Kolumna: Ja plaha vakta za pogana čo'eka ^Istaknuto

Teško je i zamisliti, recimo, Envera Kresu, Momčila Novakovića, Jozu Križanovića, Martina Raguža, Sulejmana Tihića ili Mladena Ivanića da se spuste na tako bijedan nivo da vrijeđaju svoje političke oponente. Imali su ljudi u to vrijeme znanje i zvanje koje nije bilo utemeljeno na lažnim ili kupljenim diplomama, držali su do svog ugleda, ni na um im nije padalo da se brukaju pred sobom i pred drugima. Politička scena naše zemlje i onda je bila opterećena teškim ratnim nasljeđem i brojnim užarenim političkim pitanjima, ali ne i primitivcima i neodgojenim ljudima najniže sorte, koji osim uvrede i psovke ništa drugo i ne znaju. 

Vremenom se sve promijenilo. Na političku scenu je iz neke političke magluštine postepeno, ali sve masovnije, počeo da nagrće sve veći broj neukih, neobrazovanih, nevaspitanih i neotesanih ljudi koji su, u nedostatku znanja, obraza i ugleda, političke mudrosti i pameti, a bogami i kućnog odgoja, svojim  stranačkim gazdama počeli da se dokazuju i dodvoravaju donoseći u javni prostor sasvim novu vrijednost – uličarski vokabular najbjednijeg i najprizemnijeg tipa, koji karakterišu najbrutalnije i najgore uvrede. 

Politička i medijska scena ove zemlje spadoše na tako niske grane da su od političkog rječnika, koji danas dominira, neuporedivo dostojanstvenije čak i najpriprostije i najvulgarnije kafanske rasprave.  

Rodonačelnik tog novog pravca, novog primitivizma na političkoj sceni - to mu se mora priznati - bio je Milorad Dodik, čovjek koji je na krilima međunarodne zajednice, a bogami i njenih oklopnih vozila, krenuo u misiju daška novog vjetra na Balkanu, kako mu je tepala tadašnja američka državna sekretarka Medlin Olbrajt. On ima sva autorska prava za taj novi lirski pravac u razvoju folklornog narodnog predanja i pisane riječi. Treba mu odati priznanje što je političku scenu na taj način pribiližio običnom narodu ili tačnije, onom njegovom dijelu koji se u sociologiji naziva polusvijetom, lumpenproletarijatom, ljudima nesposobnim da razumiju bilo šta osim psovke, uvrede i prijetnje. 

Ispočetka oprezno, a kasnije sve otvorenije počelo je vrijeđanje, najprije novinara, a onda i političkih protivnika, opozicije, međunarodnih funkcionera, ambasadora, svakoga ko bi se drznuo da se ne slaže s njim u bilo čemu. Kako je to posljednjih godina preraslo u svakodnevan način govora, vremenom smo se prestali i zgražavati. Za dobar dio populacije to postade nešto sasvim normalno, čak i simpatično. 

U onom dijelu javnosti, koji maloprije nazvasmo polusvijetom, stvoriše se nova mjerila vrijednosti – što je političar primitivniji i što su mu uvrede odvratnije, sve je više na cijeni jer, zaboga, ne boji se ničega i niko mu ništa ne može. 

Za tim svijetlim primjerima poganluka i prostačkih ispada povedoše se mnogi mladi stranački kadrovi raznih boja, nadajući se da će tako brže postati stranačke perjanice – a kako bi drugačije, neće valjda znanjem i ugledom?! Osiliše se i počeše tražiti sve besramnije i gnusnije izraze, ne bi li što više nagrdili i povrijedili žrtve svog, božemeoprosti, političkog djelovanja za dobrobit naroda. Tako u javnom prostoru najcjenjenije postadoše one najodvratnije i najprljavije političke poruke u kojima neko nekoga naziva spodobom, lopinom, đubretom, mrcinom, psetom - balijskim ili nekim drugim, svejedno, stvar je stilske doćeranosti... Sve same prostačke jezičke bravure, koje mnogo više govore o onome ko ih šalje nego o onome kome su upućene.

Zagazismo do koljena u žabokrečinu vremena u kojem su, kako reče onaj čuveni pisac što je s maršalom šaha igrao, na cijeni neotesanci, barabe i bitange i u kojem, što ono kažu, pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati. E ljudi moji, ja plaha vakta za pogana čo'eka...

Izvor: BHRT