Menu

Naše vrijeme i zašto (ne) ići iz domovine Istaknuto

bosna16 Copy 840x550To da čovjek mora napredovati i grčevito držati korak s vremenom, a ustvari ima osjećaj kao da se iscrpljuje stojeći u mjestu, stvara sve češće bolest koju su nazvali burn-out (sagorijevanje). Neko isključi svjetlo u nama. Ne vidimo kuda dalje. Ljudi koji su još zdravi govore da se više tereta ne može nositi. Oni koji su proučavali ovaj fenomen (burn-out) tvrde da se on ne javlja od pretjeranog rada već od osjećaja da se čovjek mora mnogo brže kretati, ali da sve to gubi smisao, zaboravlja se u konačnici namjera i cilj tog kretanja

Piše: Mustafa ŠIRBIĆ

 

Kada kongres ljekara, koji se u Njemačkoj održava svake dvije godine s ciljem da se razmijene najnovija iskustva i rezultati istraživanja iz medicine, otvori najjači autoritet s nizom titula i nebrojeno naučnih radova s podatkom da se trenutno u Njemačkoj od 10 novorođenčadi devet rađa s težim ili lakšim psihofizičkim poremećajem, a da bi za jednu bebu mogli reći da je relativno zdrava, ovom je informacijom ozbiljnom naučnom skupu, a i široj javnosti rekao da oni suštinski kao društvo ne napreduju, već upravo suprotno. Za psihičke probleme novorođenčadi, tvrdi profesor, glavni uzrok jeste to što roditelji djeteta ne vide ili suštinski ne razumijevaju smisao života. Genetski se prenosi “besmisao” i na svijet dolaze djeca koja se i odgajaju dalje u takvoj atmosferi, koja nisu psihički zdrava i veoma često zajednica nema velike koristi od njih.

 

Pitanja o smislu života, zatim smrti, tj. kratkom boravku zvanom život, potisnuta su na marginu. Bog i Njegove zakonitosti kao i vječni život nisu baš teme koje se dubinski promišljaju, tako da je čovjek sa stanjem duše tu gdje ga profesor i njegov tim opisuje. Za fizičke poremećaje ovaj naučnik kao glavni uzrok navodi pogrešnu ishranu. Masovna proizvodnja hrane gdje se povlađuje božanstvu zvanom “kapital” očito pokazuje svoju tamnu stranu. To božanstvo ubija vlastitu djecu. Ne postoji sezonsko voće, to dugo već na Zapadu ne postoji. Voće i povrće koje nije Sunca vidjelo 12 mjeseci u godini moguće je kupiti. Zaista, nit ima soka nit ikakve slasti u sebi.

 

O masovnoj proizvodnji mesa, o kojem sam pisao u prošlom broju, gdje životinje uopće ne vide dnevnu svjetlost, već odrastaju pod neonskim lampama i tehno-muzikom koja se ne isključuje 24 sata da životinja ne može zaspati, a hranjena su hemikalijama i sredstvima za brzi rast, tu vrstu mesa ljudi, roditelji kupuju i s takvim sjemenom porađaju nove generacije “zombija” koje nikakva medicina ne može podići na noge. Ovi podaci nisu scenarij niti fantazija nekog ko se bori protiv “truhlog zapada”, kojem se bezglavo hrli, već jednostavno naučno dokazana činjenica. Pa bujrum, Bosanci, na Zapad. U drugim zemljama (Italija, Francuska, Španija…) stanje nije bolje. Kapital ne pita za stanje tvoje duše u tijelu koje se hrani tim čim se hrani.

 

Da li je se onda čuditi, nakon ovakvih informacija, da imamo osjećaj da ne stižemo vrijeme, da živimo sve brže i da nam život protječe a da i ne osjećamo. To je zajednički osjećaj ljudi 21. stoljeća, makar po ovom pitanju se svi slažemo da smo kao naelektrizirani. Sociološki promatrano, može se reći da se naša društva mogu stabilizirati samo daljnjim napretkom. To znači da moramo povećavati našu proizvodnju (bilo čega) jer tržište zahtijeva inovacije, što omogućuje održavanje nivoa te zadržavanje postojećih institucija i radnih mjesta. Međutim, ljudi mogu bilo šta ubrzati ili povećati, produkciju, komunikaciju…, ali Vrijeme ne. Možemo ga samo daljim ubrzavanjem našeg života još više “zbiti”, što stvara osjećaj da smo vrlo “tanki” s vremenom. Ostaju nam tako u sjećanju samo stvari koje su direktno tiču našeg identiteta. Jer ako nam se sve tako brzo dešava, uglavnom i ne primamo stvari oko nas kvalitetno, već površno, te nam kao takve i ne ostaju u sjećanju jer je njihovo konzumiranje rutinsko. Odatle se sve češće može čuti: “Pa, zar je toliko vremena već prošlo”; “Zar je to već Nova godina”, ili ramazan, rođendan, godišnjica…

