Podvala: Vlastimir Mijović piše uvredama, a ne argumentima ^Istaknuto

Kao što je tek raspadom one države postalo jasno da JNA nije narodna, nego srpska; da nam mnogi nisu komšije, prijatelji i školski drugovi već mimikrirani egzistencijalni neprijatelji; da Nele i Kusturica nisu nikakva raja, već klasični kreteni, paralelno se otkrilo još nekoliko istina. Jedna od njih je da su “novinarčine”, u čije riječi i objektivnost smo apriori vjerovali, tipični bezveznjaci, medijski manekeni, ništarije koje su nas lagale sve vrijeme i u šarene omote pakovali svoje neznanje.

Vlastimir Mijović je jedan od takvih koji su nas uspjeli prevariti. Predstavljani i samopredstavljani kao medijski svetionici, vrhunski znalci novinarskog posla, Mijović i mnogi drugi, evo, otkriše da su suprotno od toga.

Povod za ove zaključke je serija njegovih komentara u kojima jasno dokazuje da je obična narikača, babetina koja nije u stanju navesti čestitog argumenta. Postoji li argument, naprimjer, u njegovom tekstu “Krivi čovjek na pravom mjestu”? Ne, ne postoji. Mijović, ta podvala za koju smo sve godine mislili da je novinar, nije naveo nijednu relevantnu činjenicu za svoje tvrdnje. Umjesto njih, Mijović vrijeđa Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ali ne samo njega. Omalovažava Vlastimir 240 hiljada njegovih glasača. Za Izetbegovića, u nekakvim početničkim metaforama koje koriste članovi literarnih sekcija nižih razreda osnovne škole, govori da je slon, krava, majmun. Kako drugačije doživljavati Vlastimira Mijovića osim kao prikrivenog antianalitičara kada svoje stavove brani uvredama, a ne činjenicama. U pomenutom tekstu Mijović, poput trećerazrednog Facebook komentatora, kao Izetbegovićeve grijehe navodi neku izjavu o bureku. Realno, ta Izetbegovićeva izjava je bila bespotrebna, nešto kao neuspjela šala, ali iole ozbiljan analitičar, kako nam se podvaljuje i samopodvaljuje Vlasta, trebao bi da cijeni svakog čovjeka, pa i visokopozicioniranog u vlasti, po postupcima, a ne po nekim benignim doskočicama.

Mijović bi nakon 40 godina karijere trebao znati da ove, kao Izetebegovićeva doskočica o bureku, nemaju nikakvu političku ili bilo koju društvenu refleksiju. Računajući na široku neobrazovanu čitalačku masu i njihove lajkove, na imidž koji je izgrađen i na značajnom broju vječnih nezadovoljnika, samomrzitelja i nebitnjaka u Bošnjaka, Mijović je uspio okriviti Izetbegovića što ga je šibicarskom forom prevario predsjednik entiteta RS Milorad Dodik, a ubrzo nakon toga, na nimalo gospodskiji način, i predsjednik HDZ-a Dragan Čović!

Mijović zanemaruje ove činjenice i, pazite!, krivicu prebacuje na Izetbegovića. Ništa laži i prevare Dodika i Čovića, ništa sadržaj prijedloga koje je na sastancima nudio Izetbegović, ništa mukotrpan rad i zalaganje za jedinstvenu i prosperitetnu državu, ništa Vlastimiru nije bitno, od svega toga okreće pero i opet krivicu nalazi u Izetbegoviću.

Da li Mijović mrzi Izetbegovića mlađeg ili sve njih sa ovim prezimenom, na šta ukazuje povećana frekvencija njegovih tekstova o njima, ili je posrijedi neki drugi razlog – nije toliko bitno. Ne možemo ulaziti u njegove motive, ne možemo biti određeni jer ne želimo procjenjivati i zaključivati bez argumeneta. Na kraju, nije bitno koji porivi gone Mijovića da piskara bez činjenica i obrazloženja. Bitno je da smo skinuli nametnute naočale i vlastitim okom uvidjeli Mijovićevu minijaturnost kao analitičara.

(Faktor.ba, Enes Jakupović/Bportal)