Civilna žrtva rata Brčko: Nisu nam obezbjeđena nikakva prava ^Istaknuto

Nisu nam obezbjeđena nikakva prava u vidu olakšica pri zapošljavanju, olakšice prilikom liječenja i mnoga druga prava. Lijepo je što čuvamo od zaborava ono što se ovdje u Brčkom desilo u maju 1992 godine, ali da li je to dovoljno da bi se koliko toliko ispravila nepravda koju su preživila djeca nevino ubijenih!? Jedostavno ne postoji volja da i mi kao civilne žrtve rata dobijemo pravo u vidu dodatnih bodova prilikom zapošljavanja, na način kako je to osigurano šehidskoj djeci, djeci demobilisanih boraca! Ne postoji dovoljno snage u Udruženju civilnih žrtava rata da se nama djeci čiji su očevi mučki ubijeni u Brčkom 1992.godine obezbjede ista ili slična prava koja imaju djeca šehida i demobilisanih boraca. Tužno je da i nakon 28.godina od svirepih ubistava naših očeva, djedova, mi i dalje uzaludno pokušavamo obezbjediti prava koja nam po svim moralnim zakonima pripadaju. Jedino što smo dobili to je pravo da obilježimo dan kad su naše očeve, djedove izvodili na razna stratišta u ovom gradu i oduzimali im živote samo zato jer su druge vjere i nacije, samo zato jer su se drugačije zvali. Naše nade da će se ipak neko sjetit kako i mi djeca civilnih žrtava rata, a koji smo i sami prošli golgote rata, smještani u sabirne centre, nestaju isto kao što nestaju i one ruže koje bacimo sa mosta, a koje Sava proguta baš onako kako su mračne sile gutale naše najmilije.

Nije dovoljno samo baciti ružu sa mosta da bi naše rane zarasle, mislim da ne tražimo puno samo komad prava pod ovozemaljskim suncem, a smatram da nam to pripada! Svaka civilna žrtva rata, svaki nestali je isti bez obzira kojoj naciji pripada i bez obzira kako se zvao. Zapitajmo se samo da smo i mi mogli biti u istoj situaciji! Događaje iz 1992.godine nikako ne smijemo zaboraviti jer samo na taj način možemo ukazati generacijama koje dolaze na kakvo su zvjerstvo ljudi spremni zarad politike i nacionalnih ideala.

Spomenik u Goricama je podsjetnik na mračne dane koji su se 1992.godine nadvili nad ovim gradom, a spomenik polako zarasta u šumici kraj puta bez ikakvih obilježja da su na domak grada pokušali sakriti istinu i izbrisati zlodjela koja su se dešavala tih majskih dana u ovom gradu. Možemo li barem do iduće godine obilježiti mjesto na kojem se nalazi grobnica, tako što ćemo pored puta staviti tablu koja će nekom strancu, slučajnom prolazniku ukazati da su tu pored puta, bili zakopani ljudi, da je tu skrivana istina u nadi da će šuma sakriti prljave radnje zvijeri koje su u svojim rukama odlučivale o životu i smrti naših najmilijih.

Djeca civilnih žrtava rata, sad su odrasli ljudi, imaju svoje porodice, oni su sad u onim godinama u kojima su bili njihovi očevi kad su ubijeni, a mi smo zakazali kao društvo jer nismo uradili ništa kako bi toj djeci pomogli da ne budu na margini društva i nismo im obezbjedili nikakva prava koja im po svim ovozemaljskim zakonima pripadaju! Lijepo je položiti cvijeće, proučit fatihu, pomoliti se i to je čin ljudskosti, ali možemo i moramo više, civilne žrtve to zaslužuju.

Civilna žrtva rata!