Menu

02 970x100 px2

STARA VODENICA (Vodeničar Lazar i njegova supruga Cvija) Istaknuto

 

Jesen 1992.godine nakon zarobljeništva i prelaska na slobodnu terirotiju preko Majevice, stigli smo u selo podno Majevice, Rašljani, udaljeno 15tak kilometara od mog rodnog grada Brčkog.
Rašljani, malo selo u punom smislu riječi sa prekrasnim pejzažima i prijatnim ljudima, bar sam ja takve upoznao. Naši počeci u Rašljanima nisu bili nimalo lagani, ali kako je moj djed poznavao jednog hadžiju, inače mještanin čije ime ne bi spominjao, sve je nekako bilo lakše. Ali bez obzira na poznanstvo sa hadžijom dolazak u novu sredinu, adaptacija, privikavanje nikom nije lako pa tako nije bilo ni nama, posebno u besmislu rata.
Hadžija nas je primio kod sebe, a u početku smo se smjestili u mutvaku koji je bio uz njegovu kuću. Kod hadžije smo ostali nekoliko mjeseci i zaista nam je bilo lijepo, ako se to može reći za
period rata, ali gostoprimstvo hažijine porodice prema nama bilo je neopisivo. Ja kao mali dječak svoje vrijeme često sam provodio na livadi iza hadžijine kuće, igrao sam se zaboravljajući bar na trenutak na realnosti tog vremena i na to da se moj otac još uvijek nije vratio kući od onog dana kad su ga neki čudni ljudi sa puškama odveli od mene, a mama mi je uvijek govorila da je otišao za nju ubrati cvijet pa je zaboravio put kući.
Dani su prolazili, već smo nekoliko mjeseci kod hadžije, ali moj djed odlučuje uz hadžijinu pomoć polako krenuti praviti kuću kako bi oslobodili hadžijin mutvak i počeli živit u svojoj kući.
Niko nije mogao pretpostaviti kad će završiti ludilo zvano rat i kad ćemo moći da se vratimo u Brčko svojoj kući iz koje smo bili istjerani. Hadžija mom djedu i još nekolicini Brčaka daje zemlju na kojoj bi napravili kuće, zemlju nam daje besplatno, a djed obećava da će mu platiti nekad ako bude imao novca što hadžija prihvata bez pogovora ili nekog uvjetovanja. Svi su se tako dogovorili sa hadžijom, mada je on naglasio ukoliko se ne bude moglo platiti niko nije obavezan i da je svakom halal zemlja. Hadžija je bio veliki čovjek zaista! U najtežim vremenima pokazao je svoju veličinu, pokazao je da je čovjek.
Djed je napravio kuću za par mjeseci uz pomoć dobrih ljudi, a prije svega uz pomoć hadžije koji nam je dao mogućnost da uopšte krenemo praviti našu kuću. Poslije završetka kuća je izgledala zaista prelijepo, a konačno smo imali svoj mir i svoju slobodu. Na zemlji koju je hadžija dao nama i ostalim Brčacima napravljeno je 7-8 kuća. Stvorilo se malo pravo naselje i svi koji su tu
napravili kuće odlučili su naselju dati ime, hadžino naselje! Hadžino naselje bilo je jedan vid zahvale hadžiji koji je svoju zemlju ustupio besplatno ljudima kojima je trebala pomoć više nego ikad.
Naša kuća nalazila se blizu rijeke koja protiče kroz Rašljane, a preko rijeke nalazila se druga hadžijina livada na kojoj je bila stara vodenica. Danima sam iz našeg dvorišta gledao tu vodenicu
koja je izgledala toliko staro, ali je bez obzira na sve prkosila vremenu. Svaki dan u isto vrijeme, vidio bi starog čovjeka kako ulazi u vodenicu i kod mene se iz dana u dan javljala sve veća želja da uđem unutra i upoznam vodenicu iz bliza i da vidim šta taj čovjek radi unutra. Konačno sam nakon nekoliko dana odlučio preći preko rijeke i približit se vodenici u nadi da će mi stari djed možda dopustit i da uđem unutra. Prilazeći vodenici osvrtao sam se oko sebe, bojazno gledajući da me neko ne vidi ipak odlazak u nepoznato nikad nije prijatan. Vodenica je izbliza izgledala zaista impresivno, prekrivena zelenilom koje je oslikavalo starost, a drveni točak ispod vodenice, e to je za mene tek bio doživljaj. Pomislio sam na trenutak ovako veliku igraču još nikad nisam vidio. Voda iz kanala je padala na drveni točak koji se tako brzo okretao, a ja nisam znao zašto je to tako. Gledajući u točak izgubio sam pažnju i u jednom momentu iznad na ulazu u vodenicu ugledao sam čovjeka koji me gledao namrgođeno, pitajući me „dijete šta radiš ovdje, opasno je
stojati tu“! Na trenutak sam se prepao, ali ipak izustih „svaki dan posmatram vodenicu, imao sam  želju vidjet je izbliza“. Vodeničar mi je na to odgovorio „primjetio sam da svaki dan posmatraš iz
