Menu

Topčić: Rijetko je koja knjiga zloupotrijebljena kao Andrićeva 'Na Drini ćuprija' Istaknuto

Na-Drini-cuprija-Ivo-Andric-grupa-izdavaca- slika O 66454479Objavljivanje romana 'Uvertira' bio je povod za razgovor s bosanskohercegovačkim književnikom i scenaristom Zlatkom Topčićem.

 


Piše:Jasmin Agić

Kao autor s dugom i respektabilnom spisateljskom karijerom, Zlatko Topčić se dokazao kao dobar romansijer, dramski pisac i scenarist. Mnogi njegovi romani doživjeli su brojna izdanja i prevode na strane jezike, a drame su izvođene na pozorišnim scenama diljem Bosne i Hercegovine.

 

I u posljednjem objavljenom romanu Uvertira Topčić se bavi temama o kojima uporno piše već duže od dva desetljeća. Ovaj put je priča o ratnim zločinima počinjenim u Bosni tokom 90-tih pomiješana je s narativom o odrastanju i umjetničkom sazrijevanju jednog od najvećih kompozitora u historiji Wolfganga Amadeusa Mozzarta. Izdavač romana je sarajevska izdavačka kuća Buybook.

 

Roman Uvertira prati priču o neobičnom dvojcu muzičara iz mjesta Strgačina kod Tuzle paralelno s narativom o Wolfgangu Mozartu i njegovom ocu Leopoldu. Zanimljiva koincidencija je da su i mladi Mozart i Abdulah Veladar sin skončali u masovnoj grobnici. Na jednom mjestu ste stratišta istočne Bosne taksinomično pobrojali, što je, začuđujuće, rijetko u bosanskoj književnosti?

 

- Uvertiru sam napisao lako i sasvim slučajno - ako uopće vjerujemo u slučajnosti u našim malim životima - došavši nekako do podatka da je Mozart veličanstvenu uvertiru za Don Giovanija napisao, kao po Božijem diktatu, iz prve ruke i bez greške, u ranu zoru na sam dan premijere, za dva sata, pa su partiture prepisivane i davane dirigentu i orkestru doslovno u zadnji tren, bez proba... A onda mi se općepoznata činjenica da mu se ne zna za grob i da je završio u masovnoj grobnici, istina iz sasvim drugih razloga od ovih naših, sama povezala u jedinstvenu priču, koju sam morao napisati.

 

Taj motiv masovne grobnice koristite kao motiv za opisivanje sudbine cijele jedne zajednice – one Bošnjaka u istočnoj Bosni. Koliko je to sudbina kolektiva koja se u stvarnosti pokazala kao neizbježna?

 

- Ovo je roman o očinskoj ljubavi – drukčijoj od majčinske! – roman o Leopoldu Mocartu i njegovoj bosanskoj reinkarnaciji Abdulahu Veladaru, koji, nakon 200 godina, nastoji ispraviti neke historijske nepravde. Naime, Leopold je kao muzički stručnjak - čiji su udžbenici i danas aktuelni - izgleda u početku pomagao sinu Wolfiju u komponiranju, sve do koautorstva, nastojeći, iz profanih razloga, čudo od djeteta učiniti još većim. Možda! Te se spekulacije prenose do našeg vremena i odnose se samo na Wolfieve početke, jer je doista nevjerovatno da devetogodišnji (!) "šestogodišnjak" ne samo izvodi, nego i komponira i piše složene partiture, koje zahtijevaju, osim talenta, i znanje i obrazovanje... Kao da već nije bio dovoljno veliko čudo od djeteta i genij kojem je suvišan svaki dodatni ukras! Govorim o toj mentalitetskoj pretjeranosti, o odsustvu osjećaja za mjeru, istina na primjeru jednog genija, pa je sama manipulacija manje bolna, ali je princip uočljiviji. Dva stoljeća kasnije, u Bosni, Abdulah Veladar će sa svojim sinom Abdulahom proći sličan, ali kraći i manje slavan put istih stramputica i očinskih grešaka samo zato što se dešavao u manjoj sredini i uz manju mogućnost manipulacija.

 

S tim u vezi. ničeanski motiv ponavljanja historije koristite često u svojoj literaturi. Da li je genocid nad Bošnjacima historijska istina. koja se neprekidno ponavlja?

 

- Historija se doista odvija u elipsama, ili u koncentričnim krugovima, o čemu svjedoče arhitekture naših života. Moj scenarij za igrani film Remake iz 2003. godine govori o tome, i mnoge knjige drugih autora govore o tim mjenama, koje se, dakle, ciklično ponavljaju, kao što se u pravilnim razmacima Sunce okreće oko... Zemlje, a Zemlja... oko Mjeseca!? Ne vjerujem u historijske determiniranosti na način koji nas lišava prostora slobodne volje i našeg utjecaja na ono što nam je predodređeno i zapisano... Uvijek treba proniknuti u razloge zašto se nešto, dobro ili loše, ponavlja, ali mi to banalno objašnjavamo slučajnošću i, još češće, sudbinom.

 

Sva je ta istočna Bosna potpuno nestala iz stvaralačke imaginacije; ne pominje se nigdje u književnosti, nema o njoj gotovo nikakvog pomena na filmu, što je, pretpostavljam, 'prešutno' priznanje da je autohtona kultura Bošnjaka nestala sa tog geografskog prostora?

 

- Ovdje se zablude u sehari prenose s koljena na koljeno i otac neće sinu u amanet prenijeti sumnje koje su ga izjedale, nego će zabludu predati netaknutu, kao štafetu mladosti, inače bi morao pošteno priznati vlastite greške i krivice. To povezujem s Bosnom, ne s nekim njenim dijelom, jer suviše smo mali za neku širu mentalitetsku paletu. Generalno, u nepovrat bacamo prilike da svoj život učinimo poučnim. Sarajliju, i Bosanca uopće, opisuju osobine koje su istovremeno njegove najveće vrline i mane: prostodušnost, prilagodljivost, spremnost na praštanje i pogled na svijet očima nekog ko mu – nakon svega i uprkos svemu – beznadežno vjeruje. Slavu dugujemo uglavnom velikim nesrećama, koje su nam donijele svjetsku pozornost, iako možemo u Bosni naći mnogo dobrih i plemenitih stvari kojima bi se mogli pohvaliti, ali ćemo se ipak radije pozivati na svoju zlu kob nego na dar i ljepotu kojom generacije naših ljudi ukrašavaju svijet.

 

Doista, na svakom sarajevskom ćošku ima više historije nego što će to ikada biti u Kopenhagenu, Štokholmu, Ženevi ili u bilo kojoj drugoj svjetskoj metropoli. Gdje god da život baci Bosance, negdje blizu ili nakraj svijeta, svi će praznog srca uzdisati za ovom kotlinom među brdima kao za utočištem koje im, dok su živjeli u njemu, bijaše tegobno i tijesno, a kada se odmaknuše daleko, što dalje, postade im za toliko milije i šire. Bosna je ljepša iz daleka i više se voli što si joj dalji, a i ona je, tebi dalekom, spremnija da uzvrati ljubav. Bosna više voli svoje mrtve od svojih živih, kao da ishod više zavisi od njih. Voli da pozira u svojoj nesreći. Hoće da opravda svoj status plemenite žrtve, pa prosto nudi oproštaj i onima koji ga ne traže, niti priznaju grijeh i da su joj nešto nažao učinili. Naša bolećivost, ovaploćena i u sevdalinkama, po kojima nas jedino hvale, jeste slabost. Nipošto nije vrlina! Dociram... ali prvo moramo popraviti sebe da bismo popravili naše sudbine... ili i dalje čekati da drugi sami naprasno poprave odnos prema nama.

 

U vašoj priči o Veladarima ima još jedan motiv koji se krajnje rijetko pojavljuje u bosanskoj književnosti. Naime, lik Savo Marčeta je Srbijanac iz Mrčajevaca, koji je bio pripadnik zloglasnih paravojnih jedinica 'Beli orlovi', ratovao je u Bosni i Hercegovini i tamo činio zločine. To je tokom rata bio veoma čest slučaj u stvarnosti, a vidimo da ga književnost gotovo nikako ne 'pamti'?

 

- Pišem po diktatu svoje savjesti i mjeri svoga životnog i ratnog iskustva, književnog ukusa i dara. Ne trudim se da laskam publici, niti da podilazim trendovima u kategorijama političke korektnosti kako bi moje književno pismo doskočilo dalje. Ne relativiziram, ispisujem istinu i pričam priče na svoj način, bez želje da steknem naklonost žirija, klanova, prepoznatljivost kod publike i prihvatljivost u regiji... Iovako, preveden sam na 12 jezika i jedan sam od pet-šest najnagrađivanijih bosanskih pisaca, a da nikad nisam poduzeo ništa, doslovno ništa, kako bih se negdje plasirao ili nekom dopao... Kao pisac, osjećam samo obavezu da svjedočim istinu, koju sam preživio zahvaljujući raznim čudima koja su me spasila iz doslovno nevjerovatnih situacija, iako svako onaj ko je preživio rat ima razlog da ih prepozna u istoj mjeri u svom iskustvu. Otud pomišljam da sam jedan od onih koje je Božija milost sačuvala sa smislom i razlogom da govori i svjedoči istinu. Znam da to zvuči patetično, ali ja to vidim kao svoje poslanje na ovom svijetu.

