Ako danas razbijete TV.... onda neće nikada biti rata u BiH ^Istaknuto

"Halo, glumac! Jel' istina da će na proljeće rat, uz behar? Eno, narod od straha "pozabijao" glave u zemlju ko nojevi".

Zapitah se da li živim u nekom drugom svijetu!? Da nisam možda prespavao udarne vijesti ili? Znam samo jedno da narod u BiH priča: "Rat nam na proljeće dolazi, i to opet uz behar, kad je najljepše!

Hasta la vista, baby

- "Đe ćeš ti komšija sa tolikim kolicima hrane? Haman prigustilo u kuhinji"?

- "Rat, moje dijete, rat". Pa, ti znaš bolje od mene!? Brašna, ulja, šećera, kafe nikad dosta. Znam ja kako je bilo, e ovaj put vala neće tako biti. Ako ne dobijem "ausvajz" za Kanadu barem ću koji mjesec u ratu "nutritivno" imati šta za želudac. Ali, neće više "komšo" taj film gledati. Ode "komšo" sa porodicom ko "metak" odavdje, a nek brani ovu državu onaj koji je uništio i uništava". Neće moje oči gledati Senada ko 1992. godine. Hasta la vista, baby".

Kilogram straha sa prelivom od jeze

Ujutru za doručak, kilogram straha nasuho. Za ručak friško nametnutog straha sa prelivom od jeze, a za večeru i pred spavanje lagani slatki strah da se sigurno zna da će se probuditi okupan znojem. Međuobroci se plasiraju, također kao "mali slatkiš straha" zbog održavanje balansa, linije i utjecaja na stanje straha. I tako svaki dan sjedimo pred TV ekranima i "buljimo" ko telad hladno vjerujući i svjesno i nesvjesno kreirajući priču koju nam pričaju preko "kutije". Sami sebi krivi što realizujemo ono što nam pričaju i nameću. Ko može on ode daleko od nas i daleko od straha. Uhvatit će ga vjerovatno nostalgija, mada ima i jakih, pa ih ni nostalgija nikada ne dotakne. Takvi se smatraju kao pun pogodak. A ko ne može da ode ostaje mu samo da bude (š)pijun, mali ili veliki. Ako bude mogao kupit će brašno, šećer, ulje, neka se nađe ...

"A, kome je do rata, iskreno? Pa, misliš li ti da je onom Srbinu do rata što se pati i jedva preživljava sa svojom porodicom! Misliš li ti da je do rata i onom Bošnjaku koji isto teško preživljava sa svojom porodicom i pati! Pa, misliš li ti da je do rata i onom Hrvatu koji živi istim životom kao napaćeni i Bošnjak i Srbin i svi ostali u ovoj državi! Kad nekome zapne oni sa vrha odmah iz rukava izvuku džokera zvanog RAT. " Kad "trehne" džoker od sto narod se odmah ko muha na govno uhvati na to i podgrijava ono što ciljaju.

"Nama je odavno potrebna revizija uma. Mada u ovakvom stanju mi više izgleda nismo nizašta. A, ti koji "zanosiš u krivinama" kad zatreba, bolje je da se "maniš" "ćorava posla" i pustite narod da živi. Mani se ti takvih stvari. To su ozbiljne priče i nije za "sprdnju" sa narodom.

Ubadanje u oči preko TV ekrana

Ima jedna porodica koja je stalno gledala dnevnik u svojoj kući od čerpića i kada krenu prve udarne vijesti iz bh politike neko od njih ustane i "turi" prst u oko nekome na ekranu.

Rekoh: "Jel' ih boli kad ih ubodeš tako preko ekrana".

Kaže: "Bolit će ih kad tad. Sad samo vježbam".

Rekoh: "Dobro je da se barem i vježba. Znači nešto se dešava".

Prekjučer prolazim pored njihove kuće i vidim televizor razbijen ispred kuće. Mahala odmah počela pričati da su poludili.

"Ama, nisu bolan poludili. Nego progledali. Za njih prestade rat kako razbiše TV. Ovaj jedan koji stanuje preko puta njih kaže u trenutku kada su bacali televizor rekli: "Od danas nema više rata". Poslije toga čitava ulica zamirila maslanjakom preliven domaćim kajmakom kupljen od porodice koja se bavi eko uzgojem. A, narod ko narod uvijek će samo pričati. Često ne zna ni on sam šta priča. Za sada rata neće biti, a može da ga nikad više i nebude ako postupite ispravno. Ustani bolan sa te stolice, ugasi računar i TV i idi uradi neško korisno za sebe, svoju porodicu i zajednicu".