'Moj osmijeh je moja osveta' /V/ ^Istaknuto

Za mnoge preživjele vrijeme nakon genocida u Srebrenici teže je od onih deset dana jula mjeseca. Ne samo zbog sjećanja na sve što su pošli, već i zbog odnosa društva prema njima u posljednjih dvadeset godina.

Dževa Avdić 1995. imala je devet godina, ratnih zbivanja se gotovo i ne sjeća. Međutim, kroz knjigu "Moj osmijeh je moja osveta" smogla je snage i opisala kako je izgledalo odrastanje nakon genocida.

"Rođena sam u augustu 1986. u Zelenom Jadru, mjestu kraj Srebrenice i do sada nikad se u nju nisam vratila", kaže Avdić.

"Ali moja golgota nije genocid u Srebrenici. Moja golgota počinje odrastanjem, u miru nakon 95. godine, kada žrtva treba dokazati ko je, a ne odakle je, kada biva izbjeglica u svojoj domovini".

"Sjećam se jedne situacije kada sam izašla na ispit i kada je profesor rekao da ćemo nas tri odgovarati, ali ako ja dobro odgovorim da ćemo sve tri proći. Tako je i bilo", prisjeća se Dževa Avdić.

'Jedinstvena poruka'

"Odgovorila sam i on je rekao da je dovoljna šestica. Ja sam ga molila za drugo pitanje, a on je otvorio moj indeks i rekao :'Ti si iz Srebrenice, vi uvijek nešto tražite i molite'", kroz suze se prisjetila mlada Srebreničanka.

Avdić je spakirala svoje stvari i izašla iz prostorije u kojoj je polagala ispit, a unutra joj je ostao indeks.

"Međutim, sve ove godine koje sam provela u tišini u traženju razloga zašto ljudi ne prihvataju, zašto nemaju osjećaja za žrtvu, zašto ne pokušaju razumjeti, ja sam ustvari pokušala opisati taj sav svoj bol".

"Osjećaj ponosa da izađem i kažem ko sam, šta sam, šta sam proživjela. Jedinstvena poruka moje knjige je da ustvari pored svog bola i okrutnosti koji sam preživjela pokažem i dokažem da dobrota i dobro uvijek pobjeđuju", poručila je Dževa Avdić.

Izvor: Al Jazeera