Kako smo deminirali minska polja ratne propagande ^Istaknuto

Piše: Izet Perviz

Nedavno smo na sjeveru Bosne upoznali neke Sarajlije. Njih je rat odveo tamo. Otišli su kada su sukobi već mjesecima bili iza nas. Nisu vjerovali međunarodnim snagama da će ih zaštiti u naseljima koja su, prema Dejtonskom sporazumu, trebala preći iz jednih u druge ruke.

Nismo im zamjerili. Naprotiv, ostali smo za stolom i kada je završen poslovni razgovor. Sjedili smo još nekoliko sati, pri mezi i domaćoj rakiji, a među nama, sasvim neprimjetno, klobučali su prvi mjehuri prijateljstva.

U neko vrijeme atmosfera se potpuno raskravila. Krenulo je sa ironičnim prizvukom u glasu kada je jedan od njih kazivao kako su njih petorica neznatan dio one stotine hiljada koju političari uzimaju u usta kada govore o progonu Srba iz Sarajeva. Onda je, neočekivano, rekao da ni danas ne zna zašto su onda otišli.

Složili su se, kao da prvi put razgovaraju o tome, kako su bili isuviše mladi da bi ih se išta pitalo. Uglavnom su odlučivali roditelji, rijeđe starija braća, a najviše udjela u odluci da se pokrenu s ognjišta imala je opšta histerija pred onim što bi moglo doći „s one strane", gdje su djecu bacali izgladnjelim lavovima.

Tad smo se nasmijali. Ali samo mi, „s ove strane". Oni su nas zbunjeno gledali. Rekli su nam kako se u ono vrijeme zaista vjerovalo u takve stvari i da i danas ljudi osjećaju strah hranjen za vrijeme rata surovom propagandom. „Pazite, ovdje narodu još niko nije objAsnio da su mnoge priče koje su onda pričane bile dio propagandnog rata. Niko još nije došao i sve to demantovao."

Žena sa nadnaravnim moćima i ljekari iz Sarajeva

Tad mi je pala na pamet jedna takva priča s početka rata. Odmah sam je, bez ikakve rezerve, pretvorio u priču za stolom. U „Bihaćkom džepu", valjda usljed nemoći, raširila se priča o nekakvoj Saćimi - ili kako li se već zvala - ženi iz Velike Kladuše. Njoj se, navodno, javio melek i poručio joj da će stati na čelo vojske i pred njom će se neprijateljske snage razbježati na sve strane.

Svi za stolom su se nasmijali, osim mene. Narod je zaista vjerovao u tu priču, sasvim, i kako je vrijeme prolazilo sve glasnije se moglo čuti: „Ma đe je više ta SaćimA?" A odgovor bi bio: „Još dimije kroji." I to sasvim ozbiljan, bez imalo primjesa podsmijeha, sprdnje ili ironije. Koliko se sjećam, ta žena je, prema melekovim uputama, trebala skrojiti nekakve dimije vrhunaravnih moći.

Ova priča kao da je porušila sve zabrane što ih političari već cijela dva desetljeća redaju među narode. Jedan od nas ispričao je kako se njegova jedinica razbježala usred napada, a on nije mogao jer je bio teško ranjen. Stiskao je bombu u šaci, odlučan da je aktivira i povuče sa sobom te pijane bradate četnike, zažagrenih očiju, sa kamom niz koju se ciblija krv. Ali nije imao hrabrosti.

Umjesto bradonja koji redom kolju, pojavili su se golobradi mladići sasvim slični njemu. Previli su ga, dali mu da okvasi grlo i prebacili ga u stacionar. Doduše, za tri mjeseca, koliko je čekao razmjenu, dobio je strašnih batina, ali se ni u jednom trenutku nije pokajao što onomad ne podleže karikaturalnim slikama iz priča i ne izvuče osigurač.

Nakon ovog ponijelo nas je takvo ozračje kao da smo stari znanci koji se svakodnevno susreću nakon posla. Jedan od njih ispriča kako je, skupa s prijateljem, osnovao nevladinu organizaciju. Živio je tada u gradiću na istoku i uradio je to isključivo zbog novca kojeg su davali stranci.

Ali nešto se moralo i raditi. Njegov prijatelj se dosjeti da dovede ekipu ljekara iz Sarajeva, koja posjeti tako grad i cijeli dan vrši preglede i dijeli tablete. Sve su dobro organizovali, ali nisu računali na inerciju zaostalu od strahova iz rata po kojoj se u ovoj zemlji godinama sve valja. Niko nije došao na pregled. Da bi izbjegli sramotu, krenuli su redom da ih zovu. Rekli su im tad, stari i ozbiljni ljudi, da se boje kako bi ih doktori iz Sarajeva mogli otrovati lijekovima.

Prasnuli smo u smijeh. Svi. I on, taj koji je pričao. Trebalo nam je barem petnaest minuta da izbacimo iz sebe i posljednji damar smijeha kako bi mu dozvolili da završi svoju priču. Našao je rješenje tako što ih je uspio nagovoriti da odu na pregled, a da tablete koje dobiju od ljekara iz Sarajeva odnesu kod svog doktora i pitaju ga smiju li ih piti.

Nostalgija bez pomisli o povratku

Opet smo morali dati oduška smijehu. Oni malobrojni koje je uspio nagovoriti, zaista su sutra otišli kod svog doktora i počeli piti tablete tek kada im je ovaj rekao da mogu. Poslije, nije bilo dana a da ga oni koji nisu smjeli otići ne bi optužili zbog toga što i oni nisu dobili lijekove.

„Zato sam i morao otići iz tog grada", izvalio je iznenada i, kako se to kaže, popadali smo od smijeha.

I tako smo se i rastali. U šali i veselju, uništavajući oko sebe, oprezno i mirno, poput revnosnih deminera, priče koje su nam nekada djelovale stvarno i koje su u nama budile nerealan ali sveprisutan strah. Shvatili smo da se, poput opasnih minskih polja, prvo moraju ukloniti te priče. Treba ih počupati poput mrskog korova.

Nama je kod naših novih prijatelja bila zanimljiva, simpatična čak, ta duboka nostalgija za Sarajevom, ali lišena svake, ma i najtanje primisli o povratku, kao da se radi o gradu kojeg je prekrila vulkanska magma. Osjetilo se to sasvim jasano u njihovom kazivanju. U prizvuku između rečenica vladao je neki tanak, ali hladan dah, kao da govore o nečemu što je ostalo zakatančeno u škrinji punoj leda.

A mi smo njima bili interesnatni, simpatični čak, zbog svoje utopijske vjere kako će Sarajevo, još malo, biti isti onaj grad kakav i oni nose u svom pamćenju. Neprestano su tražili da im pričamo o njemu, da ga opisujemo, da im govorimo o novim zgradama i naseljima, kao da je na kraju svijeta, a ne samo tri sata vožnje od njih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera