer mi odlazimo. Smatram da bi s naše strane bilo mudro konačno otići iz Vijetnama!

 

Južni Vijetname, trebate uraditi sve što možete sami jer smo mi završili.

 

A kada se momci iz Vijetnama vrate, namjeravam reći svima koji su plaćeni da ne uzgajaju hranu da će u zatvor ako ih više ikada uhvatim da uništavaju hranu. Mi tu hranu trebamo.

 

Zaposlit ću mnogo ljudi onim milijardama koje smo trošili na rat. Plaće će im biti najmanje tristo dolara sedmično, kako bih pomogao tim dobrim ljudima.

 

Namjeravam narediti General Motorsu sljedeće: "Slušajte, napravit ćete 50.000 dizelskih kamiona. Napunit ću ih konzerviranom hranom i svim drugim robama koje ljudi bacaju. Zatim ćemo to sve isporučiti crncima u Mississippiju i nećemo im ništa naplatiti.

 

Nastojat ću da dobro iskoristim novac koji smo namjeravali potrošiti na helikoptere za Vijetnam i preusmjerim ga za Alabamu, Georgiju i Mississippi kako bi platili izgradnju kuća, lijepih drvenih kuća s najmanje tri spavaće sobe. Svako ko treba kuću, imat će je.

 

A sada, dragi Amerikanci, svi vi znate da crnci i bijelci imaju problema da rade zajedno. Isprobane su sve metode, od integracije do mirnih prosvjeda. Čak su pokušali i mirnim plivanjem, ali ništa nije pomoglo.

 

Crnci današnjice su obrazovani. Oni su doktori, pravnici, mehaničari; ne postoji posao koji i ne mogu raditi.

 

Dragi crnci, samo vam se odužujemo. Ništa vam ne dajemo jer smo mi krivi.

 

To vam dugujemo. Uskoro ćemo imati društvo crnaca i bijelaca koji žive u harmoniji. Neće biti gladi niti nezaposlenosti. Svi će biti sretni.

 

Dragi moji Amerikanci, s ovim poslom počinjem već sutra...

 

I znate šta se dogodilo sljedeći dan? Upucan sam. Predsjednik je mrtav.

 

http://stav.ba

 

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com