Strah u ulici Danila Kiša u Brčkom ^Istaknuto

 

Piše: Adnan Murselović

 

Prva pošta s telegrafom u Brčkom otvorena je 1870. godine i danas gdje se ona nalazi ulica nosi naziv Danila Kiša. Pošta je u raspadanju.

 

"Kič je neuništiv kao plastična boca"

 

Nikada i niko od onih koji mogu nešto učiniti, a koji su postali "masnoća kiča i šunda" neće shvatiti, niti moći prepoznati vrijednost nečega. Od "životinjske masnoće" umastili su se i lijepo im je do infarkta, a poslije toga više ništa nije ni bitno. U takvom životu društvo ne postoji. Sve stoji i stranice su ispisane samo riječju "kraj".

 

"Strah u ulici Danila Kiša je poseban. Jeza. Nadolazeći crni oblaci iznad pošte su kao opisi Stivena Kinga. Mrak je još više specifičan. Prostor "mrtvila", jaza i čemera. Zar zgrada nije današnja slika vremena kiča i šunda? Reci mi? Zar nije! Dio produkta nacionalizma. Tako to mi djeca vidimo. Na "državnim daskama pozorišta" igraju uloge oni koji nisu za toga. Nisu "akademski glumci", nego ja bih ih nazvao "instant glumci". Znam da rastem kao dijete u nečemu što ostavlja trag praznine prepoznavanja vrijednosti. Mi djeca, još smo mladi, ali, bojimo se stopit ćemo se s njima. Ako se stopim i ja postat ću kopija. Mi, djeca samo sanjamo da se igramo u ulici Danila Kiša".

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kako je izgledao život Brčaka 1870. godine kada se ovim prostorom prelamao zvuk rada na telegrafima? Pojma mi nemamo. Kako je grad dobio naziv? Pojma mi nemamo. Šta znamo o drugim historijskim građevinama u ovom gradu? Pojma mi nemamo. Gdje je bila prva skela na rijeci Savi? Pojma mi nemamo, ali, zato znamo gdje je teretana, salon... Uzimamo sve ono što nam je "instant" servirano, jer mrsko nam je sami da se obrazujemo. Volimo da nam neko iz šake daje. Volimo upakovano i samo da progutamo. Kao psi smo.

 

Ja sam "klinac"

 

"Ja sam "klinac", ali pored toga što sam "klinac" znam šta se sve krije "iza pošte". Onima koji je "ruše" nije pošta i ne vide dalje od svoje koristi. Hoće da se "ugrade", i poštu ne vide. Samo papirno, materijalno i elektronski. Ja kao "klinac" volio bih da moju poštu s prvim telegrafom koja je otvorena 1870. godine ponekad sa svojim vršnjacima, školskim vođama, turistima, prijateljima posjetimo ovu zgradu, zgradu kao replika unutrašnjeg prostora sa detaljima kako je bila 1870.! Interesuje me šta je telegraf!? Ja to ustvari i ne znam, šta je. Interesuje me kako je izgledala pošta tada... sve korisno interesuje me u ovome gradu, a ne znam. Oni koji imaju palicu misle samo na kreč, na farbu. Stavi maskaru na lice grada i kraj. Ja kao dijete polako postajem slijep... Nikada oni neće shvatiti suštinu svega. Ne znaju oni to, niti žele da znaju. Preduboka je misao to za njih, jer ovdje se ne radi samo o objektu. Ja prvu poštu s telegrafom u Brčkom koja je otvorena 1870. godine danas vidim kao kamuflirani nacionalizam. Kamuflirani nacionalizam jednog katastrofalnog vremena kojeg se ne želim sjećati. Trudim se, i ne mogu drugačije". Mi, djeca samo sanjamo da se igramo u ulici Danila Kiša".

 

Ulica Danila Kiša je samo jedan od loših primjera ovoga grada koji se ne zna ili ne želi iskoristit. Ideje se samo završavaju na pričama i planovima koji traju godinama. Zgrada stare pošte bi sigurno mogla biti spoj turističkog potencijala zajedno sa brčanskim izletištem Ficibajer koji je, također posebna žalosna priča ovog vremena.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Danas nema ni djece u ulici Danila Kiša kao što je to predstavljeno u knjizi "Strah u Ulici lipa" gdje je opisana stara ulica u kojoj ništa više ne podsjeća na prošla vremena osim ruševine stare kuće.

 

Ulica je danas samo izbrisana tajna gdje nema više nikoga osim...

 

"Vidio sam jednog starijeg čovjeka kako vuče mačku za rep. Mjaukala je i zvuk se prelamao kroz otvorene i urušene prozore stare pošte sa telegrafom. Uzviknuo sam dječijim glasom: "Šta to radiš majmune jedan"! Odmahnu je samo rukom, jer sam za njega bio samo "klinac" vezanih ruku.