 

Na jednom mjestu stiče se utisak da je ironija postala toliko snažna da je stekla moć opisivanja stvarnosti i više nego faktografija i historija. Mislim na tu sudbinu Abdulaha Veladara, koji živi kao povratnik od primanja koje je stekao zbog sinovljeve pogibije. Šta taj slučaj, koji nije rijedak u stvarnosti, govori o današnjem bosanskom društvu, ta strašna činjenica da postoje negdje očevi koji žive od šehidskih penzija svojih poginulih sinova?

 

- Ironija je fina, plemenita i spasonosna. Zahtjevna je i delikatna, hoće rado da sklizne u izrugivanje ili sarkazam, a to nije moj ukus. Volim ironiju jer je duhovita i zdrava, pomaže nam da se branimo od zluradosti svijeta i da ga gledamo iz boljeg ugla. Bez ironije naši životi bi bolno proticali između nastalgičnog i sjetnog prisjećanja na "bolje juče" i zagledanosti u nepouzdana obećanja "boljeg sutra": uvijek juče, ili sutra, nikada danas, nikada sada, a mi, iako sačinjeni samo od prošlosti, živimo samo danas, u ovom udisaju i izdisaju, u ovom trenu u vječnosti i na ovom djeliću svijeta. Da smo mogli birati, izabrali bismo bolje mjesto i sretnije okruženje, ali ko zna... možda bi se na isti način vajkali bilo gdje; ovako sve grijehe svaljujemo na Bosnu i u njoj nalazimo alibije za sve što činimo zlo i naopako.

 

Kada smo već kod te slike povratničkog života, na jednom mjestu Abdulah Veladar doslovno izgovara sljedeće riječi: 'Oružje?! Tja, ja sam svoje davno zakopao u zemunicu, od kuće ni dvadesetak koraka, tek da je pri ruci, zlu opet ne trebalo, jer neće me više iznenaditi!' Koliko je strah od ponavljanja historije, progana, ubistava... usađen u svijest povratnika na prostor istočne Bosne?

 

- Sasvim je moguće da imamo paranoju – a nije ni čudo, s obzirom na naše iskustvo! - kako nam susjedi i komšije hoće pocijepati zemlju, vrlo je vjerovatno da je paranoično to što nam se čini da se međusobno tradicionalno dobro slažu samo u odnosu prema Bosni, i ničem drugom, i dozvoljavam da tom kolektivnom dijagnozom možemo objasniti i njihova bjesomučna naoružavanja, saplitanja i ogovaranja i štošta što vidimo i što nam se događa. Ali, da parafraziram Winstona Churchilla, to što imamo paranoju da nam rade o glavi uopće ne znači da nam ne rade o glavi! Sapienti sat.

 

Posebno nabijena emocijama su 23. i 24 poglavlje knjige. U prvom, podnaslovljenom 'Ćuprija na Drini, apendiks', parafrazirate dio romana Ive Andrića Na Drini ćuprija. Da li je Andrićevo 'pamćenje' Višegrada historiografski netačno, literarno nepouzdano i ideološki iskrivljeno?

 

- Teško je historiji književnosti naći primjer takve zloupotrebe jednog genijalnog književnog djela kao što je slučaj s Na Drini ćuprijom. Pogrešnim, ideološkim čitanjem, autorova fikcija je politički instrumentalizirana i predstavljena kao historijska istina i doživljena kao praktično uputstvo za (zlo)upotrebu i krvavu osvetu, kao katalizator mržnje. To je moć sugestivnosti velike umjetnosti, kada postaje nevažno kako se nešto zaista zbilo, ako je to dočarano tako snažno i vjerodostojno kao je sve zaista bilo tako kako je nanijela piščeva čarobna imaginacija. Napisao sam, zbog cjeline historijske slike, svojevrsni skromni dodatak velikom Andrićevom romanu i jedno kratko poglavlje Uvertire, Ćuprija na Drini, apendiks, govori o čuvenom višegradskom mostu i zločinu koji se zaista na njemu 1992. godine ponovio nakon 50 godina... Taj dio Uvertire, koji otvara intertekstni razgovor s čuvenim romanom, izazvao je interes kod izdavača i čitalaca izvan moga iskustva. Objavili su ga neki sajtovi, a preuzeli časopisi Život i Diwan u Bosni, Behar u Hrvatskoj... Iako nakana može izgledati pretenciozno, reakcije nekih kolega do čijeg mišljenja držim ohrabruju da sam našao pravu mjeru i bio na nivou, opirući se banalnom politiziranju.

 

Taj beskrajno dugi niz imena, žrtava zločina, ispisan u 24. poglavlju romana, pretpostavljam da ima funkciju simboličkog pojačavanja sadržaja. Ali, koliko smo danas svjesni da se iza svih tih pobrojanih žrtava genocida kriju ljudi, njihovi prekinuti životi i njihove nesretne sudbine?

 

- Poglavlje Uvertire o kojem govorite začuđuje čitaoca, jer sadrži samo imena žrtava pokolja na ćupriji 1992. godine. Samo suh niz imena, običnih, poput Vašeg ili mog, samo dugačak niz, jedno po jedno ime, spisak koji izgleda kao da je beskonačan, a iza svakog je jedna sudbina, jedan život, sličan drugima, ali u nečem bitnom drukčiji i svoj, upojedinačen. Kada sam bio direktor Kamernog teatra 55, nekoliko godina smo obilježavali 11. juli samo javnim brojanjem žrtava genocida u Srebrenici, svih 8.372... Začudili smo se kada smo ustanovili da nam je trebalo čak pet i po sati da bismo i na taj, gotovo bizaran, način fizički pokazali o kolikom se zločinu radi i koliko je to bio obiman i pomno razrađen zločinački poduhvat...

 

Kao piscu romana, moram Vam postaviti i jedno pitanje koje nadilazi kritičarsku interpretaciju i koje proizilazi ponajviše iz moje čitalačke znatiželje. Ono što mi samo Vi možete rastumačiti jeste nedoumica koju imam oko prirode dvostrukog narativa. Dakle, da li je Abdulahovo poistovjećivanje s Leopoldom Mozartom izraz njegovog ludila razvijenog iz boli prema ubijenom i izgubljenom sinu, ili je po srijedi nešto drugo?

 

- Naravno, neću Vam odgovoriti na to pitanje, jer to je dio moje igre s čitaocem. On ima dovoljno elemenata da Uvertiru čita kao triler i neće pogriješiti ako ide kroz roman tim putem, vodit će ga tačno diskretni znakovi prema svim zapletima i raspletima klasičnog krimića. Na isti način će biti u pravu onaj čitalac koji Uvertiru čita kao pikarski roman u kojem otac i sin Veladar, bosanske reinkarnacije Leopolda i Wolfganga Amadeusa Mocarta, lutaju po Bosni i Srbiji, izvodeći čudesne performanse i predstavljajući "čudo od djeteta". Imat će jednako snažna uporišta u tekstu i oni koji Veladara oca vide kao tersonju i sumnjala, koji ispravlja stare nepravde i preispituje kanone, što je zdravo. Dajem za pravo i onima koji ga vide kao mediokriteta, šarlatana i sjecikesu, koji paratizira na sinovljevom talentu, a kasnije i na njegovoj šehidskoj smrti.

 

A možda je ipak u pitanju otac koji je, skrhan bolom, poludio nakon što su mu u ratu ubili sina... Ili je sve posljedica droge koju – možda!? - dila u Salzburgu, pod maskom potrage za bivšim životom u tijelu Leopolda Mozarta? Ima osnova za sumnju i da je džanki, a ne samo diler... Sva su ta čitanja legitimna i sva imaju uporišta u jednom nivou teksta, pa neka čitalac bira i oblikuje priču prema sebi i svom ukusu. Svojim izborom, kao svojevrsni koautor romana, govori najprije o sebi, pa je Uvertira i neka vrsta psihološkog testa. Izgleda apsurdno, ali doista Uvertiru žanrovski određuje više čitalac nego pisac. Htio sam napisati višeslojan, "živ" roman, u kojem svaki čitalac može naći, kao puzzle, svoja semantička polja i od njih sklapati svoju priču. I niko neće biti na krivom putu ni u zabludi, jer sve su bosanske legende istinite - ili su se dogodile, ili će se dogoditi...

 

Izvor: Al Jazeera

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com