Da je Nijemac ostao u BiH u Drugom svjetskom ratu sada bi možda živjeli bolje ^Istaknuto

Piše: Adnan Murselović

“Nikad ljepši keks u svom životu nisam probala”

Osamdesetih godina kao mali slušao sam događaje koje je pričala uz kafu i zvučalo mi je sve filmski. Tada sam najbolje razumio dio priče kada su jednom prilikom ušli njemački vojnici u njihovu kuću i zamirisale im tek napravljene filovane paprike. Ponudili su ih i sa zadovoljstvom rekli: “Oh, gut, gut” i za uzvrat ostavili su pakovanja njemačkog slatkog keksa i još neke njemačke hrane i otišli. Kaže moja nena: “Nikad ljepši keks u svom životu nisam probala”.

Slušajući razne priče u tom periodu nije mi bilo jasno kako mogu biti pedantni ako su partizani naši oslobodioci i najbolja vojska!

O toj pedantnosti o kojoj je pričala tek mi je kasnije bilo jasno. Najbolje se kristaliziralo kada je devedesetih počeo rat u BiH i kada sam vidio koja smo mi sama sebi “mraka balkanska”.

Rat devedesetih u BiH

Naravno, i tada su nastavljene njezine priče iz Drugog svjetskog rata uz kafu i prazan maslanjak, ako je bilo, samo sa dodatnom konkretnijom i jasnijom rečenicom: “Da je Nijemac ostao u BiH ne bi bilo rata i sada bi možda živjeli bolje”.

Rekoh, da nije zbog onog njihovog keksa? Kaže: “Ma, ne. Vidiš ti koja smo mi mraka i između sebe se ubijamo, a tako je bilo i u Drugom svjetskom ratu. Pored toga što si morao sa “švabom” da ratuješ, ti si morao i sa svojim ljudima kvislinzima, ustašama, četnicima, handžarima… i još razne vojske je bilo. I, evo dođe rat gdje opet između sebe ratujemo. Haman, da nastavimo tamo gdje smo stali”, kazala je.

Današnji polupismeni politički sistem

Prođe i ovaj rat. Preživih i mnogi preživješe, ali i mnogi izgidoše i bješe ubijeni bez razloga. Ubijeni zbog nenormalne balkanske “individualne-kolektivne” nacionalističke ideologije.

Šta danas imamo? Dobili smo nenormalan neobrazovani, polupismeni politički sistem u kojem i nakon završetka rata 1995. godine živimo u teškom finansijskom i svakom drugom stanju.

Neki krive vlast, neki krive narod, a neki krive sami sebe. Kolektivno svi krivimo jedne druge i niko ništa ne poduzima i ne mijenja tako da zamisliti budućnost mladog ili bilo kojeg drugog čovjeka u ovoj zemlji je apsurd.

Ne videći izlaz iz ovog stanja ponekad se i sam pitam da li bi stvarno bilo bolje da je njemačka vojska u Drugom svjetskom ratu ostala na ovim područjima!? Možda bi svi oni kojih nema od rata devedesetih bili ovdje i imali sva socijalna prava i uživali u socijalnoj državi kao što to Njemačka čini prema svojim građanima!? Možda.

Od kraja “praktičnog rata” u narodu i dalje traje unutrašnji, psihički rat, narod koji ne vidi izlaza iz ovog stanja, jer svi dosadašnji poslijeratni lideri nisu donijeli narodu ništa bolje. Vlastodršci ne pričaju o pravima građana, onih građana koji uživaju u drugim razvijenim i normalnim zemljama. Njihov cilj možda i jeste da narod ostane neiformisan, a sve s namjerom postizanja individualnih ili grupnih ciljeva.

“Bajka” o Evropskoj uniji

I, evo nas u priči Evropske unije. Došli smo do zahtjeva za članstvo u stanju u kakvom nikad gorem nismo bili. Medijska kampanja o EU traje godinama i mnoge priče i izjave od strane građana formirane su na osnovu iskustva sa EU i na osnovu onoga što im medij kaže.

Jedini izlaz iz ovakvog teškog vremena u BiH neki vide ulaskom BiH u Evropsku uniju govoreći:

“Od ovih naših što nas “handre” dvadeset i nešto godina nakon rata ne živimo kako treba i život su uništili mnogim generacijama, a i budućim. Ako je tako, onda bolje je da nas zvanično “handre” stranci u Evropskoj uniji, jer vjerovatno će biti malo bolje. A, ako ništa od toga ne bude, onda ćemo barem znati ko bolje “handri”.

BiH će vjerovatno jednoga dana biti članica EU i mnogi će vjerovatno osjetiti uskraćena uživanja na koja su naučili, ali vjerovatno će i ponuditi i bolji život, osim ako ne budemo postali dio robovlasničkog dužničkog evropskog kapitalističkog sistema.

Josip Pejaković je kazao u jednoj od svojih monodrama: “Naš narod ti je takav. On bi i govno uzeo samo nek je američko”. U ovom slučaju prema glasu naroda u BiH može se reći: “Nek je i govno samo nek je njemačko”.

Možda ima istine što je nena pričala.