Danka Kisić, arhitekta iz Brčkog: Promijenimo sebe kako bi promijenili i svoje okruženje ^Istaknuto

 

Razgovarao: Adnan Murselović

 

"Mislim da arhitektura i uopšte shvatanje šta je arhitektura dolazi tek nakon fakulteta iz prostog razloga, dok smo na fakultetu mladi ljudi su sanjari zato što tu i imaju priliku da sanjaju, maštaju, proizvode gomilu ideja koje su ostvarive i koje nisu. Presjek se desi kada završimo fakultet i kada se nađemo u svojoj sredini, kada počinjemo da opažamo stvari oko sebe, tj. kada vidimo kakvu mi imamo arhitekturu od ranije, kakva se arhitektura gradi danas i kakvu arhitekturu mi možemo da proizvedemo. Nakon fakulteta mislim da je čovjek više zbunjen nego što nešto zna i neophodno je da se uključi u proces prakse da bi počeo da se upoznaje sa materijalima koji se koriste kod nas, materijali koji se koriste danas, a sve da bi našao mjesto u ostvarivanju svojih ideja".

 

U svijetu arhitekture pronašla si se u enterijeru?

 

Današnja arhitektura se gradi onakva kakva "mora da bude" zbog ekonomske situacije, mada mislim da se tu može još raditi na samoj estetici i humanizaciji prostora koje današnja arhitektura zauzima. Arhitektura nije sama po sebi samo neki objekat nego arhitektura je i oko tog objekta uključujući zelenilo, prostor za igru djece, zatim parking prostor koji, nažalost, sve više oduzima tog korisnog prostora za igru i postaje bukvalno asfaltirani grad. To definitivno ne vodi ka nekoj humanoj arhitekturi gdje je čovjeku prijatno da se šeta, provodi slobodno vrijeme i sl. A, zašto enterijer, pa zbog detalja. U ovom momentu definitivno ostaje više prostora za slobodno izražavanje ideje. Iz tog razloga enterijer mene više privlači, a drugi razlog zato što je svaki put jedan novi koncept, novi ljudi, nova priča, novi momenat za pravljenje nove ideje i putokaza ponašanja budućih korisnika određenog prostora. Izazov je, a i jednostavnost je često najteže postići.

 

Koje bi svoje radove mogla istaći?

 

Radila sam dosta prostora, ali ono što uvijek i najviše privlači pažnju su ustvari ti javni prostori kao npr. prvi je bio prostor "Stara stanica" vagon, park, "Good Times", "Italia", "Tri sobe", posljednji kafić "Ficibar" itd. Cilj je da aktiviramo korisnike tih prostora da im damo priliku da vide nešto drugačije. U ovom gradu postoji dovoljan broj kreativnih ljudi koji mogu da se bave ovim poslom i pozivam ih da nađu neki način da pokažu svoju kreativnost, jer samo na taj način mi možemo da imamo svoju verziju, kao npr. evropskog grada, jer zbir ideja će ustvari činiti drugačijim ovaj grad.

 

To je moguće bez obzira na socijalno i ekonomsko stanje?

 

Mislim da ideja nije povezana sa socijalnim stanjem. Na kraju krajeva sam prostor i uređenje ne mora u velikoj mjeri da zavisi od novca, naravno novac mora da postoji da bi se neke stvari pokrenule. Moje iskustvo je bilo da što sam više bila skučena u finansijskom smislu čovjek mora još više da razmišlja kako da na neki način riješi drugačiji prostor koji bi zahtjevao dosta novca, znači traži se tada kreativnost, da se ubaci nešto što je sasvim drugačije i što nije korišteno u tu svrhu. To sve provocira čovjeka da pronađe drugo rješenje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Da li se može reći da je mladima u poslovnom, kreativnom izražavanju problem današnji sistem ili je najviše do same osobe?

 

Ne bih ja kritikovala sistem. Mislim da se danas kompletno društvo previše bazira na kritikovanje sistema. Naravno, neću reći da je sve savršeno, ali mislim da treba prestati više gledati u sistem kao sistem i da nevalja. Sistem sam od sebe neće riješiti. Ljudi sami moraju pronaći način kako da iskoriste svoje slobodno vrijeme i organizovano vrijeme tj. da krenemo od sebe šta je to što mi možemo da uradimo da ovaj grad ili ovo mjesto, pa i država izgleda bolje. Stvari same od sebe se ne mijenjaju, nego stvari mijenjamo mi i prvo krećemo od sebe, pa društvo, ako je ideja dobra.

 

Gdje se Brčko nalazi kada je u pitanju enterijer, eksterijer, odnosno arhitektura?

 

Veliki broj ljudi je u stanju da osudi grad da se ništa ne dešava. Ja ne bih rekla da se ništa ne dešava, nego da se možda stvari dešavaju polako. Grad Brčko je toliko romantičan i divan i pruža more mogućnosti za neki dalji razvoj. Mogućnosti vidim baš zato što ne postoji dosta sadržaja. Ovo mjesto je kao idealno mjesto za razvijanje svih mogućih ideja, baš iz razloga što ništa ne postoji ovaj grad ostavlja toliko sadržaja za kreativno izražavanje. Moramo više pažnje posvetiti samom konceptu projektovanja, uređenju grada, a to je nešto što ostaje. To su skupe investicije koje mi ostavljamo svojoj djeci, unucima itd. Osvrnimo se na arhitekturu kakvu su nam ostavili, naslijedili od Austro-Ugarske ili neku arhitekturu od ranije i pogledajmo našu današnju arhitekturu. Mislim da će taj presjek biti sasvim dovoljan iz jednog prostog razloga, jer bilo koji stranac koji dođe u naš grad on će prvo otići da pogleda naše stare objekte. Mali broj je objekata koji su nastali nakon rata koji zadržavaju pogled prolaznika ili korisnika Brčkog kao prostora. Mislim da se mnogo više pažnje treba posvetiti vizuelnom identitetu grada.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Evropski gradovi cijene svoju staru arhitekturu i po tome grade imidž i održavaju ga. Brčko kao da još uvijek ne prepoznaje dovoljno kao potencijal za bolji imidž?

 

Ja sam možda previše optimistična i možda sam još uvijek sanjar, jer znam da većina ljudi previše kritikuje. Grad kao grad može bolje, ali mislim da su se opet neke stvari desile. Renovirali smo Vijećnicu koja je prelijep objekat i postoje samo takva dva u BiH i to u Sarajevu i Brčkom. To je još jedan od razloga zašto mi kao grad trebamo da budemo ponosni na arhitekturu kakva je ostavljena u našem gradu. Imamo hotel Posavinu, zatim palatu Palestinu koja je renovirana, ali još uvijek ne u potpunosti, imamo u Kolobari gdje je na dva objekta vraćen stari sjaj, šetalište... Ne bih ja rekla da ne posvećujemo pažnju i da ovaj grad ne radi ništa po tom pitanju. Mislim da u odnosu na sve ostale gradove Brčko vodi računa o objektima, a da li može bolje i više, sigurno da. Mi smo spremni da kritikujemo kada odemo negdje na odmor u Beč, Prag itd. i kada se vratimo kažemo kod njih je sve super, a kod nas ništa nevalja. Postavlja se pitanje koliko se ljudi kreće kroz BiH? I to je jedan od nedostataka. Toliko ima prelijepih mjesta u BiH, pa i u okruženju od 100 km, a ako voli prirodi može da vidi i tu prelijepih mjesta. Ako svrati u gradove vidjet će da je naš grad ispred ostalih. Mi smo pokretači neke promjene. Bez obzira kakva god sredina bila ukoliko čovjek radi i da je zapažen to ljudi ne mogu osuditi. Znam da se ne mogu svi zadovoljiti, ali treba raditi, biti aktivan i nešto uraditi.

 

Da li je ispred i u enterijeru i eksterijeru?

