Vatreš: Vidio sam sebe, gotovo na samrti ^Istaknuto

 

Piše: Edis Bulić

 

Krajem prošlog mjeseca na društvenim mrežama pojavio se videosnimak uznemirujućeg sadržaja snimljen za vrijeme opsade Sarajeva.

 

Snimak prikazuje teško ranjeno dijete koje unose u bolnicu, a posebnu pažnju privukao je komentar koji glasi: “Za one koji su zaboravili da se malo podsjete kako nam je bilo, u prilogu JA”.

 

Glavni akter videosnimka je Damir Vatreš iz Sarajeva koji je 15. augusta 1995. godine teško ranjen u eksploziji improvizovane naprave. Ovaj datum slovi za početak njegovog života kojeg pamti.

 

U trećem licu

 

„Prošlog mjeseca sestra mi je poslala videosnimak koji je našla na Facebook stranici 'Sarajevo 1.425 dana pod opsadom'. Objektivno, u pitanju je jako potresan ratni video u kojem je prikazano dijete bez ruke sa zamotanom glavom koje unose u bolnicu. U snimku sam uz to nesretno dijete prepoznao svoju majku koja kroz plač izgovara moje ime...“

 

„Ne mogu opisati taj osjećaj, nikad iz te perspektive nisam sagledao situaciju, niti sam mogao zamisliti da je taj video ikada snimljen. Najgora situacija koja me je snašla u životu bila je dokumentovana i nakon više od 20 godina je proživljavam iz trećeg lica na društvenoj mreži. Vidio sam sebe, gotovo na samrti“, rekao je Damir Vatreš.

 

Uslijed eksplozije izgubio je lijevo oko i desnu ruku ispod lakta. Također je imao teške povrede na lijevoj strani lobanje, lijevog koljena, i u predjelu grudi.

 

„Vjerovatno zbog traumatičnog iskustva i stalnog preispitivanja svega što se desilo, sjećam se svakog detalja tog nemilog 15. augusta. Igrajući se ispred zgrade, ispod devastiranog automobila koji je stajao na parkingu ugledao sam metalni predmet, nalik autiću, ali nekako grube izrade, djelovao je improvizovano, koliko sam tada kao šestogodišnjak mogao zaključiti. Autić sam pokupio, stavio u džep i nastavio se igrati. Čak sam jednom prilikom taj predmet i unio u stan gdje je boravila moja porodica da bih još jednom izašao vani i otpočeo igru sa tim, nazovimo ga autićem. Autić je eksplodirao! Bio sam sve vrijeme pri svijesti, čak sam izašao ispred haustora i hodao tako ranjen. Pokušao sam da otrčim u stan kod roditelja i u trenutku kada sam dodirnuo rukohvat na stepeništu, shvatio sam da nemam desne ruke... Sjećam se da su me stavili u auto i zaputili se prema bolnici, sjećam se svakog trenutka“, kazao je Vatreš.

 

Njegova amputirana ruka sanirana je u Sarajevu. Nakon osnovnog oporavka, iz grada je izašao kroz Tunel spasa. Prevezen je helikopterom do Hrvatske, a zatim do Italije na dalje liječenje. U Italiji je imao tri operacije oka i u toj državi je zadržan na rehabilitaciji nepunih godinu dana.

 

Povratkom u Bosnu i Hercegovinu započeli su napori vraćanja u društvo. Dvije sestre Damira Vatreša odigrale su najveću ulogu, jer su na sve načine nastojale svog ranjenog brata uključiti u društvene tokove kako se ne bi osjećao zapostavljenim ili manje vrijednim.

 

Uspjeh u taekwondou

 

„Porodica me je ponovo vratila u život, mogu slobodno reći da su mi ga ponovo podarili. Porodica me je učila da provokacije i ružne poglede ne prihvatam kao uvredu, jednostavno, to su ljudi koji me ne poznaju i koji ne shvataju moje stanje, zašto bih im ja davao šansu da razmišljam o njima. Nisam imao potrebu da tražim ništa van države, iskreno, van svoje porodice, jer sam sve imao tu, svu ljubav, svu motivaciju i svu snagu. Ranjavanje je izrodilo fanatičnu ljubav prema sportovima, moje sestre su istraživale koji bi sport bio najbolji za mene, da me oblikuje, razvije i uključi u društvene tokove. Definitivan izbor je bila borilačka vještina taekwondo zbog dominantne upotrebe nogu“, kazao je Vatreš.

