Menu

BiH: Učitelj koji pamti datume Istaknuto

ucitelj fuadFuad Fejzić jako dobro i precizno pamti datume smrti, ali i rođenja mnogih ljudi, kako onih s kojima se poznaje, tako i poznatih u BiH, pa i u svijetu.

 

 


Piše:Safet Pozder

Prije nekoliko dana bio sam na jednoj svadbi. Svadbe su lijepe, ljudi se okupe, provesele i bar na trenutak pobjegnu od svakodnevnice.

 

Međutim, voljom domaćina, za mojim stolom se našao par iz prosvjete, tako da je moj mlađi sin sjedio za stolom sa svojom učiteljicom. Znam da nije bio najsretniji zbog toga, ali se nije imalo kuda. Kroz razgovor smo se prisjetili nekih ranijih vremena i nekadašnjeg odnosa na relaciji učitelj – đak.

 

Jasno, mnogo toga se promijenilo. Tako mi spomenuše da se, možda prije 30-ak godina, desilo da na jednoj svečanosti, bit će da je u pitanju bio početak nove sezone ribolova, u istom društvu zadesila tadašnja učiteljica u Prozoru i jedan od njenih učenika. Učiteljica je bila toliko ozlojeđena zbog takvog spleta okolnosti da je na Nastavničkom vijeću, ili kako god se to tada zvalo, insistirala da se taj učenik izbaci iz škole i prebaci u neku drugu školu jer “otkud njemu pravo da bude tamo gdje je i učiteljica?”.

 

Danas su neka druga vremena i neki drugačiji principi. Ipak, svi mi, u svom selu, mahali ili čaršiji, imamo ponekog učitelja, ili barem nosimo određena sjećanja i uspomene na njih.


Staljin i Chavez

 

U svom komšiluku imam učitelja u penziji. Fuad Fejzić. Vrlo zanimljiv i živopisan čovjek, pun svakojakih iskustava ali i neobičnih informacija. Nedavno prolazim pored društva sa kojim je sjedio i, onako u prolazu, uhvatim kako govori:

 

“Na današnji datum, prije tačno 66 godina, umro je Staljin, a prije tačno šest godina, na isti datum, umro je i Hugo Chavez”. Ne znam koliko su ga pažljivo slušali, ali me to podsjeti da sebi dam obavezu da prvom prilikom sjednem sa učiteljem Fuadom i zabilježim štošta interesantno.

 

Srećom, prilika će vrlo brzo doći.

 

Fuad Fejzić je rođen 24. decembra 1941. godine, ali je službeno u matične knjige zaveden 1. januara sljedeće godine “tako da je to otprilike to”. Veli da mu je dedo Idriz bio čuveni efendija koji je medrese završio u Sarajevu i uglavnom službovao u Prozoru. Otac je bio vrsni krojač, u dobroj mjeri “zaražen partijom i Titom” tako da Fuad nikada nije pohađao mejtef. Čitav radni vijek proveo je kao učitelj.

 

“Službovao sam punih 30 godina u Prozoru, a onda, u vrijeme rata, u Kutama (selu nedaleko od Prozora, Bristovima kod Bugojna i Kovačevom Polju, opet kod Prozora. Iskreno, tamo sam otišao zbog ribarstva u kojem sam bio izuzetno vješt. Od mog ulova su se znale praviti večere za fudbalere nekadašnjeg Makljena. Jednostavno sam imao taj osjećaj. Mogao sam zabaciti jako dugo, ali fora nije u snazi nego u tehnici. Uglavnom, penzionisao sam se nakon Kovačevog Polja, sa više od 43 godine radnog staža i evo sam skoro 15 godina u penziji!”, priča Fuad.

 

Ističe kako je to lijep poziv, posebno ako se shvati ozbiljno, a on je zauzeo upravo takav stav još od samog početka. Nikada nije zakasnio na posao. Naprotiv, uvijek bi dolazio znatno ranije. Dnevnike i sve ostalo u nastavi je vodio tako precizno i pedantno da se o tome pričalo nadaleko, a zabilješke sa njegovim rukopisom nošene su čak i u Travnik, pa i Sarajevo. Da se ne bi stekao dojam da je sve tako perfektno, bilo je i onoga čime se Fuad baš i ne diči.


'Osiromašila nas 2007. godina'

 

“Alkohol, duhan i još ponešto mi nikako nije trebalo, ali je bilo tako. Duhan me je uništio. I danas, a ne duhanim već odavno, na bronhijama imam nekakvih naslaga od kojih se lahko zamorim. U šali kažem prijateljima - da nisam pušio, ja nikada ne bih umro!.”

 

Upravo taj fenomen smrti kod Fuada zauzima posebno mjesto. On jako dobro i precizno pamti datume smrti, ali i rođenja mnogih ljudi, kako onih s kojima se poznaje, tako i poznatih ljudi u BiH, pa i u svijetu. Zapravo, u pitanju je više hiljada preciznih datuma koji iz njega izlaze, onako, na prvu, bez pretjeranog razmišljanja.

 

“Godina 2007. nas je kulturno osiromašila. Tako je 25. juna te godine umro Meho Puzić, a 2. septembra iste godine otišao je i Safet Isović. Recimo, Muhamed Mujkanović je umro 9. januara 2015., a tog dana, kada ovi u manjem entitetu slave dan republike, rođen je i tvoj babo Dervo, i to 1947. godine” reče Fuad, obrativši se kratko i čovjeku koji je sa zanimanjem pratio naš razgovor.

 

Čovjek je sa smiješkom potvrdio.

 

Nije to neki dar, pojašnjava Fuad. To mu jednostavno “dođe” – čuje i zapamti.

 

“Doduše, u Takvim upisujem kad ko umre, i kako upišem, tako i zapamtim”.

 

I dok učitelj Fuad neumorno nabraja kako je “taj i taj rođen tad i tad, a umro tad i tad, dok je taj i taj rođen tad i tad, a umro tad i tad, uz veliko nevrijeme tokom dženaze”, ja ga posmatram.

 

Ne bilježim – to je teško i olovkom uhvatiti. I sada je elegantan. Generacijama svojih učenika ostao je u pamćenju kao učo, uredno odjeven u odijelo s kravatom, uz besprijekorno uglancane cipele i šal oko vrata. Odijelo i kravata danas izostaju, ali je elegancija i pedantnost u odijevanju, pa i u samom načinu hoda još uvijek tu.


Mozak od milion gigabajta

 

Za to vrijeme mi prepričava kako je susreo Beću iz Lapsunja i rekao mu datum smrti njegovog oca. Ovaj ga je iznenađeno upitao kako zna (“kako znaš?” – najomraženije pitanje koje mu se može postaviti, jer on jednostavno zna). Meni je otkrio da je osmrtnica Bećinog oca bila prva koja je stavljena na novu oglasnu tablu ispred gradske džamije. To nije rekao Beći.

 

Zanimljivo, ali i učiteljev sin Damir ima sličan dar. On besprijekorno pamti registarske oznake vozila, čak i one prijeratne. No, za tu priču nismo imali vremena. Krećem i pozdravljam se sa učiteljem, a on me zaskoči, naravno, vrlo domišljato.

 

„Usput, sretan vam rođendan!“, reče.

 

Baš kad sam htio replicirati, on me preduhitri:

 

„Znam, znam. Nije danas, sutra je, ali, eto, može se čestitati i unaprijed!“

 

Zahvalih se i iziđoh oduševljen razgovorom. Prisjetih se jedne djevojčice koja je u pamćenju sura uveliko odmakla od ostalih. Kada je jedne prilike učila naučene sure, druga djeca su je u čudu posmatrala i na kraju „bacila“ simpatičnu konstataciju kako njen mozak ima mali milion gigabajta.

 

Tako je, valjda, i sa mojim komšijom, učiteljem Fuadom.

 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Izvor: Al Jazeera

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com