Neka komšiji crkne krava ^Istaknuto

Piše:Nihad Đozić

Godina proleti začas, a dan traje k'o gladna godina, u magli i smogu. Potom će snijeg da pokrije brijeg (da sve zvijeri pokažu trag)... Kada Sarajevo kašljuca, Bosna i Hercegovina boluje.

Glavni grad je motor razvoja i motivator cijele države... Da li je baš tako?... Jeste, ali, kad bi se zafrkavali.

Naravno da nije i to je (kada se svode računi) najveći problem. Zemlja je (nepotrebno) podijeljena po po svim mogućim osnovama i nikom nije jasno kako će tako isparcelisana, na interesne i zone uticaja, pronaći svoj put. Mislim, evropski. Koji se, kao jedina moguća alternativa, pojavio u izmaglici. Drugog puta nema, osim 'transferzale sukoba i nestajanja'.

U tome se krije oprezni optimizam, ako ga političari opet ne pokvare svojim populizmom i lažima.

Sada svi 'odgovorni' pričaju o 'značajnim uspjesima' koji su postignuti u odlazećoj godini i, razumljivo, zasluge pripisuju sebi. Bakir Izetbegović, lider najveće bošnjačke stranke, slavodobitno izjavljuje da je 'entitet Federacija BiH najuspješniji na jugoistoku Evrope', valjda po privrednom rastu i investicijama, ali to nigdje (i ni u kakvim statistikama) nije potvrđeno. Istina, nekakvi minimalni pomaci su učinjeni što ne može nikog zadovoljiti, osim tajkune i političke elite koji žive k'o bubreg u loju.

Velike investicije zasnovane na prljavim tehnologijama

Isto je i u entitetu Republika Srpska. Kad čovjek sluša Milorada Dodika ili Željku Cvijanović, nije posve jasno odakle crpe toliki optimizam. Ako se smanjuju plate, realno i penzije, gdje su tu 'pozitivni učinci privrednog rasta'? Na čemu politička Banja Luka kao i političko Sarajevo grade svoj optimizam? Možda na činjenici da se 'ne puca'?

S ovom stopom privrednog rasta (otprilike tri odsto), Bosna i Hercegovina može dostići prosjek Evropske unije (rast je nešto iznad jedan odsto) tek za 30 godina, što govori da realne startne pozicije nisu iste. Sarajevo, Banja Luka i Mostar, metaforično rečeno, morali bi imati duplo veći rast, što je - objektivno dostižno, kada bi bilo moguće... Ključni faktori koji utiču na rast su, prije svega, potrošnja građana (koja je u BiH oduvijek dvostruko veća nego se zarađuje), investicije (koje duže vrijeme stagniraju) i reindustrijalizacija države, odnosno, stvaranje malih ili srednjih proizvodnih firmi (iz nepoznatih razloga na čekanju) koje mogu zaposliti hiljade mladih ljudi i zaustaviti iseljavanje.

Zašto, ipak, takav privredni iskorak nije moguć? Iz jednostavnog razloga što u Bosni i Hercegovini ne postoji cjelovit privredni sistem (nema političke volje) koji bi interesno povezao privredne subjekte i izbalansirao ponudu i tražnju. Zato susjedne države, Hrvatska i Srbija, od rata do danas imaju debele suficite u vanjsko-trgovinskoj bilanci. U BiH se uvozi 'sve i svašta' (i što se mora, i što ne mora), pa je godišnji deficit, na štetu BiH, preko tri milijarde KM (više od milijardu i po eura)... Istina, debalans se nešto smanjuje, ali sporo da bi se mogle dostići republike sa kojim je BiH imala suficit u prošlosti.

Drugi veliki problem su 'velike investicije' koje su zasnovane na 'prljavim tehnologijama'. U entitetu Federacija BiH planiraju graditi VII blok Termoelektrane Tuzla, ali i novu 'zagađivačicu' u Banovićima, dok su u RS-u ubrzano grade 'elektrane na ugalj' Stanari, Ugljevik i Gacko (koje traži strateškog investitora za novi blok). Još ako se tome dodaju aktuelni problemi sa onečišćenjem koji proizvodi Rafinerija u Bosanskom Brodu i mnoge druge 'prljave industrije', postavlja se logično pitanje - hoće li se cijela Bosna i Hercegovina gušiti u smogu i sumpornim isparenjima.

Da li je čitav Balkan predviđen za jeftinu radnu snagu i 'prljave tehnologije', odnosno, da li su ovdje ljudi glupi, a svuda u ostatku Evrope pametni? Dok svi danas 'bježe' u alternativne izvore energije i hidroelektrane kojih, na bosanskohercegovačkim rijekama i rječicama, može biti na hiljade, kao da se domaći političari (a i tajkuni) takmiče ko će više zaraditi i zagaditi životni prostor svojih 'naroda i građana'... Možda planiraju, kada dobro zarade i sve unište, da se odsele na neku bolju destinaciju (pripreme su intenzivno u toku).

