“Zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan jednu” ^Istaknuto

Kristina Mihajlović

U trci za boljim životom, boljim ocjenama na fakultetu, praćenja svakodnevnih obaveza, noćnih provoda kao i svaki student, jedino na spisku obaveza nisam nigdje navodila svoje zdravlje. To sam nekako uvijek ostavljala po strani. Tijelo mi je davalo signale, koje sam ignorirala i na kraju zapostavila. Tada je problem već postao bolest. Bolest lijenih crijeva – zatvor.

Riješila sam otvoreno govoriti o bolesti koju sam imala, jer sam se na žalost uvjerila da nisam bila usamljen slučaj. Vjetar u leđa mom problemu je činila ujedno i ta neprijatnost govoriti o tome. Smatrala sam da je to samo privremeno i da je prosto previše intimno. Problem se počeo javljati još u srednjoj školi (povremeno), i za vrijeme studiranja sve je postajalo intenzivnije. Nisam funkcionirala bez lijekova, ne bez jednog, dva ili tri, ja nisam funkcionirala bez cijele kartice tableta koju sam morala popiti , kako bi svoja, već umrtvljena crijeva pokrenula. Zatvor je znao trajati danima, sedmicama.

Za mene je bilo potpuno normalno da toalet nisam koristila i po sedam dana, već preko toga bi znala odreagirati lijekovima ( Panax,Dulcolax). Nakon 28 dana zatvora riješila sam da ozdravim.

Ovom stanju u kom sam se tada našla, predvodile su i konzultacije sa doktorima, specijalistima, kirurzima, pregledi u državnim bolnicama, u privatnim klinikama, analize, kolonoskopija, mnoštvo razgovora i ništa.

Posljednju dijagnozu koju sam dobila je bila da mi nema pomoći i da sam ja medicinski fenomen. Lijekovi su prestali djelovati! Tada sam i sama znala da mi doktori više ne mogu pomoći.

Uporno smo (suprug i ja) tražili način i rješenje da počnem napokon normalno živjeti. Sada svakom tko se nije nikada susreo sa ovom bolešću, moja rečenica djeluje pretjerano, ali vjerujte da nije tako. S obzirom na moja već i ranija istraživanja, izbacivanja i ubacivanja pojedinih namirnica iz ishrane moja ishrana se već posljednjih sedam godina dosta mijenjala. Najprije sam izbacila meso, zatim sireve i ostale prerađene proizvode (pavlake i majoneze). Najteže mi je palo odricanje od jogurta i grickalica. Nisam se ni jedne namirnice odrekla jer sam željela postati vegetarijanac ili vegan, odricala sam se postepeno svega što mi je stvaralo neugodan osjećaj u trbuhu i tijelu uopće. Na kraju moje avanture, moja ishrana se svela SAMO na biljke. Želim vam reći da sam vodila borbu protiv hedoniste u sebi, a nisam ni slutila da ću sva čula zadovoljiti, upravo kad izbacim sve otrove iz sebe i frižidera.

Moje mišljenje, tj. moje iskustvo mi govori da ne treba sad i odmah mijenjati ishranu (izuzev bolesnih ljudi čija je bolest dostigla vrhunac). ZAŠTO? Razlog je vrlo jednostavan!

Ako ste 20, 30 godina trpali u sebe sve živo kao u kantu za smeće, nema razloga da iznova šokirate organizam. Prva prepreka će vam poljuljati volju a i odraziti će vam se promjena na zdravlje, ali ne pozitivno. Onda se ljudi najčešće vrate na staro (opet šokiraju organizam) i onda predstavljaju veganski način ishrane kao nedovoljan i uzrok posljedica njegovog stanja.

Ljudi u neznanju nenamjerno prave greške naglim prelaskom na veganstvo, npr. jedu nedovoljno, prave loše kombinacije, malo kalorija unose, jedu jednoličnu hranu, a da bi efekt bio pravi, potrebno je upoznati namirnice postepeno na način na koji bude u vama kreativnost i volju da svakog dana nešto novo saznate.

Uvijek je moj savjet za ljude koji žele unaprijediti svoje zdravlje da najprije krenu od samog početka dana, od doručka, a zatim nakon određenog vremena i potrebe postepeno mijenjati obroke. Sebe sam izliječila onog trenutka kada sam počela voditi računa o svojoj unutrašnjosti (u svakom pogledu). Bolest sa kojim sam vodila bitku je jasna i njene namjere su bile jasne, ali ja sam imala svoj cilj. Pored kolebanja i prepreka, ustrajala sam i danas mogu reći da sam se izliječila.

Najveća podrška da ustrajem je bio moj suprug koji mi je i sam pronašao recept za smuti (koji je najviše doprinjeo mom izlječenju) – bademovo mlijeko, banane, limun i špinat. To sam pila svakog jutra umjesto doručka. Rezultate nisam vidjela odmah, te nakon nekoliko sedmica konzumiranja nije ih bilo u mjeri u kojoj sam očekivala ali nisam mogla odustati jer vise opcija i nisam imala. Nakon nekoliko mjeseci već se osjetio pomak i ja sam bila presretna,fizički i psihički rasterećena. Problem je nestao. Paralelno sa konzumiranjem soka već sam uveliko počela mijenjati ishranu. Moja okolina i nije imala baš razumijevanja za moju odluku i uglavnom sam bivala kritizirana. Sada me već zovu da razmijenimo recepte i vrlo rado su degustatori mojih jela.

Danas se osjećam fenomenalno i moj dan sada izgleda ovako. Nakon buđenja, pratimo tatu na posao, moj sin vozi bicikl sa bakom, ja trčim po parku, pa na pijacu po namirnice. Prvi obrok nam je uglavnom zeleni kašasti sok (ili neko sezonsko voce), za užinu spremam sirove slatkiše ili neko voće, ručak povrće (svježe i tretirano a tokom ljeta uglavnom više sirovo zbog bogatijeg izbora namirnica), večera salate ili sirovi slatkiši. U toku dana dosta provodim vremena u parku sa sinom ili u dvorištu sa našim psom. Trenutno ne radim, pa imam vremena uživati u odrastanju našeg djeteta.

Lječila sam samo probavu, a izlječila sam svoju glavu i iskreno se nadam da dolazi vrijeme kada će se ljudi ophoditi prema sebi samima sa puno ljubavi a onda i prema drugim živim bićima. Ako u sebe unosite nečiju bol i tugu,nečije mrtvo tijelo, nešto izmučeno onda ćete se upravo tako i osjećati, a ako jedete svježe, veselih boja i prepuno života, osječati ćete se u skladu sa svojim tanjurom, tj. osjećati ćete se ŽIVO.

/absofruitlyheli/