Brčaci su tokom cijele godine vezani za svoju rijeku: Savski lovci na balvane ^Istaknuto

 

Piše: Izet PERVIZ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

 

Malo je ljudi u Bosni, svoj umreženoj vodotocima, a da im djetinjstvo nije proteklo vezano za rijeku, rječicu ili barem kakav pitomi livadski potočić. Zasigurno nema tog sina zemljice bosanske kojem najdavnije uspomene ne čuče na nekoj obali, skrivene u kakvom vrbiku gdje strpljivo čekaju da ih prizovemo kako bi sami sebi potvrdili našu stoljetnu ukorijenjenost u ovaj prostor.

 

Nekada, u vrijeme kada bazeni nisu nicali na sve strane, prve plivačke poteze omogućavale su nam upravo naše rijeke. Najčešće je to bilo sasvim grubo i gotovo nemilosrdno, stariji bi nas hvatali na obali, jedan za ruku, drugi za noge, i dok si izbrojao do tri, ho-ruk, eto te u vodi. Plivaj, majčin sine! I plivali smo, iz dana u dan sve bolje. Tada smo do noći znali ostati na obalama puštajući dane našeg ljetnog raspusta da ih matica, poput izgubljenih brodica bez kormila, nosi daleko. U nepovrat. Kasnije, kada smo spoznali da je naša planeta okrugli div čiji krvotok čine rijeke, pravili smo papirnate brodiće i puštali ih maštajući kako će otploviti u druge gradove, u treće zemlje, tamo do Crnog ili Jadranskog mora.

Samo oni rijetki, što su odrasli uz jedinu našu plovnu rijeku, imali su privilegiju da vide prave brodove, s kapetanima i posadom i zamišljenim avanturama koje su doživljavali u dalekim gradovima. Mi ostali mogli smo im samo zavidjeti, pokušavajući žive slike nadomjestiti iz rečenica Marka Twaina koje su se pred našim očima razlijevale poput njegovog veličanstvenog Mississippija. Današnjim generacijama te unutrašnje fajlove, kako bi oni to rekli, otvara Alija Hasagić Dubočanin i Sava, njegova “tiha rijeka djetinjstva”.

 

Hrvanje s maticom

 

Zbog svega ovog kroz šta su nas nosile misli, uspomene i emocije dok smo koračali stazom uz obalu nabujale i mutne Save, čovjek bosanski vjerovatno ne može osjetiti neki grad ako nije dotakao njegovu rijeku i odnos građana prema njoj. Naši gradovi na Savi izuzetak su po tome što morate potpuno izaći iz gradske vreve da biste došli na njenu obalu. Tako je i ovdje, u Brčkom, u kojem se Sava, nabujala i mutna, već na dijelovima prelijeva iz korita, pa je odsjekla više od polovine pješačke staze i molova s brojnim brodicama koje se ljuljuškaju u dugom bijelom lancu sve dalje dok se sasvim ne stope u maglu.

 

Rijeka u podnožju brčanskog izletišta Ficibarja bila je osamljena ako ne računamo onih nekoliko šetača zanesenih u šumorenje matice i pljuskanje nestrpljive vode uz obalu. Bilo je i nekoliko strastvenih alasa što su se povukli u svoje brodice privezane uz dio mola kojeg voda još nije odsjekla i davali nam do znanja da su tu tek dimom što se izvijao iz njihovih brodskih dimnjaka. I taman, kada smo počeli razmišljali o tome kako se i ovdje život na rijeci budi tek početkom ljeta, a do tada nam njena voda služi da bacimo u nju plastičnu bocu ili PVC tregericu, kad smo krenuli nazad da se utopimo među prolaznike u brčanskim ulicama, počela je gotovo prava drama.

 

Našu je pažnju prvo privuklo brundanje motora koji se i po snazi i po “melodiji” razlikovao od udaljenog zujanja rijetkih automobila koji su prelazili most i nestajali u Hrvatskoj. Dolazilo je s druge strane, nasuprot otjecanju rijeke, i uskoro je za sobom donijelo čamac koji je klizio posred matice. Utroba čamca nosila je u sebi tri čovjeka: jedan je sjedio otpozadi s rukom na ručici motora, drugi je bio na pramcu, a treći je stajao na sredini. Iako su bili udaljeni barem četvrtinu kilometra, napetost u njima otkrivala je da se ne radi o običnim izletnicima koji su, uprkos kiši kojom su prijetili nabrekli oblaci spušteni tako nisko da je čovjek mogao osjetiti njihovu težinu, odlučili da se malo provozaju. Dvadesetak metara ispred njih, nošeno maticom, prema mostu je grabilo nešto crno.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U prvi mah doimalo se kao da ih vuče neka strašna neman, da bi se odmah u sljedećoj sekundi u našoj svijesti pojavile slike neke ogromne ribe koja se negdje gore, uzvodno, zakačila za njihovu udicu i sad ih vuče za sobom. Ali, kada se pogled izoštrio, bilo je jasno da čamac povećava brzinu i nastoji sustići stablo koje je Sava iščupala onako usput, ko zna gdje.

 

Kad su se usporedili sa stablom, tad je bilo jasno o čemu je riječ: ovi ljudi ne sijeku drva u šumi, već ih love u vodi, kao ribu. Rade to, očigledno, u vrijeme kada Sava nabuja pa u svom bijesu čupa sve što joj stane na put, kada je mutna i odbojna i kada riba ne grize. Ove misli presjekao je zvuk drugog motora, zakreštala je motorna pila i jasno se moglo vidjeti kako onaj čovjek što je stajao na sredini čamca odsijeca granu što je, poput produženog ajkulinog peraja, virila iz vode. Ne, oni neće drvo vezati za čamac, kako smo pomislili. Oni stvar rješavaju odmah, na licu mjesta.