 

Svaki grad sigurno posjeduje kreativne ljude koji su uspjeli da svoje ideje realizuju. Ali, kada je u pitanju eksterijer mislim da naš grad lijepo izgleda, ali može i bolje i dosta novih sadržaja može da se napravi. Trebamo posvetiti pažnju Ficibajeru koji budi sjećanja starijih generacija i da pružimo priliku da se vrati sjaj tog mjesta okupljanja, dešavanja, da se sredi staza, tuševi itd..

 

Kako vidiš arhitekturu budućnosti? Danas postoje mnogi koji iznose ideje kako će izgledati civilizacije i okruženja u budućnosti.

 

Ono što se meni ne dopada je futuristička arhitektura. Ja volim staru arhitekturu. Arhitektura ne smije biti iznad čovjeka i čovjek je zbog kojeg postoji arhitektura i budućnost tome treba da teži. Budućnost, ipak gledam ljepšim očima. Savremenog čovjeka prvo treba osvijestiti i preobratiti, a posbeno ga ekološki osvijestiti. Ako ga ekološki osvijestimo mi možemo da pričamo o futurističkoj arhitekturi. Takav čovjek će razmišljati o materijalima koje će upotrebljavati, o energiji, niskoenergetskim objektima i sl. Kada smo mi u pitanju ja to vidim kao da mi uvijek nešto čekamo da nas stigne. Tek kada nas pritisne onda nešto radimo i to je jedan od razloga zašto smo mi danas ovdje gdje jesmo, a samo zato što ljudi ne žele da rizikuju, da probaju da promijene i boje se da im to ne uspije. Kod nas ako neko pogriješi svi se boje šta će reći njegovo okruženje i samo misli kako ga neko posmatra. Promijenimo seba da bi smo promijenili svoje okruženje. Naravno, stvar je u postavljanju cilja. Ako je naš cilj da napravimo objekat koji je samoodrživ od ekoloških materijala itd. on jeste u početku gradnje skup, ali on se isplati poslije nekog vremena. Mi ne možemo očekivati da će nama novac doći odmah i moramo ići korak po korak. Cilj je da se napravi plan. Svi mi imamo cilj, a nemamo plan. I kada naš cilj ne možemo da ostavrimo mi kažemo nevalja država. Nije do države ima i do tvog plana, jer nisi dobro sastavio plan kako doći do svog cilj.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kako gledaš na koncept permakulture, odnosno promjene života ka samoodrživosti i životu u skladu sa prirodom? Dio toga su i kuće od bale slame, gradnja od zemlje i sl.

 

Opet dolazimo do faktora edukacije. Na ljudima je da istraže svoje mogućnosti. Bavila sam se zelenom fasadom, zeleni zid tj. vertikalni vrtovi i ovdje je ljudima to strašno. Veliki broj takvih objekata u Francuskoj doživio je renesansu zato što su skinuli klime sa objekata. Pogledajte sada naš hotel "Posavina" imamo lijepe dekoracije i odjednom redovi klima uređaja što kvari sve. Francuzi su se sjetili i upotrijebili sistem zelenih zidova. To su zidovi koji su sačinjeni od biljaka i te biljke, listovi u toku ljeta se podižu i stvaraju prirodni hlad za sam objekat, a u toku zime skupljaju se i počinju da stvaraju dodatni sloj termoizolacije za objekte. Da bi takvo nešto kod nas prošlo ljudi bi se morali prvo edukovati. Kod nas bi ljudi odmah rekli šta će ti to, ne može to tako itd. Kažu valja to održavati, komarci, bube i odmah u startu od ljudi imamo negativne efekte. Ili npr. ako praviš kuće od slame, zemlje kažu slama će se zapalit, blato će se istopiti na kući itd. Preporučila bih svima da pogledaju film "Ratnik smeća" čovjek koji je napustio civilizaciju. Trebamo ići u smjeru samoodrživosti, što manje zagađenja, što više prirodno. Dubai je vještačka tvorevina i ona na prvi pogled lijepo izgleda, ali mislim da takav prostor ne ostavlja unutrašnje zadovoljstvo, jer treba gledati tradiciju, mentalitet, karakter naroda i samim tim spojiti arhitekturu s tim.