Ulaznica za novu globalizaciju

Treći problem su kadrovi. Jasno je da stranke i njihovi lideri na ključna mjesta u ministarstvima ili privredi postavljaju poslušne i podobne (s takvima je mnogo lakše manipulisati), a ne sposobne i obrazovane (takvi bježe na Zapad, jer se tamo poštuju rad i rezultati, a ne 'stranačka i familijarna pripadnost'). Zato te države napreduju (dok zemlje poput Bosne i Hercegovine stagniraju), pa je i standard nekoliko puta viši... Kada su politike u pitanju, sigurnost (pogotovo egzistencijalna), ali i standard građana, mora biti na prvom mjestu. Po tome je lako prepoznati kakve su im namjere.

Bosna i Hercegovina ima ogromne potencijale za privredni razvoj, ali nema dovoljno pametnih ili sposobnih političara koji će biti integrativni faktor u podjeljenom društvu i ciljano rascjepkanoj ili nacionalno raskomadanoj privredi. To je jedino što ovdašnji političari znaju (i mogu). Dovoljno je pogledati nepostojeću mrežu modernih autocesta koje se grade skoro dvadeset godina (jedva je prešla sto kilometara), pa će vam sve biti jasno. Jednostavno, ne zanima ih ili se ponašaju prema onoj 'neka komšiji crkne krava, ali nek crkne i moja, jer će meni dolaziti po mlijeko'.

Tek kad građani shvate s kakvim lažovima imaju posla i kad budu birali one koji će im pomoći da postanu ravnopravni sa ostalim Evropljanima, po ljudskim pravima i slobodama, po standardu ili jednakim mogućnostima za sve, stvari će se pokrenuti sa mrtve tačke koja se krije iza, uvijek istih, predizbornih obećanja. Kakav je to narod kojeg možeš stalno lagati i varati? Kakvi su to političari kojima to nikad ne dosadi?

Tek kada se budu u Sarajevu radovali svakom uspjehu Banja Luke i obrnuto, i kada budu gledali vlastite interese, a ne interese susjednih država, napredak će biti moguć... Jedino je pitanje da li postoji kritična masa ljudi koji to žele? Sebi, ali i svojoj državi dobro? Jer, država je, u današnjem svijetu (kojem prijeti novo porobljavanje na sofisticiran način), važnija nego ikada prije. Ko to ne razumije, radiće za krevet i hranu, a moliće gospodara da ga makar toliko plati. Da preživi.

Neće biti važna niti vjera niti nacija. Niti desnica niti ljevica, već samo odnos bogatih i siromašnih. Danas se 'kupuje' ulaznica za 'novu globalizaciju' koja neće biti na dobrovoljnoj bazi (ako je ikad i bila). Dužničko ropstvo, a samim tim i podaništvo, polagano zahvata sve zemlje regiona. Bosna i Hercegovina je u tom pogledu najranjivija zbog svoje unutrašnje složenosti i nestabilnosti koja je izazvana vještačkim putem. To nije prirodno stanje stvari i mnogi to shvataju, ali su poluge vlasti (samim tim, i državni fondovi) u rukama nekih drugih.

Valjda je svakom jasno da vlast mogu osvojiti samo oni koji imaju kapital, a oni koji ga nemaju, u trenutnim okolnostima, mogu ga jedino oteti. U nekakvoj hipotetičkoj (i krvavoj) revoluciji. Koja, objektivno, nije realna. Rat je (na ovim prostorima) potrošio skoro sve resurse i sada, vjerovatno, samo pamet, povjerenje i strpljenje može pomoći da se dođe (ili krene) do 'društva blagostanja'. Društva kakvom Evropska unija teži i već ga je, u velikoj mjeri, dostigla.

U sljedećih nekoliko godina Evropa se mora odlučiti hoće li stvarati 'super-državu' ili ostati labavi savez nacionalnih država, što je danas. U konstelaciji odnosa SAD, Rusija, Kina, Indija, manevarski prostor je sužen, tako da je sve izvjesnije - kojim će putem krenuti. Pa, makar to bila i 'Evropa dva kolosjeka' ili dvije brzine. Takve podjele su moguće po više osnova ('eurozona', 'shengen', stepen ravoja ili potencijal rasta ili nešto sasvim drugo). Tako da je na Bosni i Hercegovini (kao i na svima drugima) da gleda svoje interese. Da izabere ono što će joj donijeti više koristi.

U međudržavnim odnosima oduvijek vladaju interesi i egoizam, zato mi nije jasno zašto je Bosna i Hercegovina izuzetak. Zašto se sve lomi preko njenih leđa, za račun nekih drugih? Kada putujem i srećem ljude, kad razgovaram s njima, ne vidim neke bitne razlike - većina ljudi želi jedno te isto: bolji život za njih i njihove porodice. Dobre škole, zdravstvene ustanove, solidne puteve, posao za nezaposlene, pristojne plate i penzije, solidan život. Koji će Nova Godina, možda, donijeti.

Ako se stvari dodatno ne zakomplikuju, obzirom na unutrašnje odnose i nesposobne političare, ali i složenu situaciju u svijetu koja može da eskalira u nešto što niko ne može predvidjeti. Na ovu ili onu stranu od kojih je svaka podjednako neizvjesna... Opet će drugi, u naše ime, odlučivati o nama, a mi ćemo se tješiti da je to sudbina. Koju nismo znali uzeti u svoje ruke.

Koga su zmije ujedale, i guštera se boji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera