Nebojša Šavija Valha: Zašto ne glasam na ovim, niti bilo kojim dugim izborima, a i nisam. Niti ću ^Istaknuto

 

Piše: Nebojša Šavija Valha

 

Poslije toga najčešće uslijedi neka bukvica, o tome kako je to moja građanska dužnost; ili da zato što ovakvi kao ja (ma koji moj identitet toga „ja“ bio) ne glasaju ovi (ma ko „ovi“ bili) pobjeđuju; ili da tako ostavljam svoj glas za zlouporabu – itd, što već sve ne spada u repertoar svakodnevne komunikacije o politici, od kafane do akademske zajednice.

 

Ali, fakat, zašto ne glasam? Razloga je sijaset, lokalnih i globalnih. Mogla bi se dobra knjiga o tome napisati, kad bi čovjek imao vremena. No ovdje samo izbacujem „na prvu“, improviziram, jer i to je vid slobode, koju ovdje u svojoj biti summa summarum izražavam.[1]

 

Ako je sloboda već u pitanju, ne glasam zato što je to moje (de jure) pravo[2] neparticipacije u ovoj globalnoj PR šaradi i show-business-u tako neprimjereno nazvanom „politika“ što jest uistinu svetogrđe. Na ravni pojmovlja: oni što sada zovemo politikom odavno je prestalo biti πολιτικός politikos, ljudi nisu δῆμος – demos, čovjek nije ζῷον πολιτικόν – zoon politikon iliti politička životinja. On/a je sada ἰδιώτης – idiotes, oni/one ἔθνος – etnos (makar se neki zvali i nacije), a politika puka οἰκονόμος – ekonomija i τέχνη – tehnologija. Stoga savremene forme patrijarhata, tiranije i tehnokratije u formi nacionalnog tribalizma i starorimskog globalizma, jesu ono što danas nazivamo politikom, pa makar dolazile u obliku parlamentarne demokratije najrazvijenijih (ma šta to značilo) država-nacija svijeta, a sve to ne može biti dalje od onoga starogrčkoga izvornoga značenja političkoga.

 

Subjekti politike više nisu ni slobodni ni ravnopravni građani – oni sada svoju deklarativnu subjektivnost, slobodu i ravnopravnost izborima volens-nolens prenose osobama – koje izigravaju ili funkcioniraju kao paters familijas (pa makar to bile i one) – da upravljaju svijetom (ili lokalno: državom-nacijom, općinom, štagod...). Dakle da ponovim: da UPRAVLJAJU. I to je većini (koja glasa) OK? Zanemarimo notornu činjenicu da politika nije, niti treba biti menadžment odnosno upravljanje,[3] već djelovanje – πρᾶξις – praxis za opću dobrobit – ali razumijevanje ovoga već traži makar površno čitanje Aristotela ili (bar) Hanneh Arendt. Wikipedia je čak dostatna.

 

Ako bi se, kao u petparačkim krimi-pričama, držali načela „slijedi novac“, s ovu ili s onu stranu teorija zavjere,[4] da li iko ozbiljno misli da se ovo UPRAVLJANJE događa za opću dobrobit, ili čak za partikularnu dobrobit tzv. demokratske većine! Ja bih sugerirao da se UPRAVLJANJE događa kao UPRAVLJANJE uzurpiranim slobodama i pravima građanki/a (dodajmo uz to državni reket eufemistički zvanim porezom), u korist visoko rangiranih sponzora – velikih industrija, ponajprije svjetskog finansijskog kartela (u našim peri-feri regionima, to mogu biti recimo cestovno-transportna industrija koja baca najefikasniji vid transporta, dakle željeznice, na koljena). Tiranija političkih oligarhija željnih moći (a bogami i novca) komplementira i implementira tako tiraniju ekonomskih mastadona željnih i novca i moći: arena je to „alfa“ mužjaka i pokoje ženke koji se šepure nad životima glasačica/a. Globalno i „u nas“. Stoga smijem izreći kategorički sud: „Ovo je stanje stvari – činjenica!“[5]

 

Dakle izlazak na izbore je glas za sopstveno porobljavanje kmetskog tipa ili OD-slobađanje. Stoga, naprosto ne želim svojim učešćem u procesu izbora dati legitimitet odnosno verificirati ovakav sistem i strukturu(e) neofeudalizma propagiranim kao parlamentarna demokratija.

