Brčak i pisac Boris Marić: Čovjek se nalazi na prekretnici kada treba da odluči kojim putem će krenuti ^Istaknuto

 

Razgovarao: Adnan Murselović

 

Uspješno si predstavio i svoju drugu knjigu pod nazivom “Uvod u san”. Koju poruku nosi tvoje prvo izdanje i sada novo? Šta čitaoci trebaju shvatiti i prepoznati?

 

Boris: Prvenstveno želim da se zahvalim vama i vašem portalu na interesovanju za moju knjigu.

Za mene pisanje predstavlja proces koji postepeno raste do završnog čina prenošenja na papir. Pjesma nastaje poput oluje. Neophodni su određeni uslovi da bih misli usmjerio u pravcu poetskog izraza. Nisam od onih koji mogu pisati kada požele, i neću pogriješiti ako kažem da su moje riječi molba upućena čovjeku koji se udaljio od svoje suštine. Ne želim da ulazim u dublju analizu svojih pjesama. Poruke koje nose su na neki način zavisne od svakog čitaoca. One su osjećaj koji se budi u nama nakon čitanja svakog djela u koje uspijemo da proniknemo.

 

Kako si ušao u svijet proze i poezije, odnosno književnosti, svijet koji te očigledno čini sretnim, ali istovremeno i drugačijim od standardnog današnjeg života?

 

Boris: Knjigu sam zavolio u ranom djetinjstvu. Zahvaljujući tetki sam otprilike sa četiri i po godine naučio da čitam i pišem, i od samog početka sam bio fasciniran svijetom koji je tada za mene bio stvarniji od ovoga u kome živimo. To mi je donijelo i mnogo nevolja tokom odrastanja, jer sam tada pretežno čitao bajke, mitove i legende, te sam se morao boriti s činjenicom da život nije uvijek onakav kakvim ga predstavljaju u tim pričama. Ipak, upravo su te borbe u meni probudile poriv za pisanjem koji i danas osjećam, naravno u zrelijem obliku.

Tu je i moja majka, koja je prepoznala moju ljubav prema čitanju, te me je redovno vodila u knjižaru Veselin Masleša da izaberem knjigu – dvije. Knjige su bile i najdraži, neizostavan poklon u svim mogućim prilikama.

Kako ste i sami primijetili, pored moje porodice, knjige me zaista čine sretnim jer je to moje prirodno okruženje.

 

Živimo otvoreni robovlasnički kapitalistički sistem koji ljude tjera na mnoge stvari da rade i koje čovjeka na kraju uništava ako se tome pokori. Da li tražiš bijeg od tog sistema kroz pisanje ili čitanje pozitivnih stvari kako ne bi bio u potpunosti rob tim kreatorima koji uništavaju ljudski život i njihovo postojanje?

 

Boris: Čitanje i pisanje za mene ne predstavljaju bijeg od realnosti. Upravo suprotno. Ono što danas čitam ili pišem, po mom mišljenju je jedno od najboljih sredstava za korektiv ljudskog duha i uma. Uvijek naglašavam da sam prvenstveno čitalac, pa tek onda osoba koja piše.

Kada govorimo o uređenju ili bolje rečeno haosu u kome živimo, moje pjesme kao i prozna djela nastoje da ukažu na uzroke koji su nas doveli u situaciju u kojoj se nalazimo. Mislim da se čovjek nalazi na prekretnici kada treba da odluči kojim putem će krenuti. To pitanje je veoma kompleksno da bi svi moji odgovori stali u ovaj razgovor. Za sada bi bilo dovoljno reći da ljudi ne treba da strahuju od promjena, koje bi njima i njihovoj djeci omogućile bolji život. Sreću ćemo izostaviti iz ovoga, jer se ona može javiti i u najtežim okolnostima.

 

21. vijek čini mi se da je vijek instanta. Sve je na traci i u brzom prolazu. Kako to danas sve trpi književnost uzimajući u obzira šta je književnost za čovječanstvo prije značilo?

 

Boris: Književnost danas ima jednak značaj za društvo kao i ranije. Ne postoji kvalitativna razlika. Oduvijek je bilo dobrih i loših pisaca, s tim da dobre knjige ne padaju u zaborav. Zanimljiv je primjer rukopisa velikog romana Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova, koji je prvi put štampan tek 26 godina nakon njegove smrti, i to nepotpun, u novinama.
Nemam pravo da osuđujem ljude koji ne pronalaze vremena da čitaju, ali ono što mogu da kažem je da su žuta štampa i jeftina literatura jedan od mehanizama kojim se, kako vidimo, uspješno manipuliše ljudima. Kultura predstavlja temelj svakog društva, i od nje zavisi kakvo je to društvo u osnovi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kako se BiH danas u tome snalazi, ali i Brčko distrikt BiH?

 

Boris: Za nas se kaže da smo društvo u tranziciji, ali se ne bih složio s tim terminom. U tranziciji prema čemu? Demokratiji? Neoliberalizmu? Molim vas, ja sam apolitična osoba, ali sam dovoljno informisan da znam kako je to jedna velika zabluda. Istina je da se umjetnost više njeguje u ekonomski razvijenijim zemljama, što je i logično, ali bih također rekao da te zemlje nisu u prednosti u odnosu na nas kada je riječ o kvalitetnim stvaraocima. Ti ljudi treba da budu prepoznati, podržani. Kod nas vlada kriza u izdavaštvu, a bez zdravog odnosa između napisanog i izdavača, kao i književne kritike, nema ni kvalitetne književne scene. U svemu tome najviše ispaštaju čitaoci i autori, a zatim i društvo u cjelini. Sve je povezano. Imamo i poplavu ljudi koji pišu knjige sumnjivog kvaliteta, ali je upravo zadatak izdavača i kritike da procijene koja djela zaslužuju našu pažnju.

 

Čitaju li Brčaci?

 

Boris: Nemam pravi odgovor na to pitanje. Uradite istraživanje. Družim se s ljudima kojima knjiga u ruci nije strano tijelo. Ostanimo na tome.

 

Da li smo dovoljno danas obrazovani i sposobni da možemo procjenjivati stvari koje nose u sebi neprocjenjive vrijednosti? Čini mi se da danas društvo sve manje čita, a i ako čita uglavnom su trivajlne stvari. Posebno mladi danas u tome uživaju.

 

Boris: Ljubav prema tim vrijednostima u čovjeka je potrebno usaditi u njegovoj najranijoj dobi, a zatim je gajiti. Prije nekoliko dana sam vidio dva djeteta kako sjede na klupi i s velikim interesovanjem listaju predizborni bilten jedne od političkih stranaka. Istina je da mladi, pa i oni stariji, najviše čitaju štampu prema kojoj bi trebalo da osjećaju, pa najblaže rečeno odbojnost. To će svakako ostaviti dugoročne posljedice na sve segmente društva.

Upoznao sam i ljude koji su doživjeli epifaniju, i koji danas čitaju birane knjige. I to je moguće.

 

Možemo li reći da je i država, odnosno ljudi koji vode ovu državu jedni od krivaca što ne daju pažnju i značaj društvenom fenomenu, a to je književnost? Možda ljudi koji nas vode ne čitaju što bi trebali da čitaju. Ako čitaš pozitivno pozitivno ćeš zračiti, ako čitaš pametno, pametan ćeš i biti…!?

 

Boris: Mi snosimo odgovornost za svoje postupke. Tako je i sa onim što čitamo. Potrebno je razviti imunitet za indoktrinaciju koja je svoj uspon doživjela krajem osamdesetih, i koja nas je dovela do toga da uopšte razgovaramo o ovim temama. Nije teško zaključiti da je ona i dalje na snazi.

Ukoliko već nemate izgrađen profinjen ukus za bilo koji vid umjetnosti, od velike pomoći vam može biti bezbroj internet stranica ili stručnih knjiga koje vas mogu usmjeriti u željenom pravcu.

 

Ipak, sve je na nama, ljudima, bez obzira ako je vođa nesposoban, ili!?

 

Boris: Izbor je uvijek na nama.

 

Kako doživljavaš što svakodnevno veliki broj mladih, talentovanih, pa i mladih talentovanih književnika odlazi ili želi da ode iz Brčko distrikta BiH, ali i BiH? Ti si osjetio život i ritam kapitalističkih zemalja.

 

Boris: Kao veliku tragediju. I u tim, kako kažete, kapitalističkim zemljama, većina ljudi je duboko nesretna jer im se život svodi samo na posao. Kao što znamo, sreću ne određuje iznos na bankovnom računu. Ljudi odlaze jer se ovdje ne osjećaju sigurno, ostvareno, a zatim i zbog finansijskih problema. Iz razgovora s mojim prijateljima znam da bi većina njih otputovala već sutra, da im naš pasoš ne predstavlja problem. Šta mislite šta bi se dogodilo ako bi se ta prepreka uklonila? Nije teško odgovoriti na to pitanje.

Zbog poremećaj svih značajnih vrijednosti u BiH i Distriktu gdje je po tebi proza i poezija, ali i kompletna književnost u budućnosti? Vidiš li njezine iskre postojanja ili samo sjećanja?

 

Boris: Znamo da je umjetnost preživjela i mnogo mračnija vremena od ovih, tako da sam optimističan po tom pitanju. Po nekom prirodnom obrascu, nakon ovoga bi trebalo da dođe do nove renesanse većeg ili manjeg intenziteta.

 

Šta od tebe možemo još očekivati u svijetu književnosti u kojem uživaš i za kojeg živiš?

 

Boris: Pišem roman koji nastaje protekle četiri godine, i kome se još uvijek ne nazire kraj. Nakon ove knjige ću se posvetiti tom romanu, koliko mi vrijeme dopusti. Pisanje je moja potreba, i bez toga ne mogu. To je ono što jesam.

Hvala vam.

 

Boris Marić je bosanskohercegovački pisac, rođen 15.11.1981. godine u Brčkom. Piše poeziju i prozu dugi niz godina. Njegova prva knjiga, zbirka pjesama pod nazivom ’Jedan’, objavljena je u januaru 2012. godine u izdanju biblioteke Nova riječ. Druga zbirka pjesama pod nazivom ’Uvod u san’, objavljena je u maju 2016. godine za istog izdavača. Pjesme su mu do sada prevođene na češki, danski, slovenački, makedonski, njemački i engleski jezik, te objavljivane u brojnim štampanim i elektronskim časopisima za književnost i kulturu, među kojima se izdvaja češki časopis Tvar, brčanski časopis Riječ, beogradski Beton, Inđijski kulturni Kandelabar, zagrebačko Društvo živih pjesnika, makedonski časopis RAST, slovenački Poiesis, časopis Naslijeđe i drugi. Trenutno piše roman radnog naslova Putnik.