"Vaša ljubav prema bližnjima je vaša loša ljubav prema sebi samima": Ničeov Zaratustra objasnio veliki ljudski strah! ^Istaknuto

Poznati filozof i književnik Fridrih Niče se u svom čuvenom djelu "Tako je govorio Zaratustra" bavio detaljno ovom temom i analizirao do detalja zašto smo nesposobni da budemo sami, da u tome uživamo i šta se zapravo krije iza grozničave potrebe da imamo para u svemu i po svaku cijenu.

"Vaša ljujbav prema bližnjima je samo vaša loša ljubav prema samima sebi. Jedan ide bližnjem zato što traži sebe, a drugi zato što bi htio sebe za izgubi. Vaša loša ljubav prema samima sebi stvara od vaše usamljenosti tamnicu", rekao je Ničeov Zaratustra, a teško je ne zamisliti se nad ovom (samo jednom od mnogih iz pomenutog dijela) rečenicom i ne pronaći neki kutak u sebi koji se baš toga pribojava.

Zašto?

Kada biste mogli da budete sasvim iskreni prema sebi i priznate kako se zaista osjećate kada ste sami, kada nemate partnera, kada vrijeme provodite sami sa sobom- bilo da ste samo trenutno sami ili neki duži vremenski period – kakav bi bio vaš odgovor?

Isto tako – ukloko imate konstantnu potrebu da budete okruženi ljudima i to su jedini trenuci kada se osjećate sigurno, ispunjeno i srećno – trebalo bi da se zapitate zašto je to tako. Jer, ako nismo sposobni da uživamo u samoći, da tim trenucima damo ljepotu i smisao, ukoliko same sebe ne činimo srećnima i osećamo konstantnu potrebu za drugim ljudima, to zapravo znači da mi te ljude ni "ne vidimo" – oni su samo sredstvo koje koristimo da pobjegnemo od svoje realnosti, ublažimo svoje "rane" ili zaboravimo na stvarne probleme koje "guramo pod tepih". A, složićete se, koristiti ljude kao sredstvo, pa i na ovakav način, nije baš kvalitetna karakterna osobina, već više sebična i gorda.

Strah od samoće ponekad umije da bude toliko parališući da više ne birate ko je zapravo osoba koja je pored vas, potpuno gubite iz vida kriterijume po kojima stupamo u međuljudske odnose – jedino što postaje važno jeste da je ta osoba tu, pored vas.

Ta osoba, zapravo nije važna, njena jedina uloga je da bude pored vas, a samim tim nisu važna ni njena osjećanja, želje i potrebe. I, naravno, u takvim okolnostima, nakon nekog vremena, ta osoba shvata svoj položaj i status u odnosu, koji neminovno stvara osjećaj praznine i emocionalne neispunjenosti – i napušta vas. Osobe koje su zavisne od prisustva drugih ljudi tada grozničavo tragaju za substitucijom za izgubljenim kompanjonom, ali ne mijenjaju suštinu svog odnosa, niti shvataju razloge zašto su napušteni. To se dešava iz razloga što nisu u mogućnosti da sagledaju, suoče se i sebi priznaju svoj strah, pa samim tim i ne razumiju, bar na svjesnom nivou, zašto su napuštene.

Zapitajte se – ako su ljudi pored i oko vas samo "sredstvo" da izbjegnete samoću koje se toliko plašite i ni po koju cijenu ne pokušavate da se "sprijateljite" sa samima sobom i naučite da samoća i trenuci izolacije imaju itekako svoje vrijednosti, onda je "zaista vaša ljubav prema bližnjima samo loša ljubav prema samima sebi", drugim riječima - ne voliite sebe do mjere da niste u stanju da budete sami sa sobom!

Čovjek jeste socijalno biće i naravno da mu je potrebna interakcija sa drugim ljudima, koja dovodi do emocinalne ispunjenosti različitih tipova, ali ukoliko je potreba za ljudskim bićem do te mjere izražena da smo sposobni da budemo srećni samo i jedino pored neke osobe, onda je riječ o jednoj vrsti patologije koja ima duboke psihološke korijene.

(Stil.rs)