 

No ovdje treba biti oprezan, jer neosporno vrijedi treći Ginsbergov teorem: ne možeš izaći iz igre! Cjelokupni državni, među- i nad-državni aparat total(itar)ne[6] kontrole ne dopušta nikakav prostor slobode s ciljem sopstvenog mu održanja, cementiranja ovoga „stanje stvari“. Činjenica da ja ne glasam ili činjenica da većina (!?) glasa, ne mijenja ništa.[7] Oni izglasani čine ono za šta nisu izglasani, ali su izabrani da igraju igru: UPRAVLJAJU onima koji su za njih glasali, ali i onima koji nisu glasali. Ono što perspektivu čini još pesimističnijom jest činjenica primjenjivosti varijacije i drugog Ginsbergovog teorema: ne možeš promijeniti (prekinuti) igru! Dovoljno je reći savremena Grčka – čak i parlamentarno-demokratski legitiman čin pokušaja neznatne promjene „igre“, kao uostalom i referendum „OXI“, doživljava isti debakl i potpuno porobljava sada i državni aparat. I konačno šah-mat – prvi Ginsbergov teorem: ne možeš pobijediti (drugim sredstvima): ako se ono malo bosanskohercegovačkih protesta i plenuma[8] izjalovilo, nije se čuditi, jer su se i protesti u državi kao što je Grčka, u kojoj uobičajeno i zbog na prvi pogled banalnih problema gori Atina, završili debaklom (mnogo gorim nego što bio u BiH). Mogao bih sa primjerima nastaviti – utrka za predsjednicu/ka SAD! Debakl globalnih razmjera gledano sa aspekta mogućih promjena ičega!

 

Nije da nisam tražio, čitao, gledao (možda ne dovoljno, priznat ću, i sam dijelom zarobljen u matrix-u tehnokratizirane i u deadline-ima definirane svakodnevnice), ali nisam našao nikakvu pa ni približno ubjedljivu antropogenu alternativu ovom stanju stari, ovoj činjenici: sistem se čini tako uhodanim i stabilnim da je gotovo sui generis: sam sebe stvara i reproducira! Alternativa? Globalna revolucija? Unlikely! Nadam se iskreno da se varam! Ali na kojim bi se ona načelima i/ili ideologijama dešavala – sve koje imamo su manje ili veće varijacije na teme iz 19, pa čak i iz 17. vijeka: John Locke je naročito igrao pokemona dok je začinjao liberalnu misao, a Marx analizirao višak vrijednosti iz rada robota u kineskim provincijalnim pogonima. Sve kurentne ideologije i lijeve i desne su beskrajne varijacije na ove u velikoj mjeri lijepe, poučne – ne treba ih nikako preskočiti – ampak istrošene teorije, koje su uz to potpuno van dodira sa stvarnošću, tj. sa tehnološkim i znanstvenim mogućnostima pristojnog življenja za svaku vrstu na ovoj planeti. Dakle,ja ne poznajem neku ideologiju koja bi dala podstrek globalnoj revoluciji – možda sam neuk, a ne mogu ni sâm ponudit nekakvu – čak ni naznaku! Možda godine čine svoje pa se alternative (mog mišljenja) sužavaju do toplotne smrti organizma.

 

Na tom termodinamičkom tragu – možda je to zapravo jedina globalna alternativa:[9] sada već izvjesna ireverzibilnost procesa krađe prirode kroz njeno energetsko pretvaranje u „koristan rad“ (kome koristan, dâ se naslutiti u gore rečenom), a koji sad potpada pod treći zakon termodinamike, i koji u konačnici dovodi do toplotne smrti svemira – ili u našem slučaju smrti antropogene organizacije zemlje, ako ni zbog čega drugoga onda poradi te „sporedne“ činjenice globalnog zagrijavanja.

 

U svakom slučaju, vratimo se temi: s onu stranu svjesne mi odluke, u ovakvom kontekstu potpuno je svejedno glasam li ili ne glasam, da li neko koristi moj glas ili ne, i da li neko vara ili ne vara u igri. Ko god pobijedi svejedno je; kao što je svejedno koliko izabrani dužnosnici rade ili ne rade; točak lokalne i globalne „politike“ vrti se neovisno od svih njenih subjekata, usudio bih se reći i aktera.

 

I konačno, dok se demokratija, kao neka nova i vremenu sukladna demokratija, ne vrati u taj „točak“, a to je gotovo nevjerovatna perspektiva, ne vidim zašto ne bismo ukinuli i izbore, a time i nemali državni trošak vezan za njih: neka se elite u ekskluzivnim okupljalištima međusobno dogovore o podjeli reketaških rejona i „mirna Bosna!“ Definitivno manje košta od izbora.[10]

 

A kada bih i glasao – što je gotovo vjerovatno kao i promjena goreopisanog sistema, dakle nikako – kome bih i imao dati glas? Uz dužno poštovanje pojedinkama i pojedincima kao osobama iz ovog ili onog razloga zalutalim u svijet „partijske politike“:[11]

 

Liberalima (ako ih uopće ima), recimo „građanskim partijama“ koji zagovaraju malo-do-malo-više revidirani koncept društva 18 vijeka (kako gore opisah), u iluziji stvarnosti koju nazivamo liberalna demokratija, koja je uz to potpuno istrošena; ako je ikad zbilja i bila išta više od puke propagande koju smo „kupili“: privremena subvencija sloboda građanima i građankama Zapada, poradi izazivanja zavisti (i naravno mnogo opasnijih stanja i efekata) onima s druge strane političkog (i stvarnog) zida, ada bi u konačnici korporativna ekono-finansijska klika zavladala cijelim svijetom? Glas za partije iluzionista!?

