Nježniji pol u svijetu jačeg - Brčanka Dajana Đurić iz Vladine kancelarije pravo na krov ^Istaknuto

 

Dajana Đurić: Iz Vladine kancelarije pravo na krov

 

Nije me strah biti na krovu, jer i kad sam visoko ja sam uvijek na zemlji, tako sam odgojena, ponosno kaže brčanska dimnjačarka Dajana Đurić, koja je inače službenica u Vladi Brčko distrikta BiH. Ova skromna djevojka sa čarobnom četkom od kada je bila djevojčica čisti krovove i živi je primjer da dimnjačar donosi radost i sreću. Naročito joj se obraduju djeca kada im čađavim rukama podijeli bombone i srećne dimnjačarske novčiće, koje uvijek nosi u džepu.

 

"Otac ima dimnjačarsku firmu, ali on u životu nije uvijek bio sit. Naučio me da budem vrijedna i poštena i da marljivo radim, zbog čega sam od malih nogu u poslu. Po struci sam inženjer ekologije, ali sam gotovo cijeli život provela na krovu. Taj posao je moja velika ljubav, koji ću nastaviti raditi, iako sam dobila posao referenta za romska pitanja u obrazovanju u Vladi Brčko distrikta BiH", ističe Đurićeva.

 

Nakon završene radne sedmice u čistoj i toploj kancelariji, ovoj marljivoj djevojci vikendom radni dan počinje u šest časova, kada se penje na krov i uzima četku.

 

Koliko radosti i sreće donosi ova djevojka najbolje svjedoči činjenica da je u jednom dimnjaku pronašla čak tri kilograma zlata, koja su tu završila usljed ratnih okolnosti.

 

Starica, koja je vlasnica nakita i dragulja, bila je u šoku kada joj je lijepa dimnjačarka pružila čađavu kesu punu njenih uspomena iz mladih dana.

 

Dajana je uvijek rado viđen gost na krovovima u Brčkom, a kada se "prizemlji", čađavo dugme na njegoj radnoj uniformi rado dotaknu i stariji i mlađi vjerujući u blagodati koje nosi dimnjačar.

 

Rosana Maksimović: Golovi u mreži, petice u dnevniku

 

Bezuslovna ljubav prema fudbalu dovela je Rosanu Maksimović iz Šipova u muški fudbalski klub Gorica, gdje nisu imali srca reći "ne" njenom talentu i ljubavi prema ovom sportu, pa su jedinu djevojčicu u klubu prihvatili kao jednakog saigrača.

 

Od osme godine ova djevojčica trese mreže istim žarom kao i njeni saigrači, koji su ispočetka mislili da će Rosanu vremenom minuti želja i otići "ženskim poslom", ali nije bilo tako.

 

"Nastavila sam trenirati i težila sam da zaigram u nekom ženskom fudbalskom klubu, a ove godine počela sam igrati u ženskom fudbalskom klubu u Modriči, zahvaljujući mom treneru iz Gorice. Pošto pohađam Gimnaziju u Šipovu, u Modriču putujem petkom i tamo igram vikendom, a ostalim danima treniram sa momcima iz Šipova", priča ova djevojčica.

 

Njenim sportskim izborom niko osim oca nije bilo zadovoljan jer u maloj sredini u kojoj živi nije imala velike šanse za uspjeh, pomalo su je i zadirkivali da je muškarasta, ali danas Rosanu svi bodre i slave njene golove. Cilj joj je da zaigra u reprezentaciji, a kasnije da ode u neki klub u inostranstvo.

 

"Voljela bih da se vidim u dresu Volfzburga, Real Madrida ili nekog drugog velikog kluba s osvojenim peharom Lige šampiona", kaže Rosana.

 

S obzirom na to da u dnevnik bilježi samo petice, planira studirati elektrotehniku ili ići na vojnu akademiju, a uz fakultet će svakako lopta biti njen prvi izbor.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Edina Delić: Volan i lagani gas

 

Malo ko se zatekao u centru Tuzle da nije u nevjerici protrljao oči kada je kraj njega prošla gradska "trojka", za čijim volanom se smiješila Edina Delić.

 

Iako u zapadnim zemljama nije neobično vidjeti ženu za volanom autobusa, u Tuzli je i te kako bilo.

 

"Bio je 1. april kada sam prije sedam godina počela da radim. Ljudi su me gledali u šoku i nevjerici misleći da je prvoaprilska šala. Neki nisu smjeli sa mnom da se voze, a i danas mi se to dešava", prisjeća se Edina.