dvorišta mene i vodenicu, živiš tamo“? Potvrdno sam odgovorio, pitajući ga da li bi me pustio unutra jer bi volio vidjeti šta se dešava unutra, volio bi vidjeti vodenicu iznutra! Čovjek mi jemahnuo rukom da se popnem gore i uđem sa njim u vodenicu, a ja sam od sreće potrčao prema ulazu ne želeći čekati ni trena! Sve ostalo je bilo nebitno, pomislio sam „vidjet ću vodenicu iznutra, konačno!“
Začas sam se popeo uz brežuljak koji je vodio do ulaza u vodenicu, a čovjek me pitao za ime, rekavši mi pri tome da se on zove Lazar i da živi nedaleko od vodenice, pokazavši mi svoju kuću
u donjem dijelu livade. Vrata na vodenici bila su jako stara, a na vratima se nalazila stara brava u obliku kocke, a u njoj stari veliki ključ. Vodeničar Lazar je otključao vodenicu i nas dvojica smo ušli unutra. Konačno, pomislih, ušao sam unutra, a ulazak unutra je za mene tek bio doživljaj.
Odmah sam primjetio kako je unutra sve od drveta, kako cijela vodenica miriše po brašnu i kako iz jednog dijela koji se okreće uz pomoć drvenog točka ispod vodenice izlazi kukuruzno brašno,
prekrasan prizor. Lazar mi je odmah objasio da voda koja dolazi iz kanala, pada na drveni točak,a taj točak pokreće mehanizam koji služi za mljevenje brašna. Upitao sam ga „ko sve kupuje
brašno od vas“.? Lazar se nasmijao i odgovorio mi: „niko sinko, svako kome treba brašno meni donese žito ili pšenicu i ja im to besplatno meljem, a oni mi zauzvrat ostave malo brašna ili mi daju koji dinar kao znak zahvalnosti“! Vodeničar Lazar me pozvao da jedan dan dođem do njegove kuće i pojedem voćku, a on će mi pokazati branu koja se nalazi blizu njegove kuće, brana koja obezbjeđuje dovoljnu količinu vode potrebnu za rad vodenice.
Idući dan otišao sam do vodeničarove kuće i tamo upoznao njegovu suprugu, zvala se Cvija.
Divna osoba, vedra, ljubazna, gostoljubiva, odmah mi je ponudila voće i čokoladu „Braco i Seka“ u to vrijeme meni je bila ljepša od današnje Milke! Cvija i Lazar nisu imali djece, možda su zbog toga voljeli djecu, možda sam im ja zbog toga još više bio drag, ne znam. Lazar je bio pravi težak, njegove ruke bile su najbolji dokaz težačkog života, sijeda kosa, razvijeno tijelo koje je bez obzira na njegove godine dolazilo do izražaja. Cvija, prava domaćica, žena čije sam slatkiše uvijek volio jesti čak i danas osjetim ukus njenih slastica. Rijetko bi odlazila u vodenicu, osim ako bi Lazar morao otići nešto do sela da obavi. Lazar i Cvija, obilježili su dobar dio mog djetinstva, iako su u hadžijnom naselju živjeli moji vršnjaci, ja sam rado kad god bi mogao išao sa Lazarom u vodenicu. I sa Cvijom sam rado provodio vrijeme jer Cvija bi uvijek za mene imala neki slatkiš ili voćku. Godine su prolazile, ja sam polako rastao, a Lazar i Cvija kao da su vehnuli, vodenica je sve slabije radila, valjda zato jer je rat stao pa su svi imali mogućnost kupiti
brašno u prodavnici. Cvija je umrla prije nego smo se mi vratili u Brčko, Lazar je ostao da živi sam sa svojom vodenicom, a vodenica zadnju godinu dana kao da nije ni radila. Lazara, starog vodeničara, čovjeka naboranog lica i težačkih ruku nisam vidio više od 20 godina, ne znam da li je živ, ali pamtim ga kao ozbiljnog i kao čovjeka koji je uvijek dijelio savjete, a ja sam mnogo naučio od njega i uvijek sam uživao slušajući njegove priče. Lazar i Cvija, bili su zaista posebni ljudi nosim ih u svom sjećanju kao ljude koji su u teškim vremenima zračili pozitivno i donosili ljudima osmijeh na lica svojom pojavom. Mnogo je godina prošlo od kad sam zadnji puta vidio staru vodenicu, ne znam da li se njen drveni točak i dalje okreće. Bez obzira na sve, vodenica je ostala dio mog djetinstva, dio koji sam ponio kao najljepši iz ratnih dana, a Cvija i Lazar osobe koje su se prema meni odnosile kao prema nekom rođenom, iz današnje perspektive shvatam kakvi su ljudi bili Lazar i Cvija, ljudi bez mržnje, voljeli svakog, živjeli svoj život, nisu željeli nikome zlo, svojom pojavom ljudima su donosili osmijeh na lice, a u tim ludim vremenima rata to nije bio čest slučaj, danas još rijeđe...

Vedad Zeherović

Copyright (c) 2006-2020 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com