 

Socijal-demokratama – niti socijale, niti demokratije: nisu li upravo dotični u prvim redovima „štednje“, čitaj, ukidanja socijalnih stečevina građana/ki i tehnologizacije demokratije (mislim prvenstveno u „razvijenim demokratijama“, a može se primijeniti i kod nas na periferiji)? Glas za partije socijalne šarene laže!?

 

Narodnjačkim partijama – možda i stvar ukusa: nikad nisam bio sklon lokalnoj narodnoj muzici, niti običajno-religijskom poimanju svijeta. Mrtvi sam (zasad samo figurativno govoreći, a obzirom na popis možda uskoro i fakat) ateista. Nisam ni u fonu ljubljenja bližnjega svoga (sebe bih definirao kao mizantropa par excellence, a svaki dan mi pruža izobilje argumenata da se učvrstim u toj poziciji). S onu stranu folklora, „politički“ govoreći, slika ideala tih partija,[12] dakle, feudalizma, aristokracije i patrijarhalnosti mi je najtraumatičnija; istovremeno to je najverovatnija bliska perspektiva svijeta, koja u meni zaziva (mitološke!?) slike mračnog srednjeg vijeka, religijske zatucanosti, služanstva. Dakle glas za partije novih (i starih) feudalaca!?

 

Da li sam nešto propustio – ako jesam, jbg, ne pratim baš do u detalje svih 200 i kusur partija[13] i uz to još nezavisne kandidate.[14] Da ne idemo tako „duboko“ u ideologiju: bar da se iko od njih zalaže, usudio bih se reći bar u duhu kantovskog praktičnog uma, za de-debilizaciju ljudskoga života, dekriminalizaciju i legalizaciju sloboda pojedinaca i s njima vezanih vlastitih odgovornosti za vlastiti život i time svijet.[15] Primjera radi, tu mi stoje prava uživanja u svemu što me čini sretnim,[16] bilo to uživanje u sada zabranjenim supstancama ili vožnja sada zamišljenog Ferarija 300 na sat (pri čemu niko ne strada!), i mnogo toga sada skaradnog, imoralnog, blasfemičnog, a pojedinke/ce čini sretnim, a nikog ni pojedinačno niti grupno oštećenim[17] (osim „važnih“ industrija koje gube na srećama koje oni ne prodaju). Ne mogu ovdje a da se ne prisjetim razmišljanja Françoisa Perrouxa iz Mirnog suživota:

 

„Oni vjeruju da umiru za Klasu, a umiru za partijske Ljude. Vjeruju da umiru za Domovinu, a umiru za Industrijalce. Vjeruju da umiru za slobodu Ličnosti, a umiru za Slobodu dividenda. Vjeruju da umiru za Proletarijat, a umiru za Birokraciju. Vjeruju da umiru po zapovijedi Države, a umiru za novac koji država drži. Vjeruju da umiru za naciju, a umiru za bandite koji joj začepljuju usta. Oni vjeruju – ali zašto bi čovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati – umrijeti? – kad je stvar u tome da se nauči živjeti?“

 

Dakle ni izbor nije neki, pa zašto bih onda glasao! Brine me, odista, taj na žalost tek nedavno potpuno osvješćeni mi nedostatak alternative ovom sranju od svijeta i beskrajna glupost njegovih antropogenih bića (čiji sam bez imalo lažne skromnosti čist primjer).

 

[1] Stoga mi već unaprijed oprostite moguću nekoherentnost.

 

[2] Nerado koristim neko pravo povezano za debilnim pravnim sistemom kojeg se zbog mnogo čega gnušam, kao uostalom i svih savremenih institucija vladavine utemeljenih tokom vladavine crne tačke ljudske istorije – Staroga Rima - i jednako zluradih, moćnima i novcu naklonjenih! Ali to je jedna druga tema. No kako bi pravnici rekli, koristiti i znati svoje pravo jest oportuno za življene u društvu, pa ga je nužno kad-kad i iskoristiti.

 

[3] Premda Michel Foucault govori o sveprisutnoj ideologiji gouvernementalité, dakle mentaliteta upravljanja i vladanja koji dominira socijalnom realnošću: svuda su oko nas „menadžment“ „mjerljivi rezultati“ i „dobre prakse.“

 

[4] A postojanje ljudi i organizacija legalne korupcije znanih kao lobisti ili lobističke organizacije daje argumente da nije riječ samo o teorijama!

 

[5] Jer Wittgenstein kaže: „Svijet je cjelokupnost činjenica“ – opet malo čitanja treba...

 

[6] Sheldon Wolin govori o vladavini „invertiranog totalitarizma“, vidi: Wolin, S. Inverted Totalitarianism, How the Bush regime is effecting the transformation to a fascist-like state @ https://www.thenation.com/article/inverted-totalitarianism/

 

[7] Osim potencijalno ličnog života, ako bih zbog propagiranja ove vrste defetizma (riječ koja budi sjećanja na prethodni „totalitarni“ režim) dospio na crne liste kojekakvih agencija lokalnih i međunarodnih od kojih mi hljeb nasušni zavisi, ili bi me, akobogda (najčešća riječ starosavremenog bosanskog, srpskog i hrvatskog, premda ne u ovoj formi), etiketirali „teroristom“ zbog zazivanja rušenja svjetskog (budimo realni – samo lokalnog ustavnog) poretka i dronirali. Mada mi je Breceljova ideja „mehkog teroriste“ vrlo bliska!

 

[8] Koji su by the way golemo – da uzmem taj mostarski izraz bez imalo ironije – društveno zbivanje u poglavito pasivnom i poslušnom bosanskohercegovačkom društvu.

 

[9] Pored supervulkana ili velikog asteroida!

 

[10] Ali i ovo je nemoguća opcija – jer bi određene „industrije“ štampanja, plakatiranja, biračkih tijela, itd. ostale bez posla!

 

[11] Nekako mi je ovo „partija“ draže od „stranka“: nagovještava kontinuitet jednopartijskog sistema, koji se eto raznim geopolitičkim igrama multiplicirao po frakcijama i djeluje zapravo kao višejednopatijski sistem, gdje su u glavnom tekstu navedene razlike između frakcija više nominalne prirode sa malim varijacijama u navedenom djelovanju, ada bi se stekao privid pluralizma, dok je to u cjelini i suštini jedno-te-isto djelovanje pod ideologijom neoliberalnoga i neokonzervativnog kapitalizma. A još je Kardelj govorio o „pluralizmu samoupravnog djelovanja!“

 

[12] I u svjetskim razmjerima, a mi kao peri-feri tu ne zaostajemo ni trena, štaviše smo avangarda.

 

[13] Što je uz broj organizacija civilnoga društva, njih kažu 12000, uistinu indikator visoke demokratičnosti BiH društva, naravno u smislu ove globalne unakažene i pervertirane liberalne demokratije. Pri čemu te brojke, naročito strancima, služe za ismijavanje Bosanaca i Hercegovaca, razumije se kao zaostalih. A riječ je o ignoranciji spram prepoznavanja njihovoga vlastitog „političkog“ sistema u kojem je pluralizam centralna govorna i djelatna metafora, dočim je u njihovim ideološko ograničenim glavama demokratija sukob 2-3 megakorumpirane partije. Nasuprot, bosanskohercegovačke brojke indiciraju ogroman pluralizam BiH društva for whatever reason. Moram priznati, u odnosu prema korupciji sam deklarirani komunista – svakom prema potrebama i mogućnostima: ako se već mora, radije treba dati portiru 10 KM, doktoru 500, itd, nego milijardama potkupiti par (ha!) visoko pozicioniranih „političara“ i to još nazvati eufemizmom – lobiranje.

 

[14] Da budem iskren, u stvari ne pratim ni jednu! Ovdje s obzirom na ulazne podatke ostajem samo na nivou percepcije kojoj ne možeš izbjeći ako imalo imaš dodira sa ovom otužnom civilizacijom, a kao stari kantovac sintezu sudova činim transcendentalnim a priori zaključivanjem (ili radom pred- i nesvjesnoga, kako bi moderniji frojdovac u meni zahtijevao).

 

[15] Da, koketiram malo sa liberalizmom staroga kova – a to ide u prilog moje hipoteze da su nam (ili bar meni) ideološki horizonti „cementirani“, a alternative netransparentne!

 

[16] Kako to Ustav SAD daje svojim državljanima, a Administracija u stvarnosti najbezobzirnije krši!

 

[17] Ozlojeđenim i zavisnim pak zasigurno, jer drugačije teško da bi iznova i iznova uspijevali legitimirati sistem debilizacije čovječanstva!

 

/Buka/