Srednjovjekovni bosanski umjetnički stil izrade predmeta “Ad modum bosnensis” – jedna od posebnosti bosanskog srednjovjekovlja ^Istaknuto

Predmeti bosanskog tipa koji se spominju u dokumentima, su često samo pobrojani, ali ima i onih koji su opisani veoma detaljno. Jedna bosanska posuda od srebra detaljno je opisana 23. januara 1494. godine u dubrovačkom pismu u kojem između ostalog stoji: “…velika srebrena posuda sa jednim cvijetom, sa pedesetak riječi u sredini. Ja sam se borila sa ovim slovima, obzirom da je napisano na bosanskom…”. Porijeklo bosanskih predmeta se može utvrditi na osnovu žiga vlasnika koji se obično stavljao na nakit i srebreno posuđe. Tako je jedna srebrena tacna sa žigom kralja Tvrtka II bila zalog Splitu 1429. godine, dok su dvije ostavljene u Dujmu, sinu protomajstora Ivana – klesara iz Splita. U dokumentu koji govori o srebrenini koju je deponovao vojvoda Vladislav Kosača u Zadar 1474. godine, našao se i veliki žig na kojemu je ispisana neka legenda bosančicom, što je opet znak bosanskog porijekla. Bosanska vlastela je često unajmljivala dubrovačke majstore, koji su dolazili na njihove dvorove. Tako se na dvoru Kosača, sredinom XV stoljeća našao flandrijski zlatar Vacher Rambot iz Bugesa sa sinom Rajmondom. Pretpostavlja se da je iskovao jedan zlatni pojas, te još neke dragocjenosti, po nahođenju Kosača koji su “zahtijevali određene specifičnosti” na izradama. Brojni bosanski majstori su odlazili na dodatno obučavanje u Dalmaciju, tako da ih srećemo u Splitu, Dubrovniku, Zadru i Šibeniku, ali u Veneciji, te drugim italijanskim gradovima. U takvim dokumentima se najprije pojavljuju pojasevi sa oznakom da su rađeni u bosanskom stilu, zatim nakit (prstenje, naušnice, vijenci na glavi), posuđe, oružje, a potom i odjeća.

Pojasevi imaju najdominantnije mjesto u bosanskom stilu. Ističu se muški i ženski, a zatim i oni izrađeni od srebra i zlata, te pozlaćeni. Bosanski su karakteristični po izrazitoj težini i načinu obrade, a najčešće ih nalazimo kao predmet nasljeđivanja i u depozitima izvan zemlje. U depozitu kojeg su zajednički ostavili Sandalj Hranić, njegova žena Katarina i njena majka Anka, 1406. godine nalazio se srebreni pojas sa verigom, težak oko 7,5 kilograma, te dva niska i dva unosita pozlaćena pojasa. Dva su napravljena na velutu, jedan na crvenoj koži i zadnji na crvenoj svilenoj tkanini. Druga Sandaljeva žena, Jelena deponuje u Dubrovniku 1441. godine srebreni pozlaćeni pojas na plavoj tkanici i jedan pojas na crvenom hazdeju (skupocjena tkanina) izvezen srebrom. U testamentu kneza Pribislava Vukotića iz 1475. godine, pored više srebrenih pojaseva, od njega i njegove žene Doroteje, nalazi se i knežev veliki srebreni, pozlaćeni pojas izrađen na bosanski način. Da nisu samo Bošnjani nosili bosanske pojaseve svjedoče i brojni navodi o bosanskim pojasevima u posjedu dubrovačke gospode, koji su završavali kod dubrovačkih trgovaca kao garancija za pozajmljeni novac, a potom su ih kupovali vlastelini. Tako je na jednoj licitaciji, pošto dug od 50 dukata nije vraćen, prodan pojas izrađen bosanskim stilom, braći Staretići od strane dubrovačkog zlatara Andrije Sorkočevića. Cijena bosanskih pojaseva se određivala po količini srebra, ali i po načinu izrade. Jedan prodan u Splitu je procijenjen na 30 dukata, drugi na Korčuli 1455. godine za 54 dukata, dok je do sada najviše procijenjeni onaj prodan u Splitu 1438. godine za čak 230 dukata, a pripadao je bosanskom knezu Restoju. Bosanski pojasevi se nalaze i nakon propasti srednjovjekovne Bosne, pa je u Splitu 1482. godine založen bosanski pojas težina oko 3,5 kilograma, ali na svega 20 dukata. Također, pojas splitskog trgovca Radića Radosalića je 1488. godine procijenjen na 45,5 dukata. Vjeruje se da se padom Bosne, i pljačkom srednjovjekovne Bosne, kao i bijegom bosanske vlastele, u Dalmaciji našao veliki broj bosanskih pojaseva tako da im je i cijena opala.

Podataka o nakitu ima znatno manje u odnosu na pojaseve. Kada se govori o prstenju, o bosanskom stilu se može govoriti samo kada su u slučaju onih koji su izrađeni od bakra, sa urezanim mačem, strijelom, i sličnim znacima. Dekorativni elementi su uglavnom kopirani sa stećaka. U testamentu Jelene spominje se više prstenova među kojima i jedan zlatni sa dva plava kamena i jednim safirom, te prsten sa zmajevim okom, dok se u testamentu hercega Stjepana spominje prsten sa dragim kamenjem. Do sada su pronađena i tri zlatna prstena u Vručici kod Teslića, te jedan zlatni prsten sa kamenom u kraljevskom grobu u Arnautovićima. Prstenje se nalazi i na zalozima dubrovačkih trgovaca. Tako se npr. navodi žena hrvatskog plemića Petra Mihalića, koja je u Splitu kod Radića iz Bosne založila i prsten bosanske izrade. Stanica, žena splitskog trgovca Radića Radosalića, prilikom otkupa jednog zaloga 1482. godine spominje 7 srebrenih prstenova sa dijamantima, bosanske izrade. Uz prstenove brojne su i naušnice bosanske izrade – jednostavne karike, preko onih sa jednom do tri karike, do naušnica zrakastog tipa. Nastale su pod utjecajem dalmatinske kulture. Sandaljeva supruga Jelena 1436. godine i 1441. godine u poklonu je ostavila četiri velike i dvije male naušnice sa crvenim kamenom, jednu sa 12 zrna bisera, jednu zlatnu sa 4 crvena i 4 plava kamena i tri načinjene isključivo od bisera.

Najvažniju formu srednjovjekovne bosanske umjetnosti predstavlja srebreno posuđe. Ne samo da ga nalazimo na dvoru bosanske vlastele nego i susjedne. Nikola Kotoranin, kancelar despota Đurađa, u svom testamentu iz Smedereva 1445. godine, razlikuje “kup izrađen na bosanski način”, od “čaše izrađene na ugarski način” i bokala izrađenog na turski način. Glavna bosanska umjetnička forma su bile kucane srebrene i posrebrene zdjele, napravljene od metala iz bosanskih rudnika, dok su dekoracije na stećcima njihova reducirana forma. Već smo na početku naveli tacnu kralja Tvrtka II. Posuđe je često bilo i predmet poklanjanja prilikom diplomatskih misija. Bosansko poslanstvo je 1451. godine donijelo kao poklon u kraljevo ime, duždu Venecije, četiri srebrene kupe. Također, i srebreno posuđe nalazimo kao zalog dubrovačkih trgovaca. Bosanska kraljica Jelena Gruba založila je 1399. godine 12 srebrenih zdjela, a kraljica Katarina 1469. godine jedan srebreni pehar “specijalne bosanske izrade”. Marija Kotromanić je njemačkom grofu Ulrihu X u miraz donijela između ostalog i dvije srebrene tacne, 11 srebrenih zdjela, 16 čaša, tri srebrena tanjira, te četiri kašike i noža. Posebno je “zaražen” bosanskim posuđem bio Sandalj Hranić koji ga je naručivao u više navrata, kako od domaćih tako i od stranih majstora. U testamentima porodice Kosača pronađeno je preko 300 predmeta. Iza posuda za vodu i vino, najbrojnije su zdjele, tacne, kašike, viljuške i noževi. U Splitu je tokom cijelog XV stoljeća vladalo mišljenje da svako ko drži do sebe u svom posjedu ima posuđe bosanskog tipa. Tako se navodi splitski trgovac Batista Augubio koji je kod sebe imao cijelu kolekciju bosanskog srebrenog posuđa sa 19 pozlaćenih zdjela, mnoštvom kašika, viljuški i noževa, pa čak i zdjele za bombone. Kraljica Katarina je u Splitu založila “specijalni bosanski pehar”, koji joj je vraćen 1469. godine u izbjeglištvu u Rimu. U svom testamentu od 1478. godine ona svojoj djeci ostavlja pored ostalog i dvije srebrene tacne i dva srebrena vrča sa poklopcima.

http://bosnae.info