 

Dok se čamac praćakao oko stabla, čovjek na pramcu okrenuo je deblo i motorka se još jednom začula, a onda su već gotove balvane ubacili u čamac i krenuli nazad, uzvodno. Ali, matica je u svom središtu bila tako snažna, a oni tako natovareni, da je čamac, bez obzira što se motor upinjao svom snagom, polako klizio nizvodno. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja i bespomoćnog koprcanja u srcu matice, kada se nama s obale učinilo da će se prevrnuti ne riješe li se što prije viška tereta, čamac se najednom izvio, vještim manevrom zasjekao maticu po kosini i dijagonalno krenuo prema obali.

 

Prijateljstvo na vodi

 

Zatekli smo ih uz obalu kako istovaraju teret. U njihovom čamcu bilo je barem metar trupaca i oni su ih izvlačili i redali na gomilu koju su skupili tokom današnjeg dana. Uz našu zahvalnost što su nam sasvim slučajno priuštili događaj kojeg ćemo do kraja života, sigurni smo, često prepričavati, i njihovo vedro raspoloženje i nehinjenu jednostavnost, u tili čas prešli smo sve moguće granice i već smo bili na ti. “Bili smo se pravo prepali za vas”, rekosmo. A oni se smiju, prostodušni poput grumena najplodnije posavske crnice.

“Nije to ništa, svakodnevica” kaže Rijad, najmlađi među njima. “Kad smo primijetili drvo, otišli smo uzvodno po njega. Onda smo prvo pokupili sitnije balvane, a ovo smo deblo namjerno pustili i ostavili ga za kraj”.

 

Nermin, njegov otac, vidjevši našu uzbuđenost, nudi se da nas provozaju Savom. Naravno, takva se ponuda ne odbija. Dok ulazimo u čamac, objašnjava nam zašto je odmah morao reagirati s motorkom. “Ispostavilo se da je deblo imalo i jednu veliku granu pod vodom, tako da je postojala opasnost da propeler udari o nju. Zato smo je odmah morali maći”, govori Nermin i maše nam s obale. On neće s nama da čamac ne bi bio preopterećen.

 

Dok se vozimo, prkoseći oštroj savskoj struji, Rijad nam priča kako cijelu zimnicu drva upeca u vodi. Do sada je već spremio oko deset metara, što će se koristiti tek sljedeće sezone, jer drva iz vode moraju ljeti da se presuše. Na sredini rijeke gasi motor i pušta da nas vodena matica ljuljuška i nosi po svome nahođenju. Midhat, najstariji među njima, prekida tišinu remećenu tek blagim hukom uzbibale vode.

 

Kaže nam da im je ovo tek prva tura danas. Radili su cijelo prijepodne, a onda na Savu da se odmore. Inače su građevinski radnici. Njih trojica čine dio ekipe koja pogađa poslove i samostalno ih završava, što će reći, sami svoji šefovi. Kada nisu na građevini, onda su ovdje, jer, kako kažu, ništa ne sapire brige s čovjeka kao voda. Rijad se još bavi i fotografijom, više za svoju dušu, ali odradi ponekad i koju svadbu.

 

Februarski kupači

 

Na povratku nam Midhat reče da imaju za nas još jedan nesvakidašnji prizor.

 

“Zimski kupači”, kaže. “Svako poslijepodne dolazi ovamo nekoliko mladića i kupaju se.”

 

Midhat ima dvije kuće: jednu na suhom, u kojoj živi s majkom, i ovu brodicu, na čijem ulazu stoji Nermin i u mutnoj savskoj vodi sapira očišćen goveđi drob koji će večeras pretvoriti u tripice. Ulazimo u njegov drugi dom, uz obavezno izuvanje i ispričavanje domaćina na neredu, mada sve odiše čistoćom. Unutrašnjost je prilično prostrana, sa stolom između dviju sećija koje mogu poslužiti i kao kreveti.

 

Odmah do komandne ploče s kormilom protegao se kuhinjski radni sto pod kojim su ormarići. Iz njih iskaču mlin za kahvu, šećer, fildžani, đugum i pakovanje kahve u zrnu koju mu šalje sin iz Beča.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U crnom limenom šporetu, podešenom uz sama ulazna vrata, veselo pucketa vatra. U produžetku je hodnik, ili bolje reći predsoblje, na čijem je središtu velika drvena kutija. U njoj kuca srce ove ploveće kuće, adaptirani motor od Golfa 1, dizelaš. Nad njim, u krovu, ugrađen je sistem za hvatanje sunčeve energije iz kojeg se strujom napaja cijeli dom. Dok priprema “pravu bosansku kahvu”, Midhat nam priča kako je sam završio gotovo sve radove na ovoj kući.

 

Jedino nije uradio željeznu konstrukciju koja ga je koštala 17.000 KM. Usput vadi šljivovicu. Kaže da ju je sam pekao, a onda potopio u nju ljekovite trave kako bi dobila poseban ukus i žućkastu boju. Reže pravu domaću pastrmku za mezu i priča nam o tri soma kapitalca s kojima se susretao na Savi, dok Rijad iz predsoblja traži dvogled kako bi osmotrio ne nosi li rijeka još koje deblo. “Ništa ne nosi”, obavještava nas.

 

(Faktor.ba/Magazin STAV)