Džafer Deronjić: 22. maj, 1992. godina, dan kada sam trebao biti strijeljan u logoru “Luka” Brčko ^Istaknuto

Zahvaljujući nepoznatom vojniku koji je naišao u tom trenutku sa “fantomkom” na glavi danas je među živima, ali sa velikim posljedicama.

“Svi majevi do 1992. godine za mene su bili u znaku veselja, međutim 1992. godina je nešto što će nas sve logoraše uvijek podsjećati na vremena kada smo bili zatočeni. Ja sam bio jedan od zatočenika i među prvima sam došao u logor “Luka”. Vidio sam i dva ubistva koja su se desila. Sjećam se 18. maja doveden je Šefik Hasanović, a 19. maja Amir Didić koji je bio toliko u modricama da sam ga teško prepoznao. Spletom okolnosti dobio sam poznanika koji je bio stražar i koji me je često odvodio da donesem hranu cveklu ili keks kako bih nahranio Amira i Šefika. Međutim, 22. maja u popodnevnim satima kada sam nosio tu hranu stajalo je jedno vozilo na kojem je pisalo “šešeljevi četnici” i pozvali su me da dođem do kapije. Dali su mi jednu cigaru, a zatim su postavili puškomitraljez da me strijeljaju. Razlog je bio, kako su oni tada kazali, da sam balija, jer pomažem balijama. Dok sam pušio tu cigaru naišao je jedan čovjek sa kapom na glavi, lice se nije moglo vidjeti, samo oči i usta i pitao ih je zašto su me izveli da me ubiju!? Kazali su mu “da pomažem balijama, a i fali nam još jedan”. Pogledao me je i rekao njega ne smijete ubiti”, prisjeća se Džafer.

Kaže da je nakon toga vidio da su pustili dvojicu logoraša sa mjesta gdje je on stajao, a zatim pucali za njima i ubili ih.

“Slučajno izlazeći iz WC-a vidio sam da su pustili dvojicu logoraša sa mjesta gdje sam ja stajao i pucali su za njima. Čuo sam da su kazali “pobjegoše balije” i ubili ih. Očekivao sam i ja rasplet tog događaja, ali dogodilo se ono što se dogodilo i ostao sam živ. Jedino što se mogu zahvaliti nepoznatom čovjeku koji me je spasio. Vjerovatno je on mene poznavao i hvala mu veliko na onome što je učinio”, kazao je Džafer.

Nakon provedena 23 dana u logoru “Luka” bio je zatvoren i u logoru “Batkovići”, mjestu nedaleko od Brčkog. Razmijenjen je 5. 10. 1992. godine i ponovo slobodu osjetio na tadašnjoj slobodnoj brčanskoj teritoriji. Međutim, taj osjećaj slobode je kratko trajao.

“Teški su to bili trenutci. Nakon razmjene doživio sam još niz nesreća. 1993. godine teško sam ranjen, takođe moj sin dva puta ranjen, a i brat mi je poginuo”, kazao je Džafer.

Sjećati se tih dana je teško i kaže da je nemoguće nekome objasniti osjećaje i doživljaje provedene u logorima.

“Teško je objasniti čovjeku koji nije bio u logoru i koji nije doživio sudbinu logoraša bez obzira koliko je dana bio. To su teška sjećanja. Sa kakvim posljedicama živim dovoljno govori da sam i jedan od klijenata Centra za mentalno zdravlje i mnogi drugi logoraši su sa istim posljedicama. Ali, život mora ići dalje”, kazao je Džafer.