Čovjek je, Senada, teški hajvan... ^Istaknuto

U ovih nekoliko prostih riječi sažeta je sva filozofija i mudrost, sav historijat i golgota bosanska. Ali, da bi se to razumjelo potreban je pravničkim rječnikom rečeno, akt volje, svijesti i razuma. Ako se dva elementa i skrpe nekako, treći vazda fali. Imaš li volju, obično ti je svijest još uvijek na nivou kolektivnog shvatanja primitivnih zajednica. Razum je već posve neka druga priča, izvanbalkanska. Razum s ovim brdovitim terenom veze nema, prekinuta je još davno raskolom Istočnog i Zapadnog rimskog carstva. Impozantna imperija puče na najslabijoj tačci – Drini balkanskoj.

Zašto sve to pričam, ni sama nisam sigurna (rekoh, razum je Balkanska izbjeglica). Htjedoh o idealima. Ne političkim, daleko bilo. Pun mi je kofer strujanja, krilnih ili centralnih, pa decentralističkih, pa nacionalističkih, pa svih daljnih kombinacija navedenih, i pojmova istog (ili sličnog) značenja.

Htjedoh o opasnijim idealima, ne zajedništva, ne suživota, ne klerikalnih ili sekularnih, nego onih koje ti roditelji (ispadoše najgori dušmani od svih) u glavu usade i nema ti gore neg' se čitav život sa vlastitom glavom ne slagat. Ti vidiš da nešto nije pravo, al' ona tvrdi da jest. Ti nju udri u zid, al' ono tebe boli.

To su one životne mudrosti: uči, da kanal ne kopaš; bolje para da gori, neg' obraz; sabura i biće; itd. Naizgled, sve su to dobronamjerni savjeti starije svjetine, al' kad dublje proanaliziraš svaku ponaosob, temelji su to ja l' za zavjeru, ja l' za ugrožavanje vitalnog nacionalnog interesa.

Situacija u Bosni i Hercegovini (a i u komšiluku, susedstvu i susjedstvu) liči na jednu pomalo neukusnu parodiju. U svom jadu, dronjcima plemića, sa seljankom plave krvi, jedan lucidni Vitez Tužnog Lika, nije uspio ispasti toliko lakrdijaški komedijalno tragičan u svom talentu Servantesa, kao Bosna u peru jednog laika (ili više njih!?).

Ja, najobičniji laik, najneukiji građanin, ja blesan i besposličar, pozivam se na Moriće, Pašu i Ibru, pozivam se na Mustafu i Kaimiju, pozivam na Pozderce, Zmaja od Bosne, i sve druge zulumćare sebi, heroje nama (uslovno rečeno), i govorim, blago vama kad ste povješani, pobijeni, potamamljeni! Nas, zulumćare i bundžije novog vakta niko neće ni da pljune. K'o da nas nema. Da nas zgazit hoće, pa se začuditi što toliko smrdi – pa hajd. Al' ni to. Ova demokratija ima bolje sprave za mučenje nego španjolska inkvizicija pasa Božijih. Mi nismo ni opasni, ni nepodobni, mi smo samo prepušteni sami sebi, društvu nevidljivi. Čudaci. Etiketirani. Budale – prevedeno na naški, naški ili naški jezik.

Dežulovića, vidim, počesto zove Kožo da mu priča vic. Nasmiju se svojski, pa ponekad i preko volje. Ja nemam koga nazvat. Nit' imam vic ispričat'. Samo sumornu, dosadnu, svakodnevnicu. Tragi - komičnu, doduše. Parodičnu, doduše.

Al' metnut' ću je u priču, pa kad je fešta nek i hala gori.

Idem ti ja jedan dan kući s fakulteta, postarija žena do mene sjedi (a u autobusu dao Bog pa sve il' student, il' penzioner). Izvadi naočare i gleda neke nalaze, valjda ih sama sebi tumači, kad men' za oko zape: abdomen, ne osjetljiv. Gledam dva puta, rekoh vidjela si dobro, sad više ne guraj nos gdje ti mjesto nije.

Eto to su oni zmajevi Kihotovi. Gdje može bit' doktor a nepismen? Ne ide mi u glavu. Kako neko može završit osnovnu školu a ne poznavat maternji jezik? Al' valjda kad jedan budući profesor ne zna „razliku“ između opština i općina, kad veleučena persona koja obnaša funkciju univerzitetskog profesora ne zna drugu palatalizaciju pa mu je knjiga u dativu knjigi, ili mu je izvagati izvažati, pretpostavljam da ne mora ni doktor znat' sastavit ne i osjetljiv, ili jedan pravnik odvojit' ne od glagola. Šta će nam jezik, kad ga ne znamo, ne njegujemo, ne upoznajemo. Šta će nam Hasanaginica i Ugursuz, Nevakat i Tvrđava?

S druge strane, magistra vitae nam se grohotom smije koliko malo tek o njoj znamo.

Ne poznajemo pravopis, historija nam nije srodna, stručnjaci iz prirodnomatematičke oblasti nam zakone pišu i svako gleda svoj šićar. Ne znamo da je Čovjek Čarobnjak plagijator, da Bosna i Hercegovina ima samo 12 teritorijalnih jedinica sa statusom grada (da, to upravo znači to - da vaše mjestašce sa čak 16 kladionica i 3 velike diskoteke, nije grad). I hiljadu bih još poražavajućih činjenica mogla nabrojati, ali je poenta već postignuta. Pa, da te pitam, intelektualče, akademiče, diplomirani doktore, koliko znaš?

Znaš li o Bobovcu, Radakovcu, znaš li o partizanskom odredu sačinjenom od vojske bosanskih junaka, koji nosiše petokrake na fesovima namjesto na kapi partizanci, da bi se razlikovali od inih?

To ionako nije tema današnjeg razgovora, barem nije trebala biti. Govorih o idealima. Možda samo okolišam i izbjegavam reći da me porazilo previranje, mijenjanje i pad njihov u mojim očima. Ili sam se promijenila ja? To i nije tako loše, ali opet kažem možda. Sine mi i da sam odrasla. Biće da je do toga?

Summa summarum, napomene porad, statičnost je za ljude pogubna, naročito na dva nivoa: na onom intelektualno – obrazovnom; i onom psihičko – idealističkom;
Pa, smijem li pitati, koliko ste napredovali?

Buka/ Šejla Handalić