 

Kada je privatila posao vozača gradskog autobusa, nekoliko dana vježbala je u krugu firme s nestrpljenjem očekujući izlazak u saobraćajnu vrevu.

 

"Kada sam pokupila putnike imala sam osjećaj da sam cijeli život bila vozač autobusa. To je posao koji volim i koji ću i dalje raditi", dodaje ona.

 

Priznaje da ni sama nije bila sigurna da li da prihvati tako odgovoran posao, ali je uz podršku ukućana ipak pristala.

 

"Oni koji žive u Tuzli znaju me dobro, ali nekome ko dođe iz drugog grada čudno je kada me vidi za volanom", kaže ova vesela vozačica.

 

Edina je jedina žena koja vozi autobus u gradskom prevozu u BiH.

 

"Želja mi je bila pokazati i dokazati da žena i kod nas može voziti autobus. Ništa to nije strašno, ni opasno. Volim vožnju po gradu, gdje su velike gužve. Putnicima sam još interesantna. Sve ide po planu i programu, a u vožnji uživam ja, ali i moji putnici", ističe Edina.

 

Poštujući saobraćajne propise, Edina poručuje da su njeni putnici jednako sigurni kao s muškim vozačima.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Slađana Koljančić: Opasna dama mekog srca

 

Po danu lijepa i dotjerana Slađana Koljančić iz Banjaluke ničim ne odaje utisak opasne dame, koja noću čuva red i mir, ali i živote mnogih poznatih ličnosti.

 

Ova neustrašiva žena, koju zovu Zmajica, obezbjeđivala je mnoge ličnosti, događaje visokog rizika, ali i prevoz velikih količina novca.

 

"Naravno da je bilo teško ostvariti se u ovom poslu kao žena, jer je on kod nas oduvijek važio samo za muški. Tako su kolege bile veoma skeptične, pa čak im nije ni bilo drago da idu sa mnom na zadatke. Ipak, to se veoma brzo promijenilo, jer sam ja upornošću i stalnim zalaganjem pokazala da i mi žene možemo uspješno da radimo kao tjelohranitelji", priča Koljančićeva.

 

Slađana je lično obezbjeđivala poznate ličnosti poput Lenija Krevica, Radeta Šerbedžije, Josipe Lisac, Nine Badrić, Željka Joksimovića i mnoge velike skupove i događaje.

 

Najviše rizika u ovom poslu predstavlja prenos velikih količina novca, ali ona je jedina žena na ovim prostorima koja je taj posao obavljala.

 

Slađana je veliki zaljubljenik u borilačke vještine pa je tako godinama trenirala boks, kikboks, tajlandski boks i mnoge druge plemenite sportove, a danas nosi titulu majstora tradicionalnog japanskog karatea.

 

Pored toga što je majstor tradicionalnog japanskog karatea, Slađana je poliglota, jedan od omiljenih jezika joj je japanski, a želja joj je da nauči i arpski.

 

"Trenutno sam nezaposlena i vrijeme u potrazi za poslom iskoristiću za učenje arapskog jezika", dodaje Zmajica.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Maja Hadžiselimović: Roboti nisu samo za muškarce

 

Ne volim pitanje otkud žena u svijetu robotike, jer zašto uopšte žena ne bi mogla obavljati taj posao, kaže inženjerka mehatronike Maja Hadžiselimović iz Zenice, koja je zaposlena u jednoj njemačkoj istraživačkoj kompaniji.

 

Ova mlada naučnica izučava razvoj, projektovanje i primjenu robotike, a diplomu je stekla na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu.

 

Nakon toga, školovanje je nastavila u Mariboru, te u Novom Sadu na programu mehatronike i elektronike.

 

U svom radu sreće više kolega nego koleginica, ali, kako kaže, to nikako ne čini njen posao muškim.

 

Za mehatroniku i robotiku se opredijelila iz ljubavi prema tehnologiji, razvoju, inovativnosti, napretku.

 

"Kao žena u svijetu koji je dominantno muški nikad nisam osjetila nikakvu diskriminaciju zato što se kao žensko bavim ovim poslom. Žene su jednako sposobne da bez problema obavljaju slične poslove", kazala je ona.

 

Njen posao je prilično dinamičan, zahtijeva dosta putovanja s obzirom na to da su projekti internacionalni.

 

Ono što posebno voli kod svog posla je što nikad ne zna kako će izgledati radni dan, koji joj uvijek iznova donese novo znanje i iskustvo.

 

/nezavisne/