Čovjek vozi onako kako živi ^Istaknuto

Piše: Ismet Dizdarević

Iz svega što se dosad zna o Sanjinu Sefiću koji je ubio dvije studentice u Sarajevu, šta biste Vi, kao psiholog, mogli kazati o njegovoj ličnosti i uopće o takvom vidu ponašanja?

- Svako odgovorno društvo moralo bi strogo voditi računa o tome kakve osobe ulaze u saobraćaj, s kakvim psiho-fizičkim sposobnostima, znanjem i navikama.

Treba ponavljati sve dok se ne shvati da je preventiva vrlo važna u svemu. U ovom slučaju, svaki psiholog će vam reći, čovjek vozi onako kako živi. Tako je i vožnja Sanjina Sefića odraz njegovog života. Dakle, govorim o onome što sam saznao iz medija, ali i na osnovu njegovih postupaka.

Ništa nije slučajno

Evo, bijeg nesumnjivo pokazuje da on ne posjeduje moralnu dimenziju, da ne spada u one koji vode računa o posljedicama svoga ponašanja, o čemu razmišlja svaka odgovorna, a to znači i moralna osoba. Da je suprotno, da je bio neko sa moralom, prvi bi pritrčao djevojkama, možda bi nekoj od njih i pomogao. Odgovor na svaku situaciju u nama je pripremljen našim dotadašnjim životom. Da, bijeg osumnjičenog jako mnogo govori o njemu, ali i o ambijentu u kojem je odrastao i u kojem sada živi. Jer, on nije mogao sam pobjeći, neko mu je u tome morao pomoći. Očito je, njegov ambijent ima već sve proračunato za ovakve situacije. Tako brzo nestati iz BiH ne može svako niti može sam. Otud se ova priča ne smije svesti samo na osumnjičenog, nego i na sve one koji su mu pomogli, direktno ili indirektno.
Mjesto stravične nesreže kod Zemaljskog muzeja u Sarajevu - Čovjek vozi onako kako živi

Posljednjih godina na ulicama Sarajeva, a vjerujem dešava se isto i u drugim sredinama, vode se trke motociklista, vozača automobila. Nerijetko i danju svjedočimo sumanutoj vožnji na jednom točku. Šta to Vama govori?

- Uvijek su mladi kršili norme, to je nekako i dio mladosti. Kod mladog čovjeka su velike iluzije o tome šta sve može uraditi. No, tamo gdje vladaju red, hrabrost, vještina, oni se ne dokazuju ugrožavanjem života, pa i svoga u krajnjem slučaju. Zato i ukazujem na to da je centralni problem u bezbjednosti u saobraćaju, pored selekcije ko može uopšte za volan, i to kakva je dominirajuća kultura ponašanja. A ta kultura je refleksija porodice, okoline, društva. Iz medija se vidi da je osumnjičeni iz porodice u kojoj je brza vožnja bila stil života. Ništa se ne dešava slučajno.

Koliko bi pomogle strožije kazne?

- Prvo da vidimo šta se dešava sa sadašnjim kaznama. Za osumnjičenog se tvrdi da ih je dobivao i dosad, ali ih nije plaćao. Kako je to moguće? Kod nas su stvari tako posložene da ih neko mora, a neko ne mora plaćati.

A neko to rješava telefonom! Upravo čuh bivšeg ministra policije KS-a, koji kaže da je u vrlo kratkom razdoblju uhvaćeno nekoliko desetina hiljada pijanih i drogiranih vozača za volanom...

- Ako neko u sebi nema izgrađen moral, isto je bio pijan, drogiran ili ne. I moralan čovjek nekada popije čašicu više, ali će on drugome prepustiti da vozi, a pogriješi li, izvući će pouku. Osumnjičeni je stalno kršio zakon, a nikome nije palo na pamet da ga isključi iz saobraćaja. Kako je to moguće? Može li se to ispitati ili će se i tu prebacivati odgovornost od jednog do drugog.

Bolna slika

Kada tzv. obični čovjek ne plati jednom struju, eto ih trkom da mu je isključe. To sve moralnog čovjeka iritira, a nemoralnom daje krila. Prije rata sam bio dio tima koji je radio na prevenciji u saobraćaju. Pazite, iako je broj vozila tada bio drastično manji nego danas, vodilo se o tome računa. Dobro se sjećam nekih analiza koje smo razmatrali, a u kojima su se navodila iskustva drugih zemalja. U jednoj je donijet zakon o obaveznim naljepnicama, s mrtvačkim glavama i s mrtvačkim sanducima, koje su, mislilo se, trebale da povećaju opreznost. No, poslije nekog vremena, iako je na tamošnjim cestama sve vrvjelo od mračnih opomena, povećao se broj nesreća.

O čemu to svjedoči?

- Sve mjere, pa i one najrepresivnije, nemaju efekta ako svaki učesnik u saobraćaju u dubini svoje ličnosti ne prihvati da se njegovo ponašanje mora odvijati u skladu s elementarnim društvenim uzusima, u kojima je moral neizostavan. Mogu kazne biti drastične, ali su one bez svrhe ako se selektivno provode i posebno ako se živi tamo gdje su na vrhu ljestvice vrijednosti (pa i zarada) tajkuni i rijaliti zvijezde, a na dnu su, čak i izloženi podsmijehu, oni koji rade naporno, temeljito, kvalitetno! Stoga je i smrt mladih djevojaka, koje su bile na najboljem putu da postanu vrsne psihologinje, da pomažu ovom bolesnom društvu, ostavila mnoge bez daha. Na jednoj strani su bile one, oličenje poštivanja normi, pa i pri prelazu ceste, zelenog svjetla, a na drugoj strani je njihova apsolutna suprotnost! Užasno bolna i opominjuća slika i simbolika naše stvarnosti.

Oslobođenje.ba