Sva nam ljudskost u fejsbukovom lajku ^Istaknuto

Piše: Miralem Muminović

Dominiraju saučešća, vijesti o donacijama klubu, minute šutnje na fudbalskim terenima, sveprisutne teorije zavjere...

Zatim sam osvježio stranicu te narednih deset minuta skrolao tražeći statuse koji govore o stradanjima u Halepu. 7. Eto toliko sam ih izbrojao za deset minuta. 7.

Odmah da se razjasnimo, da ne bude zabune: i sam osjećam veliku žalost za životima tih ljudi. To je valjda suvišno i reći, ali...

Ali, ovo što smo u međuvremenu postali, svi neizostavno, postalo je zastrašujuće. Pa, zar je jedan život vredniji od drugog, zar bijelac vrijedi više od crnca, zar je sportista važniji od trogodišnjaka, zar je bogatašev život skuplji od siromaševog?

Zar smo toliko potonuli? Zar da samo zato što se u Halepu ili u brojnim svjetskim halepima svakodnevno gine preko tih vijesti prelazimo kao preko topshopovih reklama licemjerno odmahujući glavom jer, pobogu, rat je, a u ratu ljudi ginu!? I, ponekad, za utjehu im poslati onaj fejsbukov emotikon što plače kao znak podrške i saučešća...

Licemjeri, eto šta smo. Više ćemo oplakivati pet Francuza i tri Švicarca od sto hiljada tri Sirijca, Etiopljanina ili Somalijca. Rasisti, eto šta smo. Važnija nam je vijest kada jedan igrač, Španac recimo, umre na terenu, od mučke smrti dnevno dvadesetero djece u Siriji. To čak i nije više vijest, to je samo usputna informacija da se zna da rat nije stao. Da su to europska djeca, znali bismo u roku od dva dana i šta su imali iz fizike, koji im je omijeni crtani i JMBG-ove, napamet.

Kuda ide ovaj svijet? Je li nas taj europocentrizam toliko obeščovječio? Ovo nije pitanje za medije, državnike, nobelovce, za masone i ostale upravljače našim životima. Ovo je pitanje za tebe i za mene.

Ako ćeš tražiti odgovor, prvo odgovori na ovo: Koliko je poginulo djece u Siriji 29.11.2016., a koliko je poginulo ljudi u avionu s igračima?