 

Kao najkompatibilniji svojim fizičkim sposobnostima, Vatreš je progres u ovoj borilačkoj vještini doveo do maksimuma. Posjeduje i certifikat sudije u tom sportu, a bio je i kvalifikovan za Svjetsko Para-taekwondo prvenstvo u Azerbejdžanu kao reprezentativac Bosne i Hercegovine.

 

Zbog nepostojanja interesa političara i lokalne vlasti, nije uspio finansirati odlazak na takmičenje, a prema poretku prijavljenih takmičara, imao je velike predispozicije kao favorit za osvajanje zlatne medalje.

 

To je predstavljalo početni udarac koji je uslijed drugih životnih obaveza doveo do prestanka aktivnog bavljenja ovim sportom.

 

Osvajanje planinskih ruta

 

Nakon taekwondoa, Vatreš se bavio i planinskim biciklizmom. Koristio je improvizovanu protezu za desnu ruku. Riječ je ekstenziji izrađenoj od komada cijevi upravljača starog modela bicikla Pony i komada savijenog blatobrana obloženog spužvom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

„Aktivno sam prešao sve zahtjevnije i manje zahtjevne planinske staze na široj teritoriji ovog dijela Bosne i Hercegovine. Preko Trebevića, Igmana i Bjelašnice, do Zelengore, osvajao sam staze koje su mnogi okaraterisali kao teške i mojim fizičkim mogućnostima nedokučive. Moja ljubav prema planini i biciklizmu je prešla na prijatelje i poznanike, tako da sam na kraju sa sobom vodio čitavu grupu ljudi koji se bez mog poticaja vjerovatno nikada ne bi time počeli baviti“, rekao je Vatreš.

 

S obzirom da je završio Fakultet za sportski menadžment, a privodi kraju magistarski studij iz iste oblasti, za očekivati je da se i dalje rekreativno bavi sportovima. Trenutno mu je fitness primarna sportska preokupacija.

 

„To je otprilike nešto čemu se mogu posvetiti pored punog radnog vremena i uloge oca dvoje djece. Htio sam pokušati da napravim balans u fizičkom izgledu i zdravom bavljenju sportom. Jednostavno, želio sam ispraviti manjkavost sklada između lijeve i desne strane mog tijela. Ljubav prema fizičkim aktivnostima me je odvela korak dalje, ponovo sam motivisao ljude iz svoje okoline na uključivanje u ovaj sport“, navodi Vatreš.

 

Brojni izazovi

 

Malo izbledjelo, ali istinito geslo „sve se može kad se hoće“, u ovoj priči djeluje kao najbolja definicija, samo je potreban adekvatan motiv i zdrava okolina koja ulijeva povjerenje i stimuliše na poduhvat. Svaki segment Damirovog života imao je jedinstvenu formu koja je u startu predstavljala izazov, od vezivanja pertli, korištenja selotejpa, mijenjanja pelena, do rada na računaru, što je sastavni dio njegovog poziva.

 

„Ne postoji nijedna stvar koju čovjek ne može uraditi ukoliko on to stvarno želi, nema te prepreke. Najbitniji su navijači, što je u mom slučaju porodica. Od samog početka oporavka bili su pored mene i konstantno mi kreirali atmosferu koja je dokazivala da sam koristan dio tima. Nisu me pošteđivali odgovornosti, niti zaduženja i naučili su me od prvog dana da budem ono što jesam, da ne krijem svoje stanje nego da se s ponosom borim za napredak. Iako sam bio dijete, ta eksplozija je prekretnica mog života. Da se tako nešto nije desilo, nikada ne bih bio ovo što sam danas. Zahvalan sam Bogu što sam živ i što je mi je dao takav slijed događaja. Hvala Bogu na svakom stanju, jer nikada ne možemo znati šta je najbolje za nas“, rekao je Damir Vatreš.

 

Izvor: Al Jazeera