Jugoslovenstvo – (od)brana od nacionalizma ^Istaknuto

Piše:Boris Varga

Globalizacija, mobilnost, ubrzana dinamika komuniciranja i življenja savremenog čovjeka podstiče na filozofska i lična razmišljnja, posebno ona u vezi sa identitetom.

Otvaraju se pitanja: može li se vlastiti (nacionalni) identitet tokom života mijenjati ili transformisati? Šta ako prestanemo da koristimo materinji jezik ili, pak, ako za osnovni jezik svog identiteta naučimo novi jezik na kome radimo, živimo, volimo?

Ili šta ako jednostavno nestane država u kojoj smo živjeli?

Takve misli često mogu izazvati i konzervativne reakcije koje se ne rijetko završavaju i moralnom panikom. A to je često neopravdani strah od stranaca i ugroženosti vlastitog identiteta, stanje u koje trenutno tone i EU...

Identitet apatrida

Od jugoslovenskog identiteta nema nikakvog straha, jer više ne postoji država u kojoj je stvoren. Odnosno, to je sada identitet apatrida u koje se i lično ubrajam. Iako se SFRJ raspala prije više od četvrtine vijeka, taj identitet još postoji, a posebno posljednjih godina ne gubi na popularnosti. I nije čudo, jer iscrpljujuća na ovim prostorima moć eksploatacije nacionalizma u političke svrhe, prebrojavanje krvnih zrnaca, grupisanje po nacionalnoj osnovi i podjele po nacionalnim enklavama – potpuno je bez alternative prihvaćena realnost.

Bez obzira na to koliko je puta u istoriji taj obrazac pokazao svoju apsurdnost, brojne ljudske žrtve i patnju. Strah i siromaštvo je nacionalizmu glavno gorivo.

Odlazeća izborna 2016. godina u regionu bila je pravi primjer izliva mržnje šovinističke retorike koja ne samo da stvara neprijateljsku klimu među susjednim državama, već je ona opasna i po mentalno zdravlje pojedinaca.

Rođen sam sredinom sedamdesetih u multinacionlnoj Vojvodini, prije svega kao Jugosloven. U našem domu tek nakon Hej Sloveni i revolucionarnog preslišavanja, moglo se čuti nešto i o nacionalnom poreijklu. Ali oprezno, da ne bi izazivalo sumnju od širenja nacionalizma.

Moj otac je bio veliki Jugosloven i odani komunista, koji je nakon raspada velike države postao, uostalom kao i mnogi, lokalni nacionalni lider.

Iako, kao pripadnik slovenskog zajedništva, često sam se pitao da li su pripadnici mađarske, albanske ili jevrejske zajednice, dok su pjevali jugoslovensku himnu, osjećali taj isti ponos koji sam i sâm osjećao? Odgovor sam spoznao tek kad je u Srbiji bila uvedena himna Bože pravde...

Velika iluzija

Naša generacija, iako je izrasla na doktrini pobijeda iz Narodnooslobodilačke borbe, jugoslovenstvo nije posmatrala kroz tu prizmu. Za nas je ono predstavljalo neku vrstu kosmopolitizma. Prije svega kroz rok muzku, film, popularnu kulturu, strip... Daleko od toga da smo Jugoslaviju povezivali samo sa partijom i Titom.

Vjerovatno, upravo zbog toga mi nije bio jasan početak rata devedesetih. Kao i za Ivana Ivanjija, za moju porodicu Jugoslavija je bila jedna "velika iluzija", jer nismo razumjeli prikrivene težnje nacionalnih ognjišta.

Za moju generaciju je bio važniji Kobra koga je oživio Bane Kerac, nego onaj kog je odigrao Silvester Stalone. Buldožerovi Muškarci i žene bio je moj prvi 45 obrtaja singl, a za Hajduk Split moglo se navijati i iz Srbije. Za razliku od horora na javi, u svijetu jugoslovenske kinematografije Sidran i Kusturica će ostati najdobitnija kombinacija...

Tek sad kad vratim film, krajem osamdesetih kao posljednjoj generaciji Saveza socijalističke omladine, na koncertu nakon svečane ceremonije dodjele knjižica Ekatarina Velika nam je sasvim nedvosmisleno pjevala Još samo par godina za nas i uvela nas u drugi svijet...

Devedesetih niko iz naše kosmoplitske branše nije skliznuo u nacionalnu histeriju. A ni Slobina SR Jugoslavija nije bila država za koju je iko želio da se veže. Ipak nisam prestao da se deklarišem kao Jugosloven, posebno u inostranstvu. U samoj Srbiji je to bilo cinično, ponekad i bespotrebno provokativno, s aluzijom na komunizam.

I to odugovlačenje vlasti u Beogradu da sa Jugoslavije skinu breme poraza i mimikriju "Velike Srbije", iscrpljujuće je dugo trajalo. Svi koje znam da se deklarišu kao Jugosloveni, nekako su tada izbjegavali tu temu.

U međuvremenu pobjegao sam iz zemlje od rata i sačuvao svoj san o jugoslovenstvu. Imao sam priliku da naučim više jezika i da na njima pišem, pa čak i živim. Mogao bih da kažem da sam u svoj složeni nacionalni identitet utkao još više raznih drugih. Ali jugoslovenstvo je bilo nešto što je za mene ostalo primarno, bazično, infantilno...

Bez politike i projekata

Jugosloveni u Srbiji su u najvećem procentu bili koncentrisani u Vojvodini, a na popisu 1991. godine taj broj se popeo čak na više od 170.000. Porast jugoslovenstva u multikulturalnoj pokrajini analitičari ne ocenjuju kao uspon neke građanske svijesti, već kao strah i prikrivanje nacionalnog identiteta pred tada nadolazećim talasom međuetničkih sukoba.

Prema popisu iz 2011. godine, Jugoslovena u Srbiji ima nešto više od 23.000 što je dobar i loš znak. Dobar jer u nekom značajnom broju možda još postoje ljudi sa građanskim potencijalom, sa kojima mogu da podijelim svoje stavove, a loše jer su statistička kategorija "Jugosloveni" to neosvojeno polje za razne radikalne vukove, koji će ih upravo zbog toga ujedati. Da se opredijele i odustanu od utopije...

Posljednjih godina jugoslovenstvo ili jugoslavenstvo se ponovo budi u medijima, na društvenim mrežama. Možda je to moda, ali nikako nije želja da se živi u zajedničkoj državi (osim ako nije riječ o EU), ili da se priziva autokratija, radikalno ljevičarenje ili duh druga Tita. To više nije ni jugonostalgija. Možda eventualno želja da se živi u uređenijoj, od ovih postjugoslovenskih banana-republika, i pravnoj državi, kakva uostalom nije bila ni SFRJ.

Nije to ni NVO projektna, samo na papirima, međugranična saradnja. Najmanje je to podrška panslavizmu koju posljednjih godina pokušava da nam u suprotstavljanju sa Zapadom nametne Rusija...

Više je to onaj stari regionalni kosmopolitizam, oličen u jeziku i kulturi svakodnevnog života ljudi sa ovih prostora. To je prije svega novi način odbrane od nacionalizma, ako ništa drugo, da se nađu osobe sličnih vrijednosti, sa kojima na mreži možeš da šeruješ provjerene vijesti, muziku, knjige i filmove...

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera