Zadnji kviz Mirka Miočića ^Istaknuto

Piše:Ante Pavić

Imam jednog dobrog prijatelja koji je tijekom cijelog djetinjstva bio dosta introvertiran. Djeca u tim, zapravo nimalo nježnim godinama svojeg života, znaju biti prilično surova pa ni on nije dobro prolazio jer je bio drugačiji,.

Doduše, ni danas, u nimalo zrelim godinama, stvar se nije ni za pedalj promijenila pa oni drugačiji među nama ne prolaze ništa bolje.

Gotovo svaki radnički stan, a bio ih je impozantan broj tada, imao je cijele tomove Opće enciklopedije koje su na rate kupovali radnici u svakom poštenom poduzeću, a on je veći dio slobodnog vremena provodio listajući svaki pojam označen u enciklopediji, upijajući, naslonjen na tepihu dnevnog boravka, svako objašnjenje, svaki tom debele smeđe knjižurine.

To, međutim, nije ništa dobroga donijelo, jer bi kasnije, kad su nam svima došle godine kada raspravljate o važnim životnim i političkim pitanjima, glumeći da ste tako odrasli, ispravljao navod svakog od nas. Koliko god neki argument bio strastven i legao u raspravi k'o Bleiburg HDZ-u, on jednostavno nije bio točan. To je remetilo raspravu, ali hodajućoj enciklopediji nisi se mogao suprotstaviti, osim ga ignorirati.

Hodajući Google

Svatko od nas upoznao je vlastitog Mirka Miočića, samo što je Mirko na ovim prostorima postao mit, pojam kvizomana, hodajuće enciklopedije kojemu će današnja, moderna medijska scena, sasvim u skladu s vremenu u kojem živimo, dati ime „hodajući Google". Nitko više ne kupuje enciklopedije na rate, nema tog poduzeća u kojem će vam putujući trgovac ponuditi na rate, sve je manje poduzeća i postoji samo svemogući Google, ili Facebook sa svojim strejt i fejk njuzom.

Umro je od posljedica bolesti, koja svakoga od nas čeka tu iza ugla, u 61. godini života, kada bi trebao kao mudrac na razmeđi sredovječnosti i starosti sudjelovati u još pokojem kvizu koje je toliko volio.

Još je 1972. godine sudjelovao u kvizu Tri, dva, jedan... ali vrijedan, kojega će se sjetiti samo stariji čitatelji, a onda se 1982. Prijavio u Kviskoteku, i danas najpopularniji kviz na ovim prostorima što će od Olivera Mlakara stvoriti najveću zvijezdu, a Lazu Golužu prometnuti u najvećeg tvorca domaćih kvizova, koji će, nakon dezintegracije one mračne socijalističke i federativne Jugoslavije, postati uglavnom kupljene licence stranih tvoraca.

Miočić je u superfinalu te Kviskoteke zauzeo treće mjesto, a ispred njega je bio Robert Pauletić. I tu je glavna razlika između ova dva najveća kvizomana u Hrvatskoj. Miočić, blag čovjek koji se trudio uvijek ne ostaviti dojam da likuje nad natjecateljima koji su znali manje od njega, izgubio je od čovjeka koji će više godina kasnije biti uvjeren da je stvoren za gradonačelnika Splita i koji će svoju superiornost bez imalo srama pokazivati nad drugim rasama, sve to zamatajući u samo jalov pokušaj humora. Ako je nedostatak duhovitost neki pokazatelj bilo kojeg oblika manjka inteligencije, onda je Pauletić živi dokaz toga, baš kao što će mnogi reći da inteligencija nije puko poznavanje činjenica koje će kasnije upotrijebiti na popularnim kvizovima.

Kako god, inteligencija ima bezbroj vrsta, a Miočić je pokazao da, uz odličnu memoriju, ima barem onu emocionalnu. Njegova druga mladost počela je licenciranom hrvatskom verzijom kviza Tko želi biti milijunaš? u kojem na megdan voditelju Tariku Filipoviću, kojega je kviz također vinuo u najveće zvijezde televizije, igrači dolaze tako da prođu kvalifikacije preko najbržeg prsta. Miočić dugo nije uspijevao pokazati što zna jer nikako nije uspijevao proći tu prvu prepreku za koju se tražila brzina reakcije prsta.

Omiljeni 'lovac'

Ali je na kraju i to uspio i došao pred Filipovića, cijela nacija je očekivala da uzme taj milijun, a onda je Miočić pokazao da je čovjek od krvi i mesa te je kući otišao s „tek" 32 tisuće kuna.

Zbog njega su morali i mijenjati pravila tog kviza jer ga je više od više od 50 drugih natjecatelja navodilo kao onoga koga će zvati ako ne znaju odgovor na pitanje. Stoga su mijenjana pravila pa je jedna osoba mogla biti zvana samo tri puta u sezoni. Mnogi su tvrdili da je Miočić tako zaradio veliki novac na tome, a on je to uporno demantirao.

Pojavo se i u seriji Bitange i princeze glumeći samog sebe. Postao je tolika zvijezda da su domaći mediji, po uzoru na svoje zapadne tabloidne uzore, objavili prošle godine lažnu vijest da je umro. On im je citirao Twaina koji je nakon što su mediji javili o njegovoj preuranjenoj smrti izjavio da su „malo uranili".

Nema kviza koji se emitirao na HRT-u i ostalim komercijalnim televizijama, a da se Miočić nije prijavio. Negdje početkom 2016. godine se zbog lošeg zdravstvenog stanja povukao iz natecanja, a kviz Potjera, kojeg također vodi Tarik Filipović, prije nekoliko je dana proslavio 500. epizodu izravnim telefonskim javljanjem Miočića iz bolnice u emisiju u kojoj je često sudjelovao. HRT je na dan njegove smrti odlučio prikazati snimku izdanja popularnoga kviza u kojemu je Mirko Miočić briljirao, stigavši u završnoj potjeri rekordnih 18 koraka. U toj je emisiji bio je omiljeni lovac, dakle onaj koji će se u ime organizatora igre sučeliti s natjecateljima i kojemu je zadatak stići ih svojim točnim odgovorima u što kraćem i ograničenom vremenu. Zbog bolesti je morao odustati od uloge lovca koja mu je bila zajamčena, a u telefonskom razgovoru za jubilarnu 500. emisiju Potjere obećao je da će se vratiti...

Miočić, jedan od mnogih gubitnika tranzicije koji je proglašen tehnološkim viškom u jednoj izdavačkoj kući, iz malog mjesta Rtina kraj Zadra, neće se, međutim, nikad vratiti.

Kakav kviz po mjeri čovjeka treba biti? Evo odgovora Miočića u tjedniku Nacional još prije 14 godina: „Po mjeri prosječnog čovjeka. Svakom se natjecatelju mora činiti da mu je odgovor 'navrh jezika'. Dobri kvizovi nisu ni preteški, ni specijalistički, jer moraju biti gledani. Ljudi moraju vjerovati da i sami mogu nastupiti i pobijediti".

Miočić, u svojem zadnjem kvizu, međutim, nije pobijedio. Kao što, uostalom, neće nitko od nas. Ali malo tko od nas će dobiti mitski status, kao što ga je dobio Mirko Miočić.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera