Menu

Ne može Florida bez Kubanaca i – Tita Istaknuto

kuba 3Valjda samo znatiželja može čovjeka 'izbaciti' iz zgrade aerodroma Miami International da proluta okolo, gdje turista nikad nije nogom kročio.

 

 


Piše:Dalibor Bilić

Samo na tri mjesta na svijetu čovjek ne može dobiti (ali može bezuspješno naručiti) bezalkoholno piće na bazi sode, vode, šećera i koke - sve pomnoženo s milijardama dolara uloženih u propaganda. Što je rezultiralo da kompanija iz Atlante postane sinonim za sve druge i ostale koji su se poslije pojavili pod raznim imenima, a koje su, isto kao i kapitalizam, osvojili svijet u "ledenom izdanju". Dakle, "Coca-Colu" ne možete popiti na Kubi, u Sjevernoj Koreji i u restoranu "Havana", duboko u predgrađu Miamija.

 

Valjda samo znatiželja može čovjeka "izbaciti" iz zgrade aerodroma Miami International da proluta okolo, gdje turista nikad nije nogom kročio, a gdje dolaze samo oni s nekim "važnim" poslom. Liči to na neku vrstu industrijske zone, uobičajenu za okoline velikih aerodroma, s tom razlikom što to ovdje, u Miamiju, izgleda kao skladište starih stvari, najviše automobila (ustvari, groblja automobile), sablasnih zgrada, hangara i baraka.

 

U sredini tog odpada – restoran, piše "Havana" iznad ulaza. Ne liči baš na "Majestic", ali kad si već ovdje, vrijedi upotpuniti doživljaj. Napolju tarasa s desetak stolova. Unutra šank i, valjda, kuhinja negdje u dvorištu. Svi stolovi popunjeni, ali nalazim jedan u ćošku i na suncu. Letimičan pogled na goste i vidim da su svi muškarci, koji ne izgledaju baš pretjerano ljubazno. Na stolovima lavori puni leda i piva. Ponegdje flaša ruma. Nije baš idilična atmosfera, ali je muzika sa razglasa dobra, kubanska.


Zakoni i Ustav? Po potrebi...

 

Pojavljuje se konobarica, mlada Kubanka, pozdravlja na španskom. Od tog jezika jedino znam riječi "Sinco di Mayo" i "hola". Kažem konobarici da želim "Colu". Gleda me zbunjeno i kaže: "Corona?" "No Corona... Cola", ponavljam. "No", kaže ona. "OK", dodajem ja i pristajem na meksičko pivo. Dok čekam svoje piće, vidim da svaki stol ima "svoju" konobaricu. Izgledaju isto kao i ova "moja", samo u drugoj boji majice. Deset stolova - deset konobarica.

 

Sa Kube dođu da postanu glumice i, uz puno sreće, najčešće završe kao konobarice u kafićima i restoranima tipa ovoga u predgrađima Majamija. Kada “postanu” Amerikanke, rade i druge poslove, uglavnom na određeno vrijeme. Važe li ovdje Ustav, konstututivnost i ostali američki zakoni? Po potrebi…

 

Desetak kilometara od ovog restorana, koji vjerovatno izgleda kao mnogi prije revolucije na Kubi, nalazi se South Beach, najpoznatija plaža na svijetu, a da se pređe ta razdaljina često treba i do dva sata vožnje. Miami je grad s oko tri miliona stalnih stanovnika, od kojih su 80 posto oni koji su došli ili vuku porijeklo iz Južne/Latinske Amerike. Na ulicama ovog grada u svakom trenutku dana i(li) noći saobraća oko šest miliona automobila, jer je broj onih koji povremeno borave u gradu veći od broja “domorodaca”.


Krše se 'teško zarađeni milioni'

 

Iznad Južne plaže su restorani, klubovi, prodavnice... Miami nije ni New York, ni Los Angeles, ali ako neko ima nešto za “pokazati”, to ne radi nigdje drugo nego ovdje. Troše se milioni “teško zarađenih para” preko noći u klubovima, ispred kojih je se nalazi po nekoliko “k’o ormar” golemih tjelohranitelja i čuvara. Zanimljivo je da u ovim klubovima nema mnogo poznatih “faca”, ili ih ima toliko da se ne prepoznaju, ali najveće zabave ne prave oni poznati i (pre)bogati), nego oni za koje nikad nisi čuo, ili ako jesi, znaš za njihove bogate roditelje i rođake.

 

Uz malo sreće, ako svratiš u neki od tih klubova, može ti se desiti da sin nekog ruskog, brazilskog ili ko zna već čijeg tajkuna tu večer sa bine baca među publiku novčanice od 100 dolara, a one koji ih sa poda kupe zaljeva šampanjcem, čija se boca penje i do 5.000 dolara.

 

Mnogi misle da je Miami glavni grad Floride, ali - nije. Glavni grad “sunčane države” je Telahasi, gradić s oko 180.000 stanovnika, smješten na sjeveru, blizu granice s Georgijom i Alabamom. Što baš Telahasi – duga je priča i dugujem je nekom drugom prilikom, ali ovaj grad je samo politički centar Floride. Koja ima oko 23 miliona stanovnika i treća je po brojnosti među ostalim saveznim državama; treća je i po površini, ali je zato prva po broju onih koji svake godine dolaze ovdje živjeti. Prema zvaničnim podacima, Florida je svake godine brojnija 10 posto stanovnika od prethodne. Do koliko će “dogurati” teško je pretpostaviti.


San zvani jedan metar obale

 

Od Miamija dole, prema jugu, nalazi se “ključ” Floride, Key West, s Ernestom Hemengwayem, “vječnim starcem i morem”, a preko puta se nalazi Kuba, na koju se sve do neki dan išlo “slobodno”. Onda je američki predsjednik Donald Trump tu “slobodu” ukinuo, jer “Amerikanci ne trebaju trošiti pare u zemlji koja podrzava Venecuelu, odnosno komunizam”.

 

To što američki turisti ne mogu tako lako otići na Kubu nije razlog da Kubanci ne mogu u Ameriku. Ovdje važi jedan stari i malo čudan zakon, koji kaže da je Amerika dužna prihvatiti izbjeglicu ako se samo jedan metar dokopa obale. Oni koji se nađu u plićaku okeana kada ih uhvati granična služba nisu te sreće – odmah će biti deportirani. Do sada je uvijek veći broj onih prvih, a i metar je moguće “razvući”, po potrebi, kao i zakone, pa i Ustav.

 

A dobih li ja svoje piće? Jesam – šest piva u ledu i osmijeh konobarice. Ovi što sjede oko mene mnogo galame dok pričaju, pa su najmanje 50 puta pomenuli Tita. Tito je jako često kubansko ime i svaki put kad bih ga čuo “trzuno” sam se. Jer, kad Bosancu u Miamiju pomeneš Tita, sve postaje moguće. “Senorita, šta Tito pije…”

 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com