 

Od 18. stoljeća, a posebno u 20. i sad u 21, tehnološki razvoj odvija se tako ubrzano da se ni cilj, a ni sam smisao svemu tome ne nazire. Ideja da će taj proces dovesti ljude do sreće, da će imati slobodu i mogućnost da sami odlučuju o svojim životima očito se nije ostvarila. Pojavom globalizacije i digitalizacije ostvaruje se politička i tehnička revolucija kojom u naše živote ulaze lavine suvišnih informacija, finansija, kupovina nepotrebnih stvari, a što prosječnom čovjeku oduzima neophodnu nutarnju stabilnost i mir. Pogledajte samo kakvo je psihičko stanje “modernog” čovjeka. Sve se odvija nevjerovatnom brzinom gdje su tehničke inovacije svakodnevica s kojom se odavno više ne drži korak. Sve ovo prate finansijske krize s kojima je svako normalan davno prestao vjerovati da ćemo s ovakvim daljnjim “napretkom” i usavršavanjem tehničkih proizvoda, a koje imaju za cilj da nam uštede dragocjeno vrijeme, dosegnuti željeno i obećano.

 

Ljudi su došli do pozicije da se grčevito bore da koliko-toliko uhvate korak s ovim ludilom. To se ogleda i u odnosu prema djeci gdje su roditelji prije željeli da im djeca bolje žive od njih, a sada je njihova želja pretopljena u nadu da im samo ne bude lošije. Sve ovo porađa stanje kod ljudi da im je otuđenost novi odnos sa stanjem izgubljenosti. To da čovjek mora napredovati i grčevito držati korak s vremenom, a ustvari ima osjećaj kao da se iscrpljuje stojeći u mjestu, stvara sve češće bolest koju su nazvali burn-out (sagorijevanje). Neko isključi svjetlo u nama. Ne vidimo kuda dalje. Ljudi koji su još zdravi govore da se više tereta ne može nositi. Oni koji su proučavali ovaj fenomen (burn-out) tvrde da se on ne javlja od pretjeranog rada već od osjećaja da se čovjek mora mnogo brže kretati, ali da sve to gubi smisao, zaboravlja se u konačnici namjera i cilj tog kretanja. Ne postoji horizont niti kraj u kom se čovjek može na momenat sakriti i smiriti. Ljudi koji su ovaj gubitak svjetla doživjeli opisuju to kao kretanje u prostoru u kojem nestaje zraka, nazad se ne može, svijet i šumovi nestaju i, gušeći se u tim osjećajima, čovjek je od sebe i od svega otuđen.

 

Da li je izlaz u tome da se ovako i dalje radi i živi, ali sporije? Međutim, niko više ne želi sjediti u vozu koji se sporo kreće, hitnu pomoć koja će stići, ali ne žuri, internet koji je sporiji… Problem kod ubrzavanja našeg života nije njegova brzina već odsustvo čovjeka i otuđenost bića koje nema i ne osjeća rezonansu. To je forma u kojoj je nestao dodir s okolinom i samim sobom. Pogubljeni su osjećaji koje čovjek dobija u kontaktu s prirodom, umjetnošću, sa suprotnim polom ili, a što je za čovjeka veoma bitno, nestalo je vjerovanje. Ovakvo stanje nastajalo je od ideje da se Božije prisustvo pozicionira iza Svijeta, da Njegovo prisustvo bude – odsutno. Onaj koji zaboravlja (čovjek) je Onog koji je živi, sveprisutni svjedok, unutarnji, vanjski… izmjestio i pozicionirao tako daleko od svog bića da je na taj način ugasio lampu bez koje sada ne vidi. Jer, upravo vjerovanje ukazuje čovjeku da svijet oko njega nije stran, beživotan i nijem već otvoren za njega sa smislenom i zdravom rezonansom koja mu je potrebna za normalan život. Bez obzira na to kojom se brzinom kretao. Dok se ne dođe do ovog znanja, dok se i duši također ne ponudi kvalitetna ishrana, pokušavat ćemo i dalje naše bolesti rješavati tabletama.

 

https://